Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/10 (Industrija modne obuće „Košuta“ Cetinje)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-291/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 291/10, rješavajući apelaciju Industrije modne obuće „Košuta“ Cetinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrije modne obuće „Košuta“ Cetinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 Ps 001239 08 Rev od 13. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Ps 001239 08 Pz od 1. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Ps 001239 07 Ps od 3. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrija modne obuće „Košuta“ Cetinje (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cetinja, Crna Gora, a koju zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Ps 001239 08 Rev od 13. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Ps 001239 08 Pz od 1. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Ps 001239 07 Ps od 3. januara 2008. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 8. jula 2010. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 45 0 Ps 001239 07 Ps od 3. januara 2008. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 Ps 001239 07 Ps od 3. januara 2008. godine, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se proglasi ništavim ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) od 7. maja 2001. godine koji je zaključen između MGIP „Drina“ Goražde kao prodavca (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JUPS TRADE kao kupca (u daljnjem tekstu: drugotuženi), jer prvotuženi u vrijeme zaključenja ugovora nije bio vlasnik spornog poslovnog prostora. Shodno navedenom, odbijen i je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da joj drugotuženi preda sporni poslovni prostor slobodan od lica i stvari.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, pored ostalog, ukazao da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je prednik prvotuženog kao prodavac zaključio ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora sa apelanticom kao kupcem 26. septembra 1985. godine, da je kupoprodajna cijena bila 7.000.000 dinara, a koji nije ovjeren u sudu. Dalje, utvrđeno je da je članom 4. ugovora bilo regulisano da će apelantica u roku od 15 dana od zaključenja ugovora prodavcu uplatiti iznos od 5.000.000 dinara, a ostatak od 2.000.000 dinara do 28. decembra 1985. godine na označeni žiro-račun prodavca. Članom 5. ugovora prodavac se obavezao da apelantici preda u posjed i na raspolaganje sporni poslovni prostor u roku od 10 dana od izvršene uplate iznosa od 5.000.000 dinara s tim da se primopredaja i konačna predaja spornog poslovnog prostora imala izvršiti zapisnički. Najzad, članom 6. ugovora je bilo regulisano da se apelantica može na temelju ugovora uknjižiti kao sopstvenik poslovnog prostora uz uslov da zemljišnoknjižnom uredu prezentuje zapisnik o primopredaji i potvrdu prodavca o uplati kupoprodajne cijene u cijelosti. Apelantica je pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru temeljila na članu 46. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), dokazujući ispunjenje ugovorene obaveze u cijelosti (isplata kupoprodajne cijene u cjelini), te stupanjem u posjed nepokretnosti. Apelantica je kao dokaz o uplaćenoj kupoprodajnoj cijeni predočila naloge o isplati. Općinski sud je ukazao, u odnosu na izvještaj od 5. decembra 1985. godine o isplati iznosa od 5.000.000 dinara, a koji nesporno predstavlja dio kupoprodajne cijene po ugovoru, da u rubrici svrha doznake stoji „za izvršene usluge“, te da je ovaj iznos uplaćen na žiro-račun prednika prvotuženog koji nije označen u članu 4. ugovora o kupoprodaji. S obzirom na to da je sporna činjenica bila isplata kupoprodajne cijene, isplata označenog iznosa sa svrhom doznake „izvršene usluge“ na račun koji u ugovoru nije označen, prema ocjeni Općinskog suda, navodi na zaključak da su apelanica i prednik prvotuženog bili u poslovnom odnosu, ali da se iz navedenog naloga za isplatu ne može sa sigurnošću utvrditi da se isplata odnosi na isplatu kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji spornog poslovnog prostora. Dalje, uvidom u nalog o isplati od 15. januara 1986. godine utvrđeno je da je isplata iznosa od 2.000.000 dinara izvršena predniku provotuženog sa svrhom doznake „isplata za kupljenu robu“, te da na ovom nalogu nije vidljiva ovjera SDK, a što dovodi u pitanje vjerodostojnost naloga. Dalje, na temelju Rješenja Opštine Goražde broj 03/II-320- 13 od 10. marta 1988. godine, te Rješenja broj 03/II-320-10/86 od 10. aprila 1986. godine zaključeno je da je apelantica bila u posjedu spornog poslovnog prostora, ali da to samo po sebi ne dokazuje da je apelantica bila i vlasnica spornog poslovnog prostora, te da je kao kupac ispunila u cjelini svoje obaveze po ugovoru. U prilog ovakvom zaključku ukazano je da je članom 5. ugovora koji su zaključili prednik prvotuženog i apelantica bilo regulisano da će sporni poslovni prostor apelantici biti predat u posjed u roku od 10 dana po uplati iznosa od 5.000.000 dinara, odnosno prije isplate kupoprodajne cijene u cijelosti. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala vlasništvo na spornom poslovnom prostoru, shodno članu 38. ZOVPO, kao i u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, a zbog čega je njen zahtjev za sudsku zaštitu, podnesen shodno članu 43. ZOVPO primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana
126. Zakona o parničnom postupku, ocijenjen neosnovanim i odbijen.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 Ps 001239 08 Rev od 13. oktobra 2009. godine apelantičinu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, tj. čl. 38. i 43. ZOVPO, član 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti i čl. 123. i 126. ZPP kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev, a s obzirom na činjenicu da apelantica u toku postupka nije dokazala da ima pravo vlasništva, odnosno da je stekla pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru na osnovu pravnog posla, niti je dokazala da ima pravo vlasništva po bilo kom drugom osnovu predviđenom u članu 23. „istog zakona“ (misli se na ZOVPO). Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima nižestepenih sudova.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da su sva tri suda na nezakonit način osporila njen tužbeni zahtjev i time na nezakonit način predali njenu imovinu drugom licu. Apelantica tvrdi da je isplatila kupoprodajnu cijenu u dva navrata u iznosima od 5.000.000 i 2.000.000 dinara, da je nakon izvršene uplate nadležni organ Opštine Goražde dao suglasnost za otvaranje prodavnice u kojoj je obavljala djelatnost-prodaju obuće sve do početka ratnih djejstava, te, najzad, da je 2001. godine odlučila da ponovo otvori prodavnicu, kada je i saznala da je prvotuženi prodao njen poslovni prostor.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U suštini, apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu svode se na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić