Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/10 (DOO „DLLD Agropromet“ Pilica-Zvornik)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-400/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 400/10, rješavajući apelaciju DOO „DLLD Agropromet“ Pilica - Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „DLLD Agropromet“ Pilica - Zvornik podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000843 09 U od 26.
novembra 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „DLLD Agropromet“ Pilica-Zvornik podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000843 09 U od 26.
novembra 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „DLLD Agropromet“ Pilica - Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000843 09 U od 26. novembra 2009. godine.
2. Poreska uprava, Područni centar Zvornik (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) Rješenjem broj 06/1.06/0702/3-450.2.1-207/06-6/1 od 9. februara 2009. godine obavezala je apelanta, kao primaoca imovine, da u roku od deset dana izvrši uplatu označenog novčanog iznosa na račun Poreske uprave. U izreci rješenja je konstatovano da označeni novčani iznos predstavlja razliku između vrijednosti kupljene imovine po osnovu ugovora o kupoprodaji i njene tržišne vrijednosti.
3. Ministarstvo finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) je Rješenjem broj 06.05/II-450-158/09 od 26. juna 2009. godine apelantovu žalbu protiv rješenja Poreske uprave odbilo kao neosnovanu.
4. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant sa AD „Prerada sa hladnjačom“ (u daljnjem tekstu: prodavac) 9. aprila 2008. godine zaključio ugovor o kupoprodaji označenih nekretnina po cijeni od 275.000,00 KM. U vrijeme zaključenja navedenog ugovora protiv prodavca je bio pokrenut postupak prinudne naplate zbog neizmirenih poreskih obaveza po rješenju Finansijske policije od 29. oktobra 1999. godine i rješenju Poreske uprave od 20. jula 2004. godine, a koja se u postupku prinudne naplate nisu mogla naplatiti. Poreska uprava je protiv prodavca ponovo pokrenula postupak prinudne naplate obustavom transakcija putem žiro-računa prodavca rješenjem od 25. januara 2008. godine.
5. Po osnovu navedenog ugovora prodavac je podnio poresku prijavu 5. maja 2008. godine za obračun poreza na prenos nekretnina, a u kojoj je kao osnovicu iskazao navedenu kupoprodajnu cijenu. Poreska uprava nije prihvatila navedenu cijenu pa je, u skladu sa članom 18. Zakona o porezu na imovinu, utvrdila tržišnu cijenu nekretnine u iznosu od 402.646,65 KM. Razliku između tržišne i ugovorene cijene u iznosu od 127.646,45 KM, u skladu sa članom 51. Zakona o Poreskoj upravi, obavezan je platiti apelant kao primalac imovine s obzirom na to da je navedenim članom regulisano da lice koje primi imovinu od drugog lica odgovara za obaveze tog lica ako primi imovinu najviše jednu godinu od dana preduzimanja mjere prinudne naplate od prenosioca i ako za navedenu imovinu plati iznos manji od tržišne vrijednosti.
6. Pošto je u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji zaključen 9. aprila 2008. godine, a postupak prinudne naplate protiv prodavca pokrenut rješenjem od 25. januara 2008. godine, zaključeno je da je imovina koja je bila predmet ugovora primljena u roku od jedne godine kako je propisano članom 51. Zakona o Poreskoj upravi, te da je za navedenu imovinu plaćena manja cijena od tržišne a kako je i propisano članom 51. Zakona o Poreskoj upravi.
7. Dalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je ugovor o kupoprodaji ovjeren u Poreskoj upravi, i to na taj način da je tržišna vrijednost nekretnine utvrđena u iznosu od 402.646,65 KM a na koji je primjenom poreske stope od 3% obračunat i porez na promet nepokretnosti koji nisu osporavali ni prodavac ni apelant, a koji je prodavac i uplatio. Dalje, ukazano je da je zapisnik o utvrđivanju tržišne vrijednosti nekretnina potpisao direktor prodavca. Apelantov navod da je ugovorena cijena predstavljala i tržišnu vrijednost nekretnina s obzirom na to da je postignuta na licitaciji ocijenjen je neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da se u konkretnom slučaju nije radilo o prinudnoj javnoj prodaji u smislu člana 18. stav 4. Zakona o porezu na imovinu.
8. Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 000843 09 U od 26. novembra 2009. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva finansija odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su nadležni organi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno postupili kada su apelanta obavezali da, u skladu sa članom 51. stav 1. Zakona o Poreskoj upravi, izvrši uplatu označenog iznosa na ime razlike između prodajne i tržišne cijene. U vezi s tim ukazano je da je apelant imovinu stekao po ugovoru o kupoprodaji od 9. aprila 2008. godine a da je protiv prodavca postupak prinudne naplate pokrenut 25. januara 2008. godine, te da njegova dugovanja u ovom postupku nisu namirena, a iz čega proizlazi da u trenutku sticanja imovine nije bio protekao rok od jedne godine od pokretanja postupka prinudne naplate, kao i da je imovina prodata po vrijednosti manjoj od tržišne, a u kom slučaju primalac imovine odgovara i za obaveze lica od kog stiče imovinu. Dalje, ukazano je da je prodavac 5. maja 2008. godine podnio poresku prijavu za obračun poreza na prenos nepokretnosti, pa da je Komisija, prema zapisniku o utvrđivanju tržišne vrijednosti predmetne imovine od 14. maja 2008. godine, utvrdila njenu vrijednost u iznosu od 402.646,65 KM. Pritom ukazano je da iz zapisnika proizlazi da je prvostepeni organ, u skladu sa članom 11. Uredbe o primjeni Zakona o porezu na imovinu, tržišnu vrijednost utvrdio na osnovu izričito pobrojanih osnovnih i korektivnih elemenata. S obzirom na to da je prodavac prijavu za obračun poreza na prenos nepokretnosti podnio 5. maja 2008. godine a da je zapisnik sačinjen 14. maja 2008. godine, zaključeno je da je utvrđivanje tržišne vrijednosti izvršeno u roku od deset dana, kako je i propisano članom 18. Zakona o porezu na imovinu. Najzad, neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na član 18. stav 4. Zakona o porezu na imovinu s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o licitaciji, a navedena odredba se primjenjuje samo u slučaju prinudne javne prodaje.
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je ugovor o kupoprodaji, zaključen 9. aprila 2008. godine, dostavljen Poreskoj upravi 23. aprila 2008. godine, a Poreska uprava je procjenu imovine izvršila 14. maja 2008. godine. Prema apelantovom mišljenju, ovakvim postupanjem prvostepeni organ je postupio suprotno članu 18. Zakona o porezu na imovinu u skladu s kojim se procjena mora izvršiti u roku od deset dana od prijema ugovora, a u protivnom poresku osnovicu čini ugovorena cijena. Apelant smatra da je rok od deset dana prekluzivan rok na koji je prvostepeni organ morao paziti po službenoj dužnosti. Dalje, apelant ukazuje da je cijena označena u ugovoru postignuta na licitaciji i da predstavlja tržišnu vrijednost za kupljenu imovinu, odnosno da se radi o starim i nekorištenim objektima za koje prodavac nije imao ni urbanističku saglasnost, pa da se na licitaciji zbog toga i nije mogla postići veća cijena. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je neprihvatljivo obrazloženje Okružnog suda o načinu na koji je prvostepeni organ utvrdio tržišnu vrijednost, jer se iz prvostepenog rješenja ne vidi na osnovu kojih kriterija je utvrđena tržišna vrijednost predmetne imovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
11.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelantu je nametnuta obaveza da kao primalac imovine uplati na račun Poreske uprave razliku između vrijednosti kupljene imovine po osnovu ugovora o kupoprodaji i njene tržišne vrijednosti. Naime, apelant je zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnine sa prodavcem protiv kog je u trenutku zaključenja ugovora već bio pokrenut postupak prinudne naplate poreskih obaveza. S obzirom na to da je apelant primio imovinu od prodavca u periodu od jedne godine od pokretanja postupka prinudne naplate, te da je za nju platio iznos manji od tržišne vrijednosti, to je, u skladu sa članom 51. Zakona o Poreskoj upravi, obavezan da plati razliku između vrijednosti označene u ugovoru i tržišne vrijednosti. Imajući u vidu da je apelantu stvorena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa koji je proistekao iz poreske obaveze, da je apelant protiv rješenja kojim je ta obaveza ustanovljena izjavio žalbu a zatim pokrenuo upravni spor, te da je presudom Okružnog suda odbijen njegov zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka kojom je stvorena obaveza plaćanja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je o ovom dijelu apelantovih navoda odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
16. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda i praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati razliku između ugovorene i tržišne vrijednosti nekretnine na temelju člana 51. Zakona o Poreskoj upravi ne potpada pod okvir zaštite prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je o ovom dijelu apelantovih navoda odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić