Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-423/10 (O. F.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 35
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-423/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 423/10, rješavajući apelaciju Omara Frendija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omara Frendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-117/09 od 10. novembra 2009. godine u odnosu na član II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omara Frendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-117/09 od 10. novembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 29. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-117/09 od 10. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti – Sektora za azil (u daljnjem tekstu: Sektor za azil) broj UP-1-08/1-41-1-18-7/09 od 9. marta 2009. godine apelantu, državljaninu Alžira, određeno je ograničenje kretanja na period od 90 dana počev od 11. marta 2009. godine, zabranom kretanja izvan prostora Ustanove za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar). Određeno je da će troškove boravka i smještaja stranog državljanina u Imigracionom centru snositi Ministarstvo sigurnosi - Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba).
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08 od 20. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-07- 07-2-204/08 od 8. januara 2009. godine, apelantu izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na period od tri godine. Dalje, navedeno je da je potom Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3- 19/09 od 10. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2- 07-07-2-28/09 od 13. februara 2009. godine, apelant stavljen pod nadzor u Imigracioni centar radi osiguranja izvršenja mjere protjerivanja na period od 10. februara do 10. marta 2009. godine. Navedeno je i da je apelant 23. februara 2009. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Sektoru za azil, koji je odbijen Rješenjem broj UP-1-08/1-41-1-18-3/09 od 6. marta 2009. godine, jer je utvrđeno da je apelant navedeni zahtjev podnio radi odgode izvršenja odluke o protjerivanju. Zbog navedenih razloga, kako je dalje navedeno u obrazloženju, Sektor za azil je donio osporeno rješenje, jer je utvrdio da postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi izbjegao izvršenje odluke o protjerivanju.
4. Presudom Suda BiH broj U-117/09 od 10. novembra 2009. godine apelantova tužba je odbijena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u smislu člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07 i 83/08). Sud BiH je ponovio činjenično utvrđenje koje proizlazi iz osporenog rješenja i predmetnog spisa, te je naglasio da se kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može ograničiti, kako je to određeno članom 110. (odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ako postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka podnosioca zahtjeva radi stjecanja međunarodne zaštite. Naime, kako je Sud BiH istakao, budući da iz podataka u spisu proizlazi da je Služba donijela Rješenje broj UP-1/19.4.13-07.3144/ 08 od 20. novembra 2008. godine kojim se apelant protjeruje iz BiH, jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, doneseno rješenje je pravilno i zasnovano na zakonu. Dalje, Sud BiH je istakao da apelantovi navodi iz tužbe koji se odnose na „obmanu ili zloupotrebu postupka“ pri zahtjevu za međunarodnu zaštitu, te da on (apelant) nije lice koje predstavlja prijetnju redu ili nacionalnoj sigurnosti BiH pri predmetu stavljanja apelanta pod nadzor, nisu relevantni za rješavanje predmetnog upravnog spora budući da se odnose na odluke donesene u drugim postupcima.
5. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, ističe da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, i to odredbi čl. 99. i 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Navodi da je bio odsutan iz Bosne i Hercegovine, te da se u Bosnu i Hercegovinu vratio neposredno prije donošenja rješenja o protjerivanju, pa je nemoguće povjerovati da je postao opasan za javni red, mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini u vrijeme dok je boravio izvan Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o proizvoljnom protjerivanju i stavljanju pod nadzor. Prema apelantovom mišljenju, osporeno rješenje se isključivo može pripisati zloupotrebi vlasti i protupravnom lišavanju slobode. Ističe da, prema stajalištima Ustavnog suda u predmetima broj AP 1222/07, AP 41/09, U 70/09 i U 72/09 tužena stranka je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Navodi da se vratio u Bosnu i Hercegovinu u posjetu svojoj porodici, jer ima suprugu i dvoje djece koji su državljani Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o uobičajenom izmišljanju i poturanjima policijskih agencija usmjerenim prema osobama afro-azijskog porijekla. Ističe da, u smislu člana 5. Evropske konvencije, organ uprave, Ministarstvo, nije sudska vlast, te da ne može nikoga uhapsiti ili pritvoriti. Dalje, prema apelantovom mišljenju, eventualno odlučivanje Suda BiH kao upravnog suda ne smatra se krivičnim sudom koji odlučuje o uhićenju i lišavanju slobode. U odnosu na povredu prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, apelant navodi da porodični život podrazumijeva potpunu porodicu, te da djeca apelanata imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva i muža, odnosno suprugu. Dalje, ističe da potpuna porodica podrazumijeva da djeca imaju pravo da s njima u porodici žive i otac i majka. Smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno ne samo apelantovo pravo već i pravo njegove supruge i dvoje djece. Ako apelant, njegova supruga i njegova djeca imaju pravo na potpunu porodicu i žele da žive u potpunoj porodici, to znači da osporeno rješenje ima kao posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine apelantove supruge i apelantove dvoje djece kao bosanskohercegovačkih državljana. Zbog navedenog, prema apelantovom mišljenju, iako on nije osuđen za neko krivično djelo, zbog ovakvog lišavanja slobode snosi teže posljedice od osobe koja je osuđena na kaznu zatvora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant osporava odluke kojima mu je ograničeno kretanje izricanjem mjere zabrane kretanja izvan Imigracionog centra, ali da iz navoda apelacije proizlazi da se žali na odluke kojima je riješeno da se protjeruje sa teritorije BiH i da se stavlja pod nadzor. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno naglašava da u ovom postupku ne može ocijeniti apelantove navode vezane za odluke o apelantovom protjerivanju budući da one nisu predmet ovog apelacionog postupka. S druge strane, Ustavni sud podsjeća na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj Odluci broj AP 1626/09 u kojoj je odlučivao o apelaciji istog apelanta podnesenoj protiv prethodno donesenih odluka Službe i Suda BiH o stavljanju apelanta pod nadzor (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 24. juna 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. st. 1. i 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je rješenjem Službe od 20. novembra 2008. godine apelantu izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od tri godine. Također, Ustavni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor izdato od Ministarstva sigurnosti bilo predmet sudskog preispitivanja, te da je Sud BiH saslušao apelanta i osporenu presudu donio u roku propisanom zakonom. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije prima facie neosnovani.
9. Osim toga, Ustavni sud zapaža, podržavajući praksu Evropskog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Evropski sud, Al-Imad Husin protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012, tačka 69, aplikacija broj 3727/08) da iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da je u vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru po osporenoj presudi, odnosno rješenju Sektora za azil bio u toku postupak apelantovog protjerivanja, a koja mjera je apelantu, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, izrečena Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08 od 20. novembra 2008. godine. S obzirom na navedeno, te na činjenicu da je ograničenje kretanja apelantu određeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te budući da u činjenicama konkretnog predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je ograničavanje apelantovog boravka u Imigracionom centru bilo proizvoljno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da mu je odlukama koje su predmet ovog apelacionog postupka povrijeđeno pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije prima facie neosnovani.
10. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o ograničavanju kretanja i smještanjem u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud je, također, u predmetnoj Odluci broj AP 1626/09 zaključio da je rezultat upućivanja apelanta u Imigracioni centar bilo miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Dalje je Ustavni sud zapazio da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud je naveo da smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera. Stoga, Ustavni sud je zaključio da su i apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju apelacija odnosi na istu činjeničnu i pravnu situaciju, koja od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1626/09, kao i Odluke broj AP 3299/09 od 11. novembra 2009. godine u kojoj je Ustavni sud razmatrao prvobitno odluke o produženje nadzora nad apelantom u Imigracionom centru za period od 7. oktobra 2009. godine do 5. novembra 2009. godine (koje su prethodile osporenim odlukama u ovom apelacionom postupku), kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, ni u čemu nije izmijenjena, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije na koja se pozvao.
Dopustivost ratione materiae
12. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama koje se odnose na njegovo ograničavanje kretanja i smještanje u Imigracioni centar, kao i protjerivanje sa teritorije BiH prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom, aktima javne uprave iz čega slijedi da pojam „građanska prava“ u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje nijedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V. i W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).
14. Isto tako, u odluci Evropske komisije za ljudska prava V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže: „Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili to pravo treba da mu bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana
6. Evropske konvencije.“ Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi odluku V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2).
15. S obzirom na navedeno, slijedi da se ograničavanje kretanja apelanta i smještanje u Imigracioni centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak, te slijedom toga i protjerivanje ubrajaju u domen javnog prava svake zemlje. Iz toga proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić