Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-343/10 (EURO-LAJD d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-343/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 343/10, rješavajući apelaciju EURO-LAJDA d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EURO-LAJDA d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. Pž-

1/09 od 17. novembra 2009. godine i P-394/05 od 18. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. EURO-LAJD d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Pž-1/09 od 17. novembra 2009. godine i P-394/05 od 18. novembra 2008. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-394/05 od 18. novembra 2008. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Bosne i Hercegovine-Uprave za indirektno oporezivanje, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete, vsp. 9.236,53 KM, obavezana je tužena da apelantu na ime naknade materijalne štete u vidu izmakle dobiti isplati iznos od 5.247,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. maja 2008. godine pa do isplate (stav I izreke presude). Dalje, apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa do ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva od 9.236,53 KM (stav II izreke presude) je odbijen. Konačno, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da su 18. septembra 2005. godine carinski službenici na graničnom prijelazu Gradiška apelantu oduzeli robu (85 komada kožnih muških i ženskih jakni) koja je predmet konkretnog spora, zatim, da je predmetna roba vraćena apelantu 18. marta 2008. godine u količini i kvalitetu kao u vrijeme oduzimanja, te da je tužena Rješenjem broj 03/04-2/1-Up-

593/08 od 13. marta 2008. godine obračunala apelantu carinske i poreske obaveze nakon što je utvrdila da je apelant obveznik indirektnih poreza.

3. Dalje, u obrazloženju presude je konstatovano da je među parničnim strankama sporno da li je privremenim oduzimanjem predmetne robe apelantova imovina umanjena, te da li je takvom radnjom tužene spriječeno povećanje apelantove imovine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je, prema mišljenju vještaka finansijske struke, apelant pretrpio običnu-direktnu štetu zbog oduzete robe u iznosu od 5.247,63 KM, te štetu u vidu izmakle dobiti od 3.868,73 KM, odnosno ukupno 9.236,53 KM. Također, Sud BiH je istakao da nije prihvatio navedeno mišljenje vještaka, nego je uvidom u nalaz vještaka prihvatio činjenicu da iznos od 5.247,04 KM predstavlja izgubljenu dobit, jer prema nalazu vještaka, proizlazi da predmetna roba nije oduzeta, apelant bi predmetnu robu prodao i tako ostvario ukupan prihod od 14.426,10 KM. Zatim, sud je zaključio da bi, kako je ukupan rashod u vidu troškova nabavke robe 8.513,20 KM, apelant ostvario bruto dobit u iznosu od 5.912,90 KM, te da bi po odbitku PDV u iznosu od 665,86 KM, neto dobit apelanta iznosila 5.247,04 KM, a što predstavlja izmaklu dobit koju bi apelant ostvario za vrijeme koje je roba bila oduzeta od tužene. Slijedeći navedeno, istaknuto je da je tužena oduzimanjem predmetne robe onemogućila apelanta u mirnom uživanju imovine i takvim radnjama onemogućila povećanje apelantove imovine za dosuđeni iznos od 5.247,04 KM, te da, prema tome, apelantu, prema odredbi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti u navedenom iznosu.

4. Isto tako, navedeno je da je iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno da se apelant bavi trgovačkom djelatnošću, da je predmetna roba bila namijenjena daljnjoj prodaji i da bi, prema redovnom toku stvari, apelant ostvario dobit da je robu imao u svom posjedu, odnosno da ju je stavio u promet. Također, Sud BiH je istakao da je u dokaznom postupku utvrdio da očekivana korist nije ostvarena, a na osnovu nalaza vještaka finansijske struke zasnovanog na pokazateljima iz redovnog poslovanja preduzeća i knjigovodstvene dokumentacije apelanta, te zaključio da je postojao vrlo visok stepen izvjesnosti da bi apelant, prema redovnom toku stvari, dobit zaista i ostvario da je robu stavio u promet, odnosno da ju je prodao: navedeno je i da se, s obzirom na to da je apelant trgovačka organizacija, izmakla dobit sastoji u neostvarivanju trgovačke marže koju bi apelant po redovnom toku stvari mogao ostvariti. Konačno, Sud BiH je konstatovao da je, s obzirom na to da provedeni dokazi ukazuju da je oduzimanjem apelantove robe od tužene spriječeno povećanje apelantove imovine, te da je građanskopravna odgovornost tužene dokazana na osnovu člana 154. stav 1. a u vezi sa članom 172. ZOO tužena dužna naknaditi štetu apelantu. Na kraju je navedeno da je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev s obzirom na to da je utvrđeno da tužena svojom radnjom nije izazvala umanjenje njegove imovine, jer je privremeno oduzetu robu vratila apelantu, te na taj način reparirala štetu, pa je, shodno tome, apelantov zahtjev za naknadu direktne-obične štete ocijenjen neosnovanim.

5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je donijelo Presudu broj Pž-1/09 od 17. novembra 2009. godine, kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da mu na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 9.236,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. maja 2008. godine pa do isplate, te je apelant obavezan da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tuženoj iznos od 2.250,00 KM, u roku od 30 dana od dostave prepisa presude, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

6. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće je, između ostalog, istaklo da je navedeni stav iz prvostepene presude zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, drugostepeno vijeće je navelo da je odredbom člana 154. stav 1. ZOO propisano da: Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, kao i da je odredbom člana 189. stav 3. definisano da:Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Shodno navedenom, drugostepeno vijeće je konstatovalo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju radnjom tužene spriječeno ostvarenje dobiti koju je apelant očekivao od prodaje robe koju mu je tužena oduzela. Odnosno, istaknuto je da navedena odredba ima u vidu takvu štetnikovu radnju kojom je oštećeni trajno spriječen da ostvari očekivanu dobit, a što u konkretnom slučaju nije. Naime, apelantu je vraćena oduzeta roba, pa je apelant, samo privremeno (ne i trajno), bio spriječen da ostvari očekivanu dobit i tu očekivanu dobit je apelant mogao ostvariti prodajom oduzete robe nakon što mu je vraćena. Dakle, drugostepeno vijeće je istaklo da je navedenim radnjama tužene samo privremeno odloženo ostvarenje očekivane dobiti za apelanta, te da pošto apelant nije dokazao da je zbog privremenog oduzimanja robe pretrpio i neku drugu štetu (štetu u razlici cijena robe na tržištu u vrijeme oduzimanja robe i cijena u vrijeme vraćanja robe, ili štetu u gubitku kvaliteta robe i sl.), to je, prema shvatanju drugostepenog vijeća, zbog tih razloga neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da se ne slaže sa stavom navedenim u prvostepenoj presudi da dosuđeni iznos predstavlja izmaklu dobit, jer smatra da nije u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke, koji je precizno izrazio mišljenje o tome koliko iznosi obična šteta, a koliko izmakla dobit. Shodno tome, apelant tvrdi da je u prvostepenoj presudi Sud BiH trebalo da prihvati u cijelosti nalaz vještaka, jer je urađen u skladu sa pravilima struke, te detaljno obrazložen od vještaka na glavnoj raspravi, a pogotovo što tužena niti jednim materijalnim dokazom nije osporila predmetni nalaz. Također, apelant osporava navedeno pravno stajalište drugostepenog vijeća, ističući da se u drugostepenoj presudi ne spori činjenica da je apelantu nezakonito oduzeta roba, ali da se donošenjem osporene presude pokušavaju ozakoniti nezakonite radnje tužene. Isto tako, apelant ukazuje da je Sud BiH bio obavezan da dosudi apelantu iznos novca koji je u svom nalazu naveo vještak finansijske struke, jer u protivnom, ukoliko bi se prihvatilo pravno stajalište navedeno u drugostepenoj presudi, stvorila bi se pravna anarhija, jer bi tužena, pozivajući se na osporenu presudu, imala zakonsku mogućnost da od fizičkih i pravnih lica nezakonito oduzima imovinu, neograničeni vremenski period je koristi i nakon njenog vraćanja ne snosi nikakve pravne posljedice.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće dalo iscrpne razloge zašto smatra da je prvostepeni sud, u dijelu u kojem je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, pogrešno primijenio odredbe čl.154. i 189. ZOO zaključivši da apelantu predmetna roba nije oduzeta trajno, odnosno da je roba vraćena apelantu i da je ostvarivanje očekivane dobiti apelantu samo privremeno odloženo. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba ZOO, kao i okolnost da apelant u toku postupka nije dokazao da je zbog privremenog oduzimanja robe pretrpio neku drugu štetu, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju osporene odluke drugostepenog vijeća. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-343/10 (EURO-LAJD d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio