Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/10 (Z. W. E.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-348/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 348/10, rješavajući apelaciju Zofie Walerie Esmerović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zofie Walerie Esmerovićpodnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-

09-001 256 od 11. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-356/04 od 21. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zofia Waleria Esmerović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnijela je 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-001 256 od 11. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-356/04 od 21. avgusta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-356/04 od 21. avgusta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001 256 od 11. novembra 2009. godine, razveden je brak koji su 4. decembra 1993. godine pred Generalnim konzulatom RBiH u Stuttgartu zaključili Hasan Esmerović (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantica. Određeno je da se po pravomoćnosti presude činjenica razvoda braka upiše u matičnim knjigama vjenčanih za stranke. Odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne i stvarne nenadležnosti, te prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica među istim stranakama.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužba tužitelja za razvod braka u cijelosti osnovana, jer su bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Dalje je navedeno da je tužitelj tužbu za razvod braka podnio 2. oktobra 2004. godine kod Općinskog suda, a apelantica 6. oktobra 2005. godine kod suda Hanau u Njemačkoj. Istaknuto je da tužitelj i apelantica godinama ne žive zajedno, da su zajednička djeca stranaka, po odluci suda u SR Njemačkoj, povjerena apelantici kao majci, te da je tužitelj obavezan da plaća izdržavanje za djecu.

4. Općinski sud je naveo da sud u SR Njemačkoj nije postupao i u odluci tog suda je navedeno da tužba nije prošla informacijski stadij, ali je sud u SR Njemačkoj postupao po tužbi za vanbračnu i bračnu tekovinu koju je tom sudu podnijela apelantica. Konstatovano je da je apelantica i pred Općinskim sudom podnijela tužbu za vanbračnu i bračnu tekovinu. Navedeno je da su apelantica i tužitelj zaključili brak pred Konzulatom BiH u SR Njemačkoj, da je tužitelj državljanin Bosne i Hercegovine i Njemačke, da ima prebivalište u Bosni i Hercegovini, da je apelantica bila državljanin Bosne i Hercegovine sve do 21. februara 2007. godine, kada joj je po Odluci Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH broj UP-01-07-941-2/06 državljanstvo oduzeto. Istaknuto je da je apelantica imala i prebivalište u Bosni i Hercegovini. Zbog toga, prema mišljenju Općinskog suda, kako su bračni odnosi stranaka očito i teško i trajno poremećeni, apelant ima pravo da kao državljanin BiH zatraži razvod braka.

5. Navedeno je da je Općinski sud mjesno i stvarno nadležan da odlučuje po predmetnoj tužbi. Pri tome je istaknuto da je predmetna tužba podnesena 2004. godine, što znači prije podnošenja apelantičine tužbe u SR Njemačkoj, te da tužitelj kao državljanin BiH koji ima i prebivalište u BiH, koji je, pored toga, i državljanin Njemačke, nije dužan da trpi primjenu propisa države Njemačke koja ne postupa po apelantičinoj tužbi za razvod braka. Također, po mišljenju Općinskog suda, tužitelj nije dužan da trpi uslovljavanja apelantice koja očito samo zbog nerazriješenih imovinskopravnih odnosa (vanbračna i bračna tekovina) apelantu osporava pravo da podnese tužbu za razvod braka u Bosni i Hercegovini, te osporava nadležnost suda u Bosni i Hercegovini, neosnovano tvrdeći da sa Bosnom i Hercegovinom, osim predmetnog zaključenog braka, nije bila u bilo kakvoj vezi. Istaknuto je da je utvrđeno da je apelantica bila državljanin Bosne i Hercegovine, imala prebivalište u Bosni i Hercegovini i bila nosilac putne isprave (pasoša) Bosne i Hercegovine. Apelantica je podnijela tužbu pred sudom u SR Njemačkoj, ali po mišljenju Općinskog suda, nije dokazala da je parnica u toku, već je naprotiv dokazala da je postupak razvoda braka pred tim sudom neizvjestan i da se pred tim sudom vodi postupak za vanbračnu i bračnu tekovinu.

6. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH i Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, brak razveo i odbio istaknute prigovore mjesne i stvarne nenadležnosti, kao i prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica među istim strankama.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da žalbeni navod da sud nije odlučio o povjeravanju i izdržavanju mldb. djeteta stranaka nije relevantan zbog toga što je o tim pitanjima već odlučio nadležni organ u SR Njemačkoj, pa je dijete povjereno da živi sa apelanticom, a tužitelj je obavezan da plaća izdržavanje djeteta. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, nepotrebno da o tome odlučuje domaći sud, budući da dijete ima prebivalište u SR Njemačkoj čiji je nadležni organ odlučio o svim pitanjima bitnim za interese djeteta u situaciji kada roditelji žive odvojeno.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Prema apelantičinom mišljenju, sud je morao svoju odluku donijeti u skladu sa odredbom člana 304. stav 1. i 305. st. 1. i 3. Porodičnog zakona FBiH. Također, sud je trebalo da se pridržava i odredbi člana 281. do 284. Porodičnog zakona FBiH. Dalje smatra da drugostepeni sud nije jasno obrazložio svoju odluku, kao i da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U pogledu apelantičinih navoda da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantic, osim svojih paušalnih navoda, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnot suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su Općinski i Kantonalni sud u predmetnom postupku bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-348/10 (Z. W. E.) | Sudska praksa | Aktio