Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/10 (S. Ž.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-399/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 399/10, rješavajući apelaciju Saše Župana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Župana podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-

000 001 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kv-09-000 059 od 23. decembra 2009. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Župana podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-

000 001 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kv-09-000 059 od 23. decembra 2009. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Župan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, koga zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 001 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kv-09-000 059 od 23. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 013-0-Kpp-09-000 007 od 28. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem krivičnog vijeća Okružnog suda broj 013-0-Kv-

09-000 054 od 1. decembra 2009. godine, apelantu je određen pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tač.

a) i b) Zakona o krivičnom postupku-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana s tim da počinje teći od 27. novembra 2009. godine u 23 časA, kao dana i časa apelantovog lišavanja slobode.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je povodom prijedloga Okružnog tužilaštva za određivanje pritvora od 28. novembra 2009. godine sudija za prethodni postupak istog dana, u smislu člana 196. ZKPRS, ispitao apelanta na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže u prisustvu apelantovog branioca i okružnog tužioca.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Kv-09-000 059 od 23. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 001 od 11. janu. a), b) i g) ZKPRS tako da pritvor po tom rješenju može trajati najviše do 27. februara 2010. godine do 23.20 časova.

5. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Okružno tužilaštvo u Doboju pismenim aktom broj Kt-1306/09 od 21. decembra 2009. godine stavilo prijedlog Okružnom sudu za produženje pritvora apelantu za još dva mjeseca, navodeći da istraga u ovom predmetu nije završena i obrazlažući prijedlog postojanjem istih onih razloga za pritvor po osnovu kojih je pritvor apelantu i određen, odnosno po osnovu iz člana 197. stav 1. tač. a) i b) ZKP s tim da prijedlog za produženje pritvora apelanta obrazlaže i novim osnovom, tj. postojanjem razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.

6. Navedeno je da, po mišljenju Krivičnog vijeća, razlozi u pogledu uslova i cilja primjene pritvora, kao prinudne mjere obezbjeđenja uspješnog vođenja krivičnog postupka, i dalje postoje. Istaknuto je da zakonski uslov određivanja, pa time i produženja pritvora, izražen u osnovanoj sumnji da je, pored ostalih osumnjičenih, i apelant počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS proizlazi iz analize sadržaja cjelokupnog istražnog materijala prikupljenog u toku dosadašnjeg dijela istrage. Istaknuto je da iz brojnih materijalnih dokaza kako subjektivnih, tako i objektivnih proizlazi osnovana sumnja među kojima i posebne istražne radnje nadzora i tehničko-tonskog snimanja, obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, Izvještaja o izvršenom krivičnom djelu MUP-a RS CJB Doboj od 6. novembra 2009. godine. Istaknuto je da je iz navedenog izvještaja vidljivo da je osumnjičeni R.Š. na području Broda prodavao opojne droge konzumentima posredstvom apelanta kojeg je komunicirao na određene brojeve telefona, da je apelantu opojnu drogu isporučivao osumnjičeni R. Š. nakon telefonskog kontakta sa apelantom, povezao drogu apelantu zajedno sa osumnjičenom B. Š. uputivši se u pravcu Broda upravljajući PMV „ford fokus“, ali su ih u mjestu Derventa zaustavila ovlaštena službena lica PS Derventa, te su prilikom izvršenog pretresa navedenog vozila kao i osumnjičenih R. Š. i B. Š. pronađena narkotička sredstva i novac a što je vidljivo iz zapisnika PS Derventa o pretresu navedenog vozila i pretresu navedenih lica, te potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta na osnovu naredbe za pretresanje. Istaknuto je da su svi dokumenti detaljno navedeni u rješenju o određivanju pritvora apelantu.

7. Prema mišljenju vijeća, pritvorski razlog za produženje pritvora apelantu, u smislu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP, i dalje postoji, jer i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio na slobodi, a koje su detaljno navedene u rješenju o određivanju pritvora. I dalje je nesporna odlučna činjenica da je apelant državljanin i Republike Hrvatske, gdje je i zaposlen u građevinskoj firmi u Rijeci. Stoga, kako postoji osnovana bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio na slobodi, napustio teritoriju BiH i otišao u Rijeku, gdje je i zaposlen, postao bi nedostupan organima gonjenja BiH. Navedeno je da Republika Hrvatska, čiji je on državljanin, prema svojim zakonskim propisima ne izručuje svoje državljane drugim državama radi vođenja krivičnog postupka, a osim toga, za krivično djelo koje se stavlja na teret apelantu može se izreći kazna zatvora od tri do 15 godina. Na osnovu navedenog vijeće je ocijenilo da je neophodno produženje pritvora apelantu za još dva mjeseca po navedenom zakonskom osnovu, jer je jedino mjerom pritvora moguće obezbijediti apelantovo prisustvo radi uspješnog vođenja krivičnog postupka.

8. Dalje je navedeno da pritvorski razlog sadržan u odredbi člana 189. stav 1. tačka b) ZKP za apelanta i dalje postoji, jer i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak uticajem na druge osumnjičene, odnosno međusobnim uticajem jedan na drugoga ako bi bili na slobodi. Istaknuto je da je i apelant povezan u organizovanu mrežu prodavaca i posrednika u neovlašćenoj prodaji raznih vrsta droga, te da bi boravkom na slobodi ometao krivični postupak uticajem na druge saučesnike, uticao na identifikovane a nesaslušane svjedoke, uticao na već saslušane svjedoke s obzirom na to da su neki od saslušanih svjedoka konzumenti opojnih droga, kao i da su neki od saslušanih svjedoka iskazali strah od odmazde i da veliki broj svjedoka i osumnjičenih živi praktično na istom području.

9. Vijeće je napomenulo da su u rješenju o određivanju pritvora apelantu već dati valjani i konkretni razlozi u pogledu mogućnosti uticaja na saučesnike, kao i da se apelant za predmetno krivično djelo tereti kao saizvršilac, te da se radi o organizovanoj mreži prodavaca i posrednika u neovlašćenoj prodaji raznih vrsta droga, pa zbog toga nema potrebe navoditi imena svjedoka na koje konkretno utiče apelant.

10. Istaknuto je da, imajući u vidu da još nisu obezbijeđeni dokazi u smislu člana 197. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) ZKP, i to zbog objektivnih razloga, zbog obimne istrage koja se provodi u konkretnom slučaju, gdje je uključen veliki broj lica koja su kupovala i prodavala opojnu drogu, i mnogo dokaznog materijala, prema mišljenju vijeća, neophodno je produženje pritvora apelantu za još dva mjesec, jer je jedino mjerom pritvora moguće obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka.

11. Osim navedenog, prema mišljenju Krivičnog vijeća, tužilac osnovano tvrdi da postoje posebni razlozi propisani odredbom člana 197. stav 1. tačka g) ZKP i u odnosu na apelanta. U tom pogledu navedeno je da je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Dalje, vijeće je ustanovilo da je konkretno djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice i da bi u okolnostima konkretnog slučaja koje su vanredne prirode puštanjem na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, kao i da se prijetnja ne bi mogla otkloniti u slučaju apelantovog boravka na slobodi nekom drugom mjerom blažom od pritvora, a što predstavlja pritvorski razlog po navedenom osnovu. Utvrđeno je da iz stanja spisa proizlazi da se posebne okolnosti koje prate izvršenje predmetnog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZRS, činjenica da se istraga vodi protiv većeg broja osumnjičenih, a posebno da su oni međusobno povezani kao saučesnici u organizovanoj nabavci i prodaji raznih vrsta opojne droge, odnose i na apelanta, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa naredbe o provođenju istrage iz koje je vidljiva radnja izvršenja za koju se on sumnjiči. Dalje je utvrđeno da osumnjičeni djeluju na području dobojske regije, Doboj, Brod, Derventa, i FBiH u vremenskom periodu od 4. maja 2009. godine, čime su dovodili mlade ljude u zavisnost od droge, te im ugrožavali živote na taj način, kao i sami sebe, što proizlazi i iz izjava svjedoka G. S. i M. M. datih na zapisnik Okružnom tužilaštvu. Stoga je, prema mišljenju vijeća, navedeno djelo koje se i apelantu stavlja na teret, nasuprot navodima apelantovog branioca, posebno teško kako s obzirom na način izvršenja, tako i s obzirom na posljedice. Dalje, utvrđeno je da osnovanost navoda Tužilaštva da takvo djelo izaziva revolt i gnjev građana proizlazi iz spomenutih izjava svjedoka a posebno iz pisma građana od 30. novembra 2009. godine upućeno CJB Doboj i Okružnom tužilaštvu u kojem ističu da žele ukazati da su glavni snabdjevači droga, između ostalih, i osumnjičeni S. P., Ž. T., R. Š. i dr., pri tome misleći na bilo koga ko se bavi tim aktivnostima, te da napokon mogu odahnuti ne očekujući da će se pojaviti oni koji su naočigled građana njihovoj djeci prodavali drogu, da ovisnici o drogama mogu sada nesmetano da idu na liječenje od zavisnosti, a da ih ispred Doma zdravlja ili ulaza u zgradu ili gradskog parka ne sačekuju oni koji su ih tjerali da od njih kupuju opojne droge, ili ih primoravaju da ih prodaju drugim licima primjenjujući agresivno ponašanje kako prema njima, tako i prema njihovim roditeljima i običnim građanima. Time je, prema mišljenju vijeća, ispunjen razlog za produženje pritvora apelantu sadržan u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, te stoga nisu osnovani navodi branioca koji su suprotni tome.

12. Krivično vijeće je ustanovilo da se nijednom alternativnom mjerom ne bi obezbijedilo uspješno vođenje krivičnog postupka osim produženjem pritvora, jer kada bi apelant bio na slobodi, imao bi mogućnost da ometa krivični postupak kako uticajem na druge saučesnike, tako i uticajem na svjedoke, kao i da bi puštanjem na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i da se takva okolnost ne bi mogla otkloniti drugom mjerom blažom od pritvora.

13. Dalje, prema mišljenju vijeća, ne stoji navod branioca da je Tužilaštvo bilo neaktivno u periodu od određivanja pritvora osumnjičenom do podnošenja ovog prijedloga, a dužina trajanja istrage nije dovela do kršenja prava na suđenje u razumnom roku i, s tim u vezi, na njegovo pravo na slobodu s bzirom na navedene dokaze koje je Tužilaštvo predočilo sudu, kao i s obzirom na činjenicu da nije završena istraga, tj. da nije podnijeta optužnica protiv osumnjičenih iz navedenih objektivnih razloga.

14. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da nije osnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije vodio računa o tome da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Pri tome je istaknuto da je određeno da pritvor može najduže trajati do 27. februara 2010. godine, čime je postavljen najduži period trajanja pritvora, a što ne znači da pritvor ne može biti ukinut ranije. Dalje je navedeno da je pravilan stav prvostepenog suda da postoji razlog za određivanje, odnosno za produženje pritvora propisan odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. Pri tome je i Vrhovni sud naveo da činjenica da je apelant državljanin i strane države koja ne dopušta izručenje svojih državljana, te da je zaposlen u toj istoj državi dovodi do zaključka da postoji realna opasnost od njegovog bjekstva pa, prema tome, i navedenog osnova za pritvor.

15. U pogledu pritvorskog osnova propisanog odredbom člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Vrhovni sud je prihvatio da postoji i ovaj osnov za određivanje pritvora, ali samo u pogledu do sada nesaslušanih svjedoka.

16. Dalje je navedeno da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji i pritvorski osnov sadržan u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. S tim u vezi je istaknuto da okolnosti koje karakterišu način izvršenja djela opravdavaju zaključak da se radi o vanrednim okolnostima koje dovode do bojazni da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ostvaren i drugi objektivni uslov propisan navedenom zakonskom odredbom, a koji se ogleda u zaprijećenoj kazni zatvora za predmetno krivično djelo u trajanju od 10 godina ili više. Vrhovni sud je naveo da žalba pogrešno tumači da je navedena zakonska odredba primjenjiva samo u slučaju kada je kazna zatvora od 10 godina propisana kao minimalna kazna. Istaknuto je da ova zakonska odredba kao objektivni uslov za njenu primjenu ne sadrži zahtjev u pogledu posebnog minimuma propisane kazne, već je za predmetno djelo propisana takva kazna da je moguće izreći kaznu zatvora od 10 godina ili težu kaznu. Prema tome, minimum propisane kazne zatvora može biti i znatno niži, ali maksimum kazne mora iznositi najmanje 10 godina zatvora, ili da bude propisana teža kazna kako bi bilo moguće izreći ovu kaznu.

17. Vrhovni sud je napomenuo da je za primjenu zakonske odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP zakonodavac kao uslov postavio, između ostalog, da je riječ o djelu koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela. Istaknuto je da, bez obzira na to što se radi o djelu za koje se u smislu odredbe člana 3. stav 1. ZKP osumnjičeni ima smatrati nevinim, prvostepeni sud prilikom ocjene postojanja navedenog razloga za pritvor ne samo da smije već mora ocjenjivati način izvršenja tog djela. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je drugačiji stav iznesen u žalbi koji osporava prvostepenom sudu da iz načina izvršenja djela donosi zaključak o postojanju navedenog pritvorskog osnova.

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ističe da nema zakonskog uporišta za produženje pritvora, te da je stav Vrhovnog suda u pogledu navedenog paušalan. Navodi da je apelant Okružnom sudu uputio prijedlog za preispitivanje i ukidanje mjere pritvora u smislu člana 196. stav 6. u vezi sa članom 201. ZKP o kojem je sud zajedno sa prijedlogom Tužilaštva o produženju pritvora 23. decembra 2009. godine održao ročište, ali da Okružni sud o apelantovom prijedlogu nije uopšte donio odluku, niti je odlučio o tom prijedlogu. Ističe da o tome nikakvu odluku nije donio ni Vrhovni sud u osporenom rješenju (obaveza je propisana u članu 196. stav 6. ZKP). Dalje navodi da je bez ikave sumnje povrijeđeno apelantovo pravo na obavezu suda da u toku trajanja pritvora pritvor svede na najkraće nužno vrijeme i dužnost hitnog postupanja svih organa u smislu člana 196. st. 4. i 5. ZKP. Apelant ističe da on lično nije učestvovao u izvršenju krivičnih djela koja su predmet istrage. Prema apelantovom mišljenju, sud nije pružio dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je izvršeno krivično djelo koje mu se stavlja na teret u ovoj fazi postupka. Također, ističe i povredu prava na odbranu, što je isticao i u žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora od 28. novembra 2009. godine. U tom pogledu navodi da je prilikom prvog ispitivanja, premda je već bio lišen slobode, apelantu bilo zabranjeno da se konsultuje sa svojim braniocem, a što je apelantov branilac tražio da se unese u zapisnik o saslušanju.

19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi o tome da nije lično učestvovao u izvršenju krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana i u vezi sa članom 23. KZRS s obzirom na to da je apelant u prisustvu branioca sa Okružnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice 1. jula 2010, te da je 9. jula 2010. godine Okružni sud na ročištu za izricanje krivičnopravne sankcije donio Presudu broj 13 0 K 000992 10 K kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Na osnovu člana 44. stav 1, navedenom presudom apelantu je u izrečenu kaznu uračunat pritvor počev od 27. novembra 2009. godine od 23.20 sati pa dalje, te je presuda postala pravosnažna 2. avgusta 2010. godine.

20. U odgovoru Okružnog tužilaštva je, između ostalog, navedeno da je krivični postupak protiv apelanta u međuvremenu okončan potpisivanjem sporazuma o priznanju krivice, a rješenjem Okružnog suda od 14. jula 2010. godine usvojen je apelantov zahtjev za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora prije pravosnažne presude, tako da je on odmah upućen u ustanovu za izdržavanje kazne.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14. apelacija je preuranjena; Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

22. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očito neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, sloboda ličnosti ubraja se u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

24. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

25. Ustavni sud smatra da je pritvor apelantu produžen u smislu odredbe člana 197. stav 1. tač. a), b) i g) ZKP RS, kojom je propisano da, ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i ako se radi o vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

26. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, razmatrajući prijedlog Okružnog tužilaštva, utvrdili da su kumulativno ispunjeni i opći i posebni uslovi za produženje pritvora. Obrazlažući postojanje općeg uslova, odnosno postojanje osnovane sumnje, Okružni sud je naveo, a što je prihvatio i Vrhovni sud, da osnovana sumnja proizlazi iz analize sadržaja cjelokupnog istražnog materijala prikupljenog u dotadašnjem dijelu istrage, iz brojnih materijalnih dokaza kako subjektivnih, tako i objektivnih, među kojima su i posebne istražne radnje nadzora i tehničko-tonskog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, izvještaja o izvršenom krivičnom djelu MUP-a RS CJB Doboj od 6. novembra 2009. godine, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na osnovu naredbe za pretresanje. Dalje, obrazlažući postojanje posebnog uvjeta za produženje pritvora, tačnije osnova za pritvor propisanog odredbom člana 197. stav 1. tač. a), b) i g) ZKPRS, Okružni sud je dao detaljne razloge koje je u suštini prihvatio i Vrhovni sud uz uvažavanje žalbe u pogledu pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b). Pri tome su redovni sudovi utvrdili da se nijednom drugom alternativnom mjerom ne bi obezbijedilo uspješno vođenje krivičnog postupka osim prduženjem pritvora. U tom pravcu navedeno je da bi apelant, kada bi bio na slobodi, imao mogućnost da ometa krivični postupak kako uticajem na druge saučesnike, tako i uticajem na svjedoke, kao i da bi puštanjem na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i da se takva okolnost ne bi mogla otkloniti mjerom blažom od pritvora.

27. U skladu sa navedenim, Ustavni sud uočava da su pritvor apelantu produžili organi sudske vlasti, da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor produžava, da je pritvor produžen do 27. februara 2010. godine, dakle, sveden je na najkraće nužno vrijeme, kao i da su nadležni organi postupali hitno u smislu člana 196. st. 4. i 5. ZKPRS. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o zakonitom produženju pritvora, upravo kako to predviđa ZKPRS, te da postojanje vanrednih okolnosti koje dovode do bojazni da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda predstavlja važan i značajan opći interes koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

28. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi bili obavezni da donesu odluku povodom njegovog zahtjeva za preispitivanje i ukidanje mjere pritvora, Ustavni sud napominje da je odredbom člana 196. stav 8. propisano da, ako prijedlog za ukidanje pritvora nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje. Iz navedenog proizlazi da sud ima diskreciono pravo pri ocjeni da li je prijedlog zasnovan na novim činjenicama, te da obaveza donošenja odluke po prijedlogu postoji samo kada sud ocijeni da se radi o novim činjenicama.

29. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na odbranu, jer mu je prilikom prvog ispitivanja zabranjen kontakt sa braniocem, Ustavni sud smatra da se suština apelantovih navoda odnosi na kršenje osnovnog principa člana 5. stav 1, odnosno da mu pritvor nije određen ni produžen pritvor «u skladu sa zakonom propisanim postupkom». Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 53. stav 2. ZKPRS eksplicitno propisano da osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje. Imajući u vidu citiranu odredbu ZKP, Ustavni sud konstatuje da u krivičnom postupku osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje, pa samim tim i prilikom produženja pritvora. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da iz kopije zapisnika o ispitivanju apelanta od okružnog tužioca od 28. novembra 2009. godine, koji je apelant dostavio uz apelaciju, proizlazi da je na zapisnik apelantov branilac izjavio da mu nije omogućeno kao braniocu kontaktiranje sa apelantom prije nego što ga ispita tužilac. Dalje, iz obrazloženja rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je, povodom prijedloga Okružnog tužilaštva od 28. novembra 2009. godine za određivanje pritvora, sudija za prethodni postupak istog dana, u smislu člana 196. ZKPRS, ispitao apelanta na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže u prisustvu apelantovog branioca i okružnog tužioca. Dakle, iz navedenog, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da su u konkretnom slučaju bile zadovoljene garancije iz člana 53. stav 2. ZKPRS, jer je apelant prilikom ispitivanja od tužioca, te prilikom ispitivanja povodom prijedloga tužioca za određivanje pritvora imao branioca. Na osnovu navedenog proizlazi da su zadovoljene i garancije iz člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.

30. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na pravično suđenje

31. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći navedeno, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

32. U konkretnom slučaju rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjima samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su donesena procesna rješenja kojim je apelantu produžen pritvor, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/10 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio