Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-246/13 (S.R., S.R. i mldb. S.R.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-246/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 246/13, rješavajući apelaciju S. R. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. R., S. R. i mldb. S. R.
podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005691 12 Uvp od 20. novembra 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. R., S. R. i mldb. S. R. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Harisa Bačvić i Elma Tekač, zaposlenice udruženja „Vaša prava BiH“, kancelarija u Sarajevu, podnijeli su 18. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005691 12 Uvp od 20. novembra 2012. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio deportaciju apelanata iz Bosne i Hercegovine.
2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-08/1-41-1-249-5/07 od 11. februara 2011. godine odbijen je zahtjev apelanata za međunarodnu zaštitu. Određen je rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine.
3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantima 21. januara 2010. godine data mogućnost da iznesu činjenice i izjasne se o svim okolnostima na kojima zasnivaju svoj zahtjev, a koje nisu iznijeli tokom prvog intervjua. Također im je omogućeno da iznesu saznanja do kojih su došli nakon održavanja prvog intervjua. Istaknuto je da je razgovoru koji je obavila službena osoba Ministarstva prisustvovao punomoćnik UNHCR-a.
4. U obrazloženju rješenja se, dalje, navodi da se zahtjevi za međunarodnu zaštitu prvo procjenjuju na osnovu definicije izbjeglice a kada kriteriji iz te definicije nisu zadovoljeni, na osnovu kriterija za supsidijarnu zaštitu. Iz navoda apelanata utvrđeno je da oni svoj zahtjev baziraju na etničkoj pripadnosti apelantice S. R. Ističu da je apelantica romske nacionalnosti, porijeklom iz sela Hreč, Đakovica. Istaknuto je da su u mjestima posljednjeg prebivališta apelanata, kao i na Kosovu uopšte većinsko stanovništvo Albanci. Apelanti smatraju da apelantica S. R. ne bi bila prihvaćena na Kosovu kao lice romske nacionalnosti, kao i da bi apelanta S. R. ubili zbog toga što se oženio Romkinjom. Također su istakli i strah za sigurnost kćerke zbog miješanog braka.
5. Ministarstvo je istaklo da je sa aspekta utvrđivanja objektivnog elementa zahtjeva, tj. situacije u zemlji porijekla ocjenjivalo sljedeće izvještaje: Izvještaj Human Rights Watcha od 24. januara 2011. godine, izvještaj o pravima zajednica koji je sačinio OSCE u decembru 2010. godine, smjernice UNHCR-a za odlučivanje o pravu na međunarodnu zaštitu pojedinaca s Kosova 9. novembra 2009. godine i „Etno-politička mapa Kosova“, dokument Evropskog centra za pitanja manjina na Kosovu. Ministarstvo je istaklo da je, dovodeći u vezu konkretan slučaj sa informacijama sadržanim u navedenim izvještajima, utvrđeno da je strah apelanata od progona neosnovan. Istaknuto je da romska etnička skupina, prema informacijama sadržanim u navedenim izvještajima, predstavlja ranjivu skupinu stanovništva na Kosovu. Međutim, prema mišljenju Ministarstva, ne radi se o kršenju ljudskih prava koja bi se po svojoj ozbiljnosti i sistematičnosti mogla okvalifikovati kao progon. Također, prema mišljenju Ministarstva, ne može se zaključiti da kod većinske albanske etničke skupine u kojoj su uglavnom vladajuće strukture postoji namjera da se progoni romsko stanovništvo. Istaknuto je da se nedostajući faktori za integraciju povratnika uopšte, pa i Roma najvećim djelom ogledaju u nedostatku finansijskih sredstava, te naslijeđenim problemima iz prošlosti.
6. Ministarstvo je navelo da se na specifičnu kategoriju lica u miješanim brakovima s Romima osvrće UNHCR u svojim smjernicama. Istaknuto je da se problem ovih skupina, kao i Roma uopšte u navedenom dokumentu generalizuje, te da se takva lica sa još nekim skupinama ubrajaju u rizične kategorije stanovništva, što ne znači da je svako lice iz ove skupine izloženo progonu. Kada je u pitanju situacija u mjestima posljednjeg prebivališta apelanata Đakovici i Klini, Ministarstvo je navelo da se radi o mjestima gdje su pripadnici romske skupine integrisani u društvo.
7. Dalje je navedeno da punu integraciju romske skupine u društvo, uglavnom, otežava pristup obrazovanju i zapošljavanju, što je opet posljedica loše ekonomske situacije, nedostatka kvalifikacija i nepoznavanja jezika većinskog stanovništva. Konstatovano je da je olakšavajuća okolnost apelantice S. R. da dobro poznaje albanski jezik na kome je i tokom predmetnog postupka, kako je sama željela, ostvarivala komunikaciju s nadležnim organima.
8. Na osnovu navedenog Ministarstvo je zaključilo da ne postoji rizik da će se apelantica S. R. i članovi njene porodice suočiti s progonom zbog njene nacionalne pripadnosti. Stoga je zaključeno da apelanti ne ispunjavaju uslove za dodjelu izbjegličkog statusa u smislu člana 105. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ministarstvo u postavljenom zahtjevu apelanata nije našlo elemente koji bi opravdali dodjeljivanje supsidijarne zaštite u smislu člana 105. stav 3. pomenutog zakona.
9. Protiv navedene presude apelanti su podnijelu tužbu koju je Sud BiH Presudom broj S1 3 U 005691 11 U od 15. avgusta 2012. godine odbio.
10. U obrazloženju presude se navodi da je Ministarstvo pravilno zaključilo da apelanti neopravdano smatraju da ne postoje uslovi za povratak u zemlju svog porijekla, jer iz izvještaja međunarodnih organizacija koji se nalaze u spisu proizlazi da se opšta sigurnosna situacija na Kosovu znatno popravila, da su vlasti preduzele određene mjere za zaštitu ljudskih prava manjina, da je smanjen broj incidenata i sukoba, te da se veliki broj izbjeglih lica vratio na područja sa kojih je izbjeglo. Istaknuto je da prema izvještajima o stanju poštivanja ljudskih prava u Republici Srbiji, uključujući i Kosovo, proizlazi da je sadašnja situacija na Kosovu takva da postoji mogućnost da prava pojedinaca budu povrijeđena, ali da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se svi pripadnici romske etničke skupine nalaze u opasnosti od progona. Prema tome, prema mišljenju Suda BiH, Ministarstvo je zaključilo pravilno da apelanti ne ispunjavaju uslove za dodjelu izbjegličkog statusa.
11. Prema mišljenju Suda BiH, apelanti nisu dokazali da im, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da im u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Istaknuto je da navedeni zaključak Suda BiH proizlazi iz iskaza apelanata datih tokom intervjua.
12. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je Sud BiH Presudom broj S1 3 U 005691 12 Uvp od 20. novembra 2012. godine odbio.
13. U obrazloženju presude je navedeno da je u rješenju Ministarstva detaljno i jasno obrazloženo zbog čega je odbijen zahtjev apelanata za međunarodnu zaštitu, a koje obrazloženje je prihvatio Sud BiH u svojoj presudi od 15. avgusta 2012. godine. Istaknuto je da Sud BiH navedena obrazloženja prihvata rješavajući po zahtjevu apelanata za preispitivanje presude Suda BiH od 15. avgusta 2012. godine.
14. Sud BiH je naveo da apelanti svoj subjektivni osjećaj straha od progona zasnivaju na činjenici da su u miješanom braku. Prema mišljenju Suda BiH, pravilno je utvrđeno da se takav zahtjev apelanata ne može sagledavati u kontekstu međunarodne zaštite zbog toga što prijetnje ili povrede koje bi bile osnov straha ne potiču od državnog organa vlasti zemlje porijekla.
15. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navode da su u svojoj zemlji porijekla bili izloženi etnički motivisanim incidentima protiv njihove bezbjednosti zbog toga što je apelantica S. R. Romkinja, a apelant S. R. Albanac. Smatraju da bi povratkom u zemlju porijekla njihovi životi i sloboda bili ugroženi zbog nacionalne pripadnosti, odnosno zbog miješanog braka. Prema mišljenju apelanata, Sud BiH nije utvrdio sve relevantne činjenice za primjenu odredbe čl. 105. i 109. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a koje upućuju na zaključak da bi apelanti zbog toga što su u miješanom braku i zato što imaju mldb. dijete iz miješanog braka bili izloženi progonu zbog čega je njihov strah od povratka na Kosovo opravdan. Ističu da sud nije razmatrao da li bi povratkom na Kosovo njihova malodobna kćerka imala adekvatan pristup obrazovanju i zdravstvu. Također, sud je propustio da razmotri i zdravstveno stanje apelantice S. R. koja ima ozbiljne kardiovaskularne probleme. Ističu da apelanti borave u Bosni i Hercegovini više od 13 godina i da su izgubili svaku vezu sa zemljom porijekla a stvorili trajne i neraskidive veze sa BiH. Ističu da je mldb. S. R. rođena u Bosni i Hercegovini, te da nikada nije stvarno i formalno upisana u matičnoj knjizi rođenih u zemlji porijekla. Smatraju da bi ishod postupka naknadnog upisa u matičnu knjigu rođenih bio upitan imajući u vidu diskriminaciju koja se provodi u toj zemlji. Također, navode da mldb. S. R. pohađa osnovnu školu i govori samo bosanski jezik, tako da se povratkom u zemlju porijekla ne bi mogla prilagoditi obrazovnom sistemu zbog jezičke barijere. Također, zbog miješanog braka svojih roditelja bila bi izložena diskriminatorskom postupanju kako od Roma, tako i od Alabanaca.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo da se ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju
18. U pogledu tvrdnji apelanata da im je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom tretmanu i kažnjavanju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006-....; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, serija A broj 94, st. 34. i 67, Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba koja je u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te s tim u vezi odgovornost države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju član 3. nameće obavezu da osoba koja je u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Italije [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125, 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba koja je u pitanju biti suočena sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtijeva da Sud ocijeni uslove u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi, Evropski sud, Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka, mora da sadrži minimalan nivo surovosti da bi potpadao pod član 3. Konvencije. Ova ocjena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi, Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60, ECHR 2001-II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantovanog prava, član 3. se može primijeniti i kada opasnost potiče od osoba ili grupa koje nisu javni službenici (vidi, Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40). U svakom slučaju mora biti pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik obezbjeđivanjem odgovarajuće zaštite. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3. (vidi, Evropski sud, N. protiv Finske, aplikacija broj 38885/02, stav 167, 26. juli 2005).
19. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u konkretnom slučaju, na osnovu provedenog upravnog i sudskog postupka, zaključeno da apelanti ne ispunjavaju uslove propisane članom 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca u pogledu udovoljavanja njihovom zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi ni za pružanje supsidijarne zaštite u smislu navedene odredbe. Ministarstvo i Sud BiH zauzeli su stanovište da ne postoji realna opasnost da će se povratkom apelanata u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da im u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Ovakvo stanovište nadležnih organa zasnovano je, prije svega, na izvještajima međunarodnih i inostranih organizacija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji porijekla apelanata. Na osnovu navedenih izvještaja zaključeno je da se sigurnosna situacija u zemlji porijekla popravila i da postoji zadovoljavajući nivo zaštite, pored ostalih, i pripadnika romske populacije. Dalje, nadležni organi su zapazili da se na specifičnu kategoriju lica u miješanim brakovima s Romima osvrće UNHCR u svojim smjernicama. Istaknuto je da se problem navedenih skupina, kao i Roma uopšte u navedenom dokumentu generalizuje i da se navedena lica sa još nekim skupinama ubrajaju u rizične kategorije stanovništva, a što ne znači da je svako lice iz te skupine izloženo progonu. Također, nadležni organa su ocijenili i situaciju u mjestima posljednjeg prebivališta apelanata Đakovici i Klini, te je uočeno da se radi o mjestima gdje su pripadnici romske skupine integrisani u društvo. Istaknuto je da punu integraciju romske skupine u društvo uglavnom otežava pristup obrazovanju i zapošljavanju, a što je posljedica loše ekonomske situacije, nedostatka kvalifikacija i nepoznavanja jezika većinskog stanovništva. Utvrđeno je da je olakšavajuća okolnost u slučaju apelantice S. R. da dobro poznaje albanski jezik na kojem je ostvarila komunikaciju s nadležnim organima.
20. Na temelju svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi u postupku odlučivanja o zahtjevu apelanata za međunarodnu zaštitu propustili da razmotre relevantne činjenice, ili da nisu ocijenili relevantne činjenice u pogledu postojanja razloga vezano za zahtjev apelanata za međunarodnu zaštitu. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na nedvosmislen način utvrđeno da apelantima ne prijeti progon po nekom od pet elemenata iz definicije izbjeglice, a što je uslov za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca. Shodno navedenom, proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova za vjerovanje da bi apelanti povratkom u zemlju porijekla bili podvrgnuti mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelantima prijeti opasnost da budu izloženi tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, nisu od značaja ni navodi apelanata da njihova kćerka, mldb. S. R. ne govori albanski jezik, budući da iz predmetnog postupka proizlazi da njeni roditelji-apelanti govore albanski jezik, a u konkretnom slučaju se radilo o postupku u kojem se odlučivalo o ispunjenosti uslova za međunarodnu zaštitu cijele porodice.
21. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
22. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantovano članom 8. Evropske konvencije. U smislu navedenog, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uslova za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev apelanata odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na uslove za dobijanje međunarodne zaštite. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije deportacija apelanata, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u pravo apelanata na privatni i porodični život. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
23. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 15. avgusta 2012. godine, te da je, odlučujući po navedenom zahtjevu, Sud BiH u osporenoj presudi nakon uvida u spise predmeta prihvatio obrazloženja koja su data u rješenju Ministarstva i presudi Suda BiH od 15. avgusta 2012. godine. Naime, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu relevantnih zakonskih odredbi. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanti imali i da su koristili mogućnost upotrebe pravnih lijekova propisanih zakonom (žalba i zahtjev za preispitivanje sudske odluke). Činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali na način na koji su to apelanti željeli ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić