Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/10 (R. M.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-316/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 316/10, rješavajući apelaciju Rasima Mešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Mešanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 007830 09 Gž od 19. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 I 007830 08 I 2 od 10. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, koga zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 20. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 I 007830 09 Gž od 19. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 I 007830 08 I 2 od 10. juna 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 007830 08 I 2 od 10. juna 2009. godine obustavljeno je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 25 0 I 007830 06 I od 22. maja 2008. godine i ukinuto rješenje o izvršenju. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je apelant posredstvom punomoćnika 2. juna 2009. godine Općinskom sudu dostavio podnesak kojim je tražio obustavu izvršnog postupka i ukidanje provedenih radnji zbog toga što je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno predmetno rješenje o izvršenju ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 282/07 od 29. aprila 2009. godine. Apelant je, također, postavio zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 300,00 KM na ime sastava prigovora na rješenje o izvršenju.

4. Općinski sud je naveo da je uvidom u Odluku Ustavnog suda broj AP 282/07 od 29. aprila 2009. godine utvrdio da je Ustavni sud ukinuo Presudu Općinskog suda broj P-82/05 od 14. avgusta 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-06-000151 od 27. novembra 2006. godine, koja je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio u skladu sa odredbom člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

5. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka, Općinski sud je naveo da je navedeni zahtjev odbio primjenom odredbe člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbom člana 21. stav 1. ZIP-a zbog toga što preduzete radnje nisu bile nužne radi zaštite izvršenikovih prava, niti su bile nužne za sam izvršni postupak, budući da je do obustave došlo po službenoj dužnosti, kao i primjenom odredbe člana 16. stav 5. ZIP-a iz koje odredbe proizlazi da je tražilac izvršenja dužan izvršeniku naknaditi samo neosnovano prouzrokovane troškove.

6. Konstatovano je da je stav Općinskog suda, koji je potvrđen odlukom Kantonalnog suda broj 25 0 I 007825 08 Gž od 22. septembra 2008. godine, da se pokretanje izvršnog postupka ne može smatrati neosnovanim i nepotrebnim uprkos činjenici da izvršenik pokreće postupak pred Ustavnim sudom BiH podnošenjem apelacije protiv izvršne isprave. Navedeno zbog toga što tražilac izvršenja ne može znati da li će doći do ukidanja izvršnih isprava, pa se samim time i troškovi nastali u njemu ne mogu okvalifikovati kao neosnovano prouzrokovani.

7. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 25 0 I 007830 09 Gž od 19. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Odbijen je zahtjev Tunje Krištića (u daljnjem tekstu: tražioca izvršenja) za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 280,80 KM. Također je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova prigovora i sastava žalbe u iznosu od 540,00 KM.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je apelant u svojoj žalbi istakao da je prvostepeni sud morao odlučiti o njegovom prigovoru i povodom njega ukinuti rješenje o izvršenju, obustaviti izvršne radnje, a tražioca izvršenja obavezati da apelantu naknadi troškove postupka.

9. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i u suprotnosti sa sadržajem spisa navodi apelantove žalbe da prvostepeni sud nije odlučio o prigovoru izvršenika izjavljenom protiv rješenja o izvršenju. Uvidom u spis Kantonalni sud je utvrdio da je o apelantovom prigovoru prvostepeni sud odlučio rješenjem od 27. februara 2009. godine koje je dostavio apelantu i tražiocu izvršenja. Istaknuto je da je dopunu prigovora apelant podnio sudu 2. juna 2009. godine, a nakon donošenja odluke o prigovoru.

10. U pogledu naknade troškova izvršnog postupka Kantonalni sud je naveo da, i po njegovom mišljenju, preduzete radnje u predmetnom postupku nisu bile nužne radi zaštite apelantovih prava, budući da je do obustave postupka došlo po službenoj dužnosti, a odredbom člana 16. stav 5. ZPP je propisano da je tražilac izvršenja dužan izvršeniku nadoknaditi samo neosnovano prouzrokovane troškove. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbe Kantonalni sud je odbio primjenom člana 397. stav 1. ZPP, jer apelant nije uspio sa podnesenom žalbom.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prema apelantovom mišljenju, u predmetnom postupku su proizvoljno primijenjene odredbe ZIP-a. Ističe da Općinski sud nije donio rješenje po apelantovom prigovoru, već je donio odluku o obustavljanju izvršenja zbog čega je odbio priznati troškove izvršnog postupka koje je apelant imao.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe ZIP-a i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da je apelant u predmetnom postupku imao i koristio pravo na žalbu, dakle, navedeno pravo mu nije uskraćeno. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo ishodom žalbenog postupka ne dovodi u pitanje djelotvornost ovih pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/10 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio