Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/10 (M. H.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-462/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 462/10, rješavajući apelaciju Muniba Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Hasanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-08-000 518 od 10. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, kojeg zastupa Suad Kumrić, advokat z Tuzle, podnio je 3. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 518 od 10. novembra 2009. godine. Apelant je 1. decembra 2010. godine dostavio izjašnjenje na odgovore učesnika u postupku.

2. Apelant je 10. juna 2005. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske, Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je, između ostalog, naveo da je 17. juna 2000. godine zapaljena njegova porodična kuća usljed čega je došlo do znatnog oštećenja iste. Takođe apelant je naveo da je u narednih nekoliko mjeseci zapaljeno još dvadesetak kuća u vlasništvu Bošnjaka. Zbog navedenog vođen je krivični postupak protiv Milorada Marjanovića, ali je usljed nedostatka dokaza, nadležni sud donio odluku kojom je Milorada Marjanovića oslobodio od optužbe. Apelant je smatrao da je za pretrpljenu štetu odgovoran tuženi, jer njegovi organi nisu preduzeli potrebne mjere za zaštitu apelantove imovine.

3. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-97/05 od 6. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 28.179,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je prigovor zastarjelosti tuženog osnovan. Naime, prema članu 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i počinioca. Osnovni sud je istaknuo da je apelantova kuća zapaljena 10. juna 2000. godine i da je apelant tada saznao za štetu, s obzirom da je iz rješenja i zapisnika Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Srebrenica, utvrđeno da je apelantu 17. maja 2000. godine kuća vraćena u posjed. Kako je tužba usmjerena prema državi, Osnovni sud je ocijenio da je logično da je tada saznao da je šteta prouzrokovana propustima države i državnih organa. Zaključeno je da je neosnovan apelantov navod da se vodio krivični postupak protiv Milorada Marjanovića i da zastarjelost nastupa kada i zastarjelost krivičnog gonjenja. Takođe, ocijenjeno je da je neosnovan i navod da apelant nije znao koje je lice podmetnulo požar pa da zastarjelost nastupa tek po proteku pet godina. Naime, Osnovni sud je istaknuo da je u ovom sporu tužena Republika Srpska, jer je apelant smatrao da je država odgovorna za štetu zbog propusta njenih organa, koji su u obavezi da štite imovinu građana, tj. apelanta. S obzirom na stranke, predmet spora i osnov odgovornosti, Osnovni sud je zaključio da je u predmetnom slučaju štetnik Republika Srpska i njeni organi, a krivični postupak protiv njih nije vođen (niti se mogao voditi). S obzirom na navedeno, zaključeno je da nije od značaja da li je apelant kao oštećeni znao koje je lice štetu prouzrokovalo, niti kada je to saznao, pa ni činjenica da je protiv nekog lica vođen krivični postupak. Osnovni sud je naveo da se odredbe člana 377. ZOO o dužim zastarnim rokovima primjenjuju samo kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, i to samo kada se šteta zahtijeva od odgovornog lica. Dalje je navedeno da u krivičnom postupku, ako oštećeni postavlja odštetni zahtjev, on ga postavlja samo prema okrivljenom. Kako se apelant kao oštećeni opredijelio da tuži tuženog, vođenjem krivičnog postupka protiv drugih lica nije mogao nastupiti ni prekid zastarjelosti u smislu člana 388. ZOO, jer navedeni postupak i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev nije bio protiv tužene, nego protiv drugog lica, tj. Milorada Marjanovića. Zbog svega navedenog Osnovni sud je ocijenio da je do podnošenja tužbe tj. do 10. juna 2005. godine protekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO, a kako se tuženi pozvao na zastarjelosti, to je u smislu člana 360. ZOO proteklo i pravo zahtijevati naknadu štete. Stoga je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-06-000 806 od 31. decembra 2007. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da se duži zastarni rok iz člana 377. stav 1. ZOO primjenjuje samo u slučaju kada je krivičnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela u kojem je nastala šteta. Kad se optuženi oslobodi od optužbe, navedeni rok se ne primjenjuje, kao što se ne primjenjuje ni u slučaju kada je krivični postupak obustavljen. U navedenim slučajevima, prema ocjeni Okružnog suda, zastara zahtjeva za naknadu štete prekida se jedino uz uslov postojanja adhezionog zahtjeva u krivičnom postupku. Okružni sud je dalje naveo da se zastarni rok iz člana 377. stav 1. ZOO, prema općeprihvaćenom stanovištu sudova, primjenjuje samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema drugim odgovornim licima. U konkretnom slučaju, apelant je kao odgovorno lice označio tuženog, smatrajući da je on odgovoran za nastalu štetu, odnosno, njegov organ – Ministarstvo unutrašnjih poslova. S obzirom na činjenicu da u krivičnom presudom nije utvrđeno postojanje krivičnog djela u kojem je nastala šteta i činjenice da krivični postupak nije ni vođen protiv nekog lica zaposlenog u organu Republike Srpske, Okružni sud je zaključio da se ne mogu primijeniti rokovi zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO, kako je to isticano u apelantovoj žalbi. Stoga je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja za naknadu prouzrokovane štete s obzirom da je od nastanka štete i saznanja za učinioca protekao trogodišnji rok. Naime, apelant je za štetu i učinioca saznao 17. juna 2000. godine (u prvostepenoj presudi je bilo pogrešno navedeno 10. juni 2000. godine), a tužbu za naknadu štete je podnio 10. juna 2005. godine.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 518 od 10. novembra 2009. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da Osnovni i Okružni sud nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastare, jer je apelant za štetu saznao u junu 2000. godine, od kada je do podnošenja tužbe protekao subjektivni trogodišnji rok, koji se računa od dana saznanja za štetu i njenog učinioca (član 376. stav

1. ZOO). Obrazloženo je da se rok zastarjelosti predviđen u članu 377. ZOO može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku. Po mišljenju Vrhovnog suda, izuzetno se može u parničnom postupku utvrđivati postojanje krivičnog djela iz koga je šteta nastala i to samo ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao ni pokrenuti zbog toga što je okrivljeni umro, duševno obolio ili zbog toga što je učinilac krivičnog djela amnestiran ili pomilovan ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost ili gonjenje. Vrhovni sud je istaknuo da je nepravilan stav nižestepenih sudova da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela. Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom zastarijeva u dužem roku za krivično gonjenje i prema drugim licima odgovornim za naknadu štete. Međutim, u situaciji kada je okrivljeni Milorad Marjanović pravosnažnom presudom oslobođen od optužbe u predmetnoj krivično-pravnoj stvari, apelantov zahtjev za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom ne zastarijeva u dužem roku predviđenom za zastarjelost krivičnog gonjenja, već u roku od tri godine od kada je apelant kao oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da u konkretnom slučaju postoje procesne smetnje da se provede krivični postupak protiv učinioca krivičnog djela kojim je prouzrokovana predmetna šteta. Kako je u konkretnom slučaju učinilac nepoznat i nije dostupan nadležnom organu, tvrdi da je parnični sud pred kojim teče parnica ovlašten da kao prethodno pitanje utvrdi da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela ili ne. Da su redovni sudovi postupili u skladu sa svojim ovlaštenjima, apelant smatra da bi bili u situaciji da pravilno odluče koji će zastarni rok primijeniti, trogodišnji iz člana 376. stav 1. ZOO ili produženi rok propisan članom 377. ZOO. Apelant se pozvao na raniju odluku Vrhovnog suda koju je dostavio uz apelaciju, broj Rev-726/05 od 19. oktobra 2007. godine, u kojoj je u identičnoj situaciji Vrhovni sud zauzeo drugačiji, suprotan stav, i smatra da je različitim postupanjem, Vrhovni sud diskriminirao apelanta u pogledu imovine, te u pogledu vjerskog i nacionalnog porijekla. Ističe da je on bio jedan od prvih povratnika u Srebrenicu, i da je paljevinom njegovog doma, na njegovu štetu, povrijeđen član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je regulisano pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u parničnom postupku usmjerenom na naknadu štete uopće moglo doći do povrede ovog prava. Stoga Ustavni sud i navode apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine smatra očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu, iz razloga što je Vrhovni sud ranijom odlukom, kod identičnog činjeničnog stanja, suprotno odlučio. Međutim, Ustavni sud zapaža iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, broj Rev-726/05 od 19. oktobra 2007. godine, proizilazi da se u tom predmetu radilo o objektu koji je koristila ambasada i koju su obezbjeđivali pripadnici nadležne policijske stanice, te je Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar javne bezbijednosti Banjaluka obavezan na naknadu štete u skladu sa članom 172. stav 1. u vezi sa članom 170. ZOO. Dalje, u presudi je navedeno da je neosnovan prigovor da je trebalo sačekati donošenje odluke o krivičnoj odgovornosti lica koja su izvršili paljenje objekta u konkretnom slučaju. Navedeno je da naime, sud u parničnom postupku može, kao prethodno pitanje, utvrđivati činjenice koje se odnose na okolnosti nastanka štete koji uslovljavaju stepen krivice, jer u konkretnom slučaju pokrenut je krivični postupak protiv nepoznatog izvršioca koji još uvijek nije otkriven. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se sporni predmet razlikuje u činjeničnom i pravnom osnovu od apelantovog. Stoga Ustavni sud smatra da su, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.

16. Dalje, apelant ističe da je u njegovom slučaju povrijeđen član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine jer je povratnik u Srebrenicu kojem je zapaljena porodična kuća. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizilazi da je apelantu nadležni organ vratio predmetnu porodičnu kuću i da je uveden u njen posjed. Dalje, u postupku koji je rezultirao osporenom presudom nije raspravljano niti je dovedeno u pitanje apelantovo pravo na povrat imovine u smislu citirane ustavne odredbe, već je raspravljano o naknadi štete koja je apelantu prouzrokovana paljenjem njegove kuće. Imajući u vidu smisao i cilj odredbe člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je u postupku utvrđivanja i isplate naknade štete uopće i moglo doći do povrede navedenog člana. Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/10 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio