Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2855/09 (S. T.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Oduzimanje imovine
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2855/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 2855/09, rješavajući apelaciju Suada Toromanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Toromanovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Kv-169/08 od 8. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Toromanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kv-169/08 od 8. jula 2009. godine.

2. Potvrdom Centra javne bezbjednosti, Sektor kriminalističke policije Banjaluka (u daljnjem tekstu: CJB Banjaluka), broj 90/07 27. aprila 2007. godine, na osnovu ovlaštenja iz člana

130. Zakona o krivičnom postupku, od apelanta je privremeno oduzeto vozilo marke "Mercedes 250 GD", pobliže opisano u potvrdi (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), koje je registrirano na ime Milanka Pantelića iz Zalužana, uz napomenu da je apelant dobrovoljno predao predmetno vozilo.

3. Protiv navedene potvrde o privremenom oduzimanju predmeta apelant je podnio žalbu Osnovnom sudu u Banjaluci, koji se proglasio mjesno nenadležnim, te predmet nakon pravosnažnosti rješenja dostavio Općinskom sudu kao mjesno nadležnom sudu za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, Općinski sud je donio Rješenje broj Kv-169/08 od 9. jula 2009. godine kojim je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je CJB Banjaluka depešom broj 01-02-4.2-1587/07 od 9. maja 2007. godine obavijestio Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPHNK) o privremenom oduzimanju predmetnog vozila od apelanta, budući da je CJB Banjaluka provjerama utvrdio da Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP), na osnovu depeše MUP-a HNK broj 14-14/02-2059 od 7. decembra 1995. godine, raspisao potragu za predmetnim vozilom koje je otuđeno u Mostaru. Općinski sud je naveo da je na osnovu dopisa Ministarstva bezbjednosti – NCB Interpol Sarajevo broj 16-3-04-6-IP-I-PDV-1910/07-15 od 31. maja 2007. godine, koji je dostavljen CJB Banjaluka, utvrđeno da je predmetno vozilo vlasništvo Međunarodne organizacije THEO LINGENS sa sjedištem u Njemačkoj. Također, Općinski sud je naveo da iz dopisa CJB Banjaluka broj 10-02/4.2-230-1539/07 od 6. avgusta 2007. godine proizlazi da je predmetno vozilo predmet međunarodne potrage, te da je prijavljeno da je 7. decembra 1995. godine otuđeno u Mostaru, na štetu UNHCR-a koji je zainteresiran za povrat vozila. Općinski sud je, dalje, naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je CJB Banjaluka predmetno vozilo predao Bojanu Đukiću kao punomoćniku Međunarodne organizacije THEO LINGENS (potvrda o predaji predmeta CJB Banjaluka broj 10-02/4.2-90/07 od 20. avgusta 2007. godine), o čemu je CJB Banjaluka obavijestio Policijsku upravu Mostar. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Policijska uprava Mostar depešom broj 02-02/5-2-8028/07 od 13. septembra 2007. godine zatražila od MUP-a HNK da preko FMUP-a obustave potragu za predmetnim vozilom, budući da je vozilo vraćeno vlasniku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se predmetno vozilo i trebalo vratiti Međunarodnoj organizaciji THEO LINGENS sa sjedištem u Njemačkoj kao stvarnom vlasniku, te je stoga i odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u martu 2007. godine kupio predmetno vozilo koje je bilo registrirano na ime Milanka Pantelića (saobraćajna dozvola broj BH 2194568 izdata u CJB Banjaluka od 13. aprila 2006. godine). Apelant navodi da je od CJB Banjaluka zatražio odjavu predmetnog vozila kako bi vozilo registrirao na svoje ime, ali da mu je tom prilikom odjava uskraćena, zatraženo da doveze vozilo, te predmetno vozilo oduzeto od CJB Banjaluka. U vezi s tim, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za privremeno oduzimanje vozila u smislu odredaba čl. 129. i 130. Zakona o krivičnom postupku (koje reguliraju privremeno oduzimanje predmeta), te u vezi s tim odredaba Krivičnog zakona Republike Srpske (kojima su propisani razlozi zbog kojih se može oduzeti predmet). Pri tome, apelant navodi da je predmetno vozilo predao nadležnim organima bez pružanja fizičkog otpora, ali ne dobrovoljno kako je to navedeno u potvrdi o oduzimanju predmeta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 3990/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3990/09 od 30. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, ispitujuće navode o kršenju prava na pravično suđenje koji su se zasnivali na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 79. stav 1. i člana 80. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (Federacije Bosne i Hercegovine), kojima odgovaraju odredbe člana 129. stav 1. i 130. stav

1. Zakona o krivičnom postupku (Republike Srpske), između ostalog, naveo da Kantonalni sud u osporenom rješenju nije proizvoljno primijenio citirane odredbe ZKPFBiH. Naime, član 79. stav 1. ZKPFBiH zaista propisuje obavezu privremenog oduzimanja predmeta koji se po KZFBiH imaju oduzeti (misli se na predmete iz učinjenog krivičnog djela), a u konkretnom slučaju je nesporno dokazano da sporni automobil potiče iz krivičnog djela, obzirom da je ukraden u R Srbiji i da je predmet međunarodne potrage putem Interpola. Osim toga, iz prve rečenice člana 80. stav 1. ZKPFBiH proizlazi da se privremeno oduzeti predmeti mogu oduzeti i bez naloga suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. […] Dalje, iz druge rečenice člana 80. stav 1. ZKPFBiH proizlazi da će tužitelj ukoliko se lice izričito protivi oduzimanju predmeta, u roku od 72 sata, podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Međutim, obzirom da je u konkretnom slučaju bilo nesporno da se apelant nije protivio oduzimanju spornog automobila, nije trebalo tražiti naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda (ni) u odnosu na pitanja vlasništva nad spornim automobilom te pokretanje krivičnog postupka u ovom slučaju, obzirom da iz citiranih odredbi ZKPFBiH nesporno proizlazi da je u slučaju privremenog oduzimanja neophodno dokazati samo činjenicu da li se radi o predmetu koji se prema odredbama KZFBiH treba oduzeti ili koji može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, što je u ovom slučaju (i) dokazano, dok nije bilo potrebno raspravljati o ostalim činjenicama na koje ukazuje apelant. (tačka 36. Odluke). Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je redovni sud na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a u odnosu na koje apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, zasnovao primjenu relevantnih zakonskih odredbi na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

9. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci, prilikom razmatranja da li je došlo do kršenja prava na imovinu, prije svega, ukazao da U skladu sa standardima Evropskog suda i Ustavnog suda, miješanje u pravo na imovinu mora biti propisano zakonom, mora imati jedan ili više legitimnih ciljeva, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je miješanje u apelantovu imovinu (u tom predmetu) izvršeno u skladu sa "zakonom" u smislu standarda Evropske konvencije, kao i da je mjera privremenog oduzimanja vozila slijedila legitiman cilj (izuzimanje vozila kako bi se osiguralo vraćanje legitimnom vlasniku). Konačno, što se tiče proporcionalnosti, Ustavni sud je ukazao da s obzirom da se radi o mjeri privremenog karaktera, da se njom ne dira u stečena prava na stvari koja se privremeno oduzima, te da kao dokazna radnja predstavlja značajno sredstvo u sprečavanju i otkrivanju krivičnih djela, privremenim oduzimanjem spornog automobila od apelanta nije narušen pravičan odnos proporcionalnosti između interesa njega kao pojedinca i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je proporcionalnost ispitivao u odnosu na apelanta koji je kao bona fide kupac stekao vlasništvo nad spornim automobilom, ali (i) u odnosu na prvobitnog (pravog, originalnog) vlasnika spornog automobila od kog je ovaj automobil ukraden. Po mišljenju Ustavnog suda, prvobitni vlasnik ovog automobila mora biti zaštićen na prvom mjestu i njegovo je pravo da mu se vrati auto koji mu je ukraden. Zato interes prvobitnog vlasnika „preteže“ nad interesom apelanta kao bona fide kupcem i, takođe, vlasnikom spornog automobila. Odnos proporcionalnosti između apelanta i prvobitnog vlasnika spornog automobila nije narušen (i) iz razloga jer apelant ima pravo podnošenja tužbe, radi povrata novca, protiv prodavca tj. lica od kojeg je kupio sporni automobil, a apelant odštetu može tražiti i od nadležnog tijela javne vlasti odnosno odgovornog lica, imajući u vidu da je sporni automobil u prometu od 2000. godine te da je prethodno registrovan osam puta. (tačka 46. Odluke). Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je preduzeta mjera koja je rezultirala miješanjem u pravo na imovinu pojedinca proistekla iz diskrecionog prava države da vrši kontrolu korištenja imovine, a takva mjera je zasnovana na zakonu, služi legitimnom cilju i ne dovodi u pitanje razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinca na način da pojedinac mora snositi pretjeran i lični teret.

10. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci AP 3990/09 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2855/09 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio