Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/10 (S. B.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-315/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 315/10, rješavajući apelaciju Saše Bratića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Bratića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 001353 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 001353 09 Gž od 24. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 001353 04 P od 24. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, koga zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 001353 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 001353 09 Gž od 24. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 001353 04 P od 24. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 001353 04 P od 24. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 001353 09 Gž od 24. februara 2009. godine, Osnovni sud se po apelantovoj tužbi protiv Republike Srpske,Vlade Republike Srpske Banjaluka-ranije Ministarstvo odbrane Republike Srpske Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate iz radnog odnosa proglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje u postupku i tužbu odbacio. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.100,00 KM. Apelant je obavezan da tuženom naknadi na ime troškova parničnog postupka iznos od 960,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 89 0 P 001353 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju revizione presude se navodi da je apelant u tužbi tražio da mu tuženi isplati plate za period od 1995. godine do 1997. godine u ukupnom iznosu od 1.951,00 KM, naknadu za topli obrok za period od 1995. godine do 2002. godine u ukupnom iznosu od 4.556,00 KM, regres od 1995. godine do 1998. godine i za 2001. godinu u ukupnom iznosu od 1.009,00 KM, naknadu za borački dodatak za period od 2000. do 2003. godine u ukupnom iznosu od 3.420,00 KM, naknadu za prevoz za 2002. godinu u iznosu od 476,00 KM, naknadu za odvojeni život za period od 1. aprila 2000. godine do 1. januara 2004. godine u ukupnom iznosu od 9.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti do isplate.
5. Vrhovni sud je istaknuo da je prvostepeni sud zaključio da potraživanje plata, toplog obroka, regresa, naknade za prevoz i naknade za odvojeni život po osnovu radnog odnosa na službi u Vojsci Republike Srpske, kakvo svojstvo ima apelant, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost organa Vojske Republike Srpske čiji akti imaju katrakter upravnog akta, a da utvrđenje prava na borački dodatak nije u nadležnosti poslodavca, već nadležnih organa uprave. Stoga se prvostepeni sud primjenom odredbe člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku prglasio nenadležnim za postupanje po apelantovoj tužbi, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda i apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS“ br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant zahtjevom tražio plaćanje naknada po osnovu radnog odnosa (naknada za plate, odvojeni život i borački dodatak) lica na službi u vojsci su vojna lica i radnici u vojsci. Dalje, prema odredbi člana 121. pomenutog zakona, za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpkse određena je upravna nadležnost. Stog, akti doneseni od vojnih organa po osnovu radnopravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 12/94) koji je bio na snazi u spornom periodu, a identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05) koji se sada primjenjuje u Republici Srpskoj.
7. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno proizlazi i iz čl. 14. i 20. Zakona o vojnim sudovima („Službeni glasnik RS“ br. 27/93 i 8/96) prema kojima u sudsku nadležnost vojnih sudova prvog stepena i Vrhovnog vojnog suda spadaju suđenja vojnim licima i drugim licima za krivična djela iz čl. 116, 118, 119, 120, 121, 124, 135, 136, 201 do 239. Krivičnog zakona RS, odlučivanje u upravnim sporovima, odlučivanje po prijedlozima za zaštitu zbog nezakonitih radnji službenih lica u vojnim organima ako nije obezbijeđena druga sudska zaštita, sporovima za naknadu štete koju vojna lica na službi u Vojsci RS učine državi u vezi sa vršenjem vojne službe, kao i o zahtjevu države za naknadu iznosa koji su isplaćeni zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tih lica.
8. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, potraživanje po osnovu radnog odnosa na službi u Vojci RS, kakvo svojstvo ima apelant u predmetnom sporu, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Vojske RS, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju karakter upravnog akta protiv kojeg, nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe, on postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbe čl.27. i 28. Zakona o sudovima RS („Službeni glasnik RS“ br. 114/04 i 37/06).
9. Dalje je Vrhovni sud naveo da je pitanje prava na borački dodatak u isključivoj nadležnosti opštinskog, odnosno gradskog organa uprave u smislu člana 103. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 35/99). Također je istaknuto da borački dodatak nije obaveza poslodavca, jer ne predstavlja pravo po osnovu rada, već obavezu nadležnih upravnih organa.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi da je u predmetnom postupku materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Smatra da je sud u konkretnom slučaju trebalo da primijeni odredbu člana 118. stav 1. Zakona o radu RS iz koje proizlazi da je za rješavanje radnih sporova nadležan sud, te da se radnik može obratiti sudu bez prethodnog obraćanja poslodavcu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33).
16. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić