Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/10 (M. S.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Protek roka
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 465/10, rješavajući apelaciju Mate Sušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Sušca podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08- 005067 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-08-003326 od 9. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Sušca podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014657 03 P od 5. novembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mato Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 2. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0- Gž-08-005067 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-08-003326 od 9. septembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 07-58 P 014657 03 P od 5. novembra 2007. godine, koja je postala izvršna 9. aprila 2008. godine, obavezana je Federacija BiH – Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik), da apelantu na ime manje isplaćenih i neisplaćenih plaća isplati iznos od 2.353,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2003. do 28. novembra 2004. godine te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 650,00 KM. Apelant je 30. juna 2008. godine podnio Općinskom sudu u Sarajevu prijedlog za izvršenje navedene presude.

3. Općinski sud u Sarajevu je Zaključkom od 4. jula 2008. godine naložio apelantu da dostavi sudu četiri ispravljena prijedloga za izvršenje usklađena sa izvršenom ispravom, koje je apelant dostavio, 22. jula 2008. godine.

4. Općinski sud u Sarajevu je Rješenjem broj 065-0-I-08-003326 od 9. septembra 2008. godine odredio predloženo izvršenje radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 2.353,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2003. do 28. novembra 2004. godine, troškova parničnog postupka u iznosu od 650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. novembra 2007. godine do isplate, te troškova izvršnog postupka u iznosu od 330,00 KM. Određeno je da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstava izvršenika koja se vode kod poslovne banke i istom je istovremeno zabranjeno da vrši naplatu i raspolaže navedenim sredstvima. Nadalje, istim rješenjem (stav 3.) je odbijen prijedlog apelanta za naplatu kamate po stopi od 2,5% na iznos glavnog duga počev od 9. aprila 2008. godine do isplate, kao i prijedlog za naplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka, počev od dana donošenja rješenja o izvršenju do isplate.

5. Protiv navedenog rješenja o izvršenju u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka, apelant je podnio žalbu, koju je Općinski sud u Sarajevu, skupa sa spisom predmeta, 6. novembra 2008. godine, dostavio Kantonalnom sudu, na odlučivanje.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-08-005067 od 13. oktobra 2009. godine, žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje u osporenom dijelu (kojim je odbijen zahtjev za naplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka) potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prema stanju spisa, Općinski sud u Sarajevu, odluku o odbijanju zahtjeva za naplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka, donio uz primjenu odredbe člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano određivanje naplate zateznih kamata na troškove parničnog postupka, a ne i na troškove izvršnog postupka, zbog čega je u tom dijelu Općinski sud odbio prijedlog apelanta. Kantonalni sud je istakao da i on smatra da je doneseni zaključak pravilan a iz razloga što je članom 28. stav 2. ZIP-a propisano da ukoliko plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke do naplate. Iz ove odredbe proizilazi, kako je dalje naglasio Kantonalni sud, da je uvjet dosude zateznih kamata na troškove postupka rješenjem o izvršenju to da o kamati nije odlučeno u izvršnoj ispravi, iz čega dalje proizilazi da se radi isključivo o troškovima postupka koji je prethodio donošenju izvršne isprave, što je u ovom slučaju navedena presuda Općinskog suda u Mostaru.

7. Apelant smatra da je osporenim rješenjima Općinskog suda u Sarajevu i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno u odnosu na „razuman rok“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su Općinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud pogrešno primijenili pozitivno - pravne propise kada su odbili njegov zahtjev da se izvršenik obaveže da mu plati kamate na troškove izvršnog postupka, počev od dana donošenja rješenja o izvršenju pa do isplate. Navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 28. stav 2 ZIP-a. Osim toga, ističe da je izvršenik „donošenjem izvršne isprave zadocnio sa plaćanjem troškova izvršnog postupka“ kao novčanog potraživanja, pa je od tog dana dužan nadoknaditi apelantu, pored troškova postupka i kamatu na te troškove (član 277. stav 1 i član 324. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Pored toga, apelant navodi da je Općinskom sudu u Mostaru podnio tužbu 1. septembra 2003. godine a da je predmetni postupak dovršen pred redovnim sudovima tek donošenjem rješenja koje predmet ove apelacije i koje je apelant zaprimio 4. decembra 2009. godine. Navodi da se nije žalio na presudu Općinskog suda u Mostaru, iz razloga što kraćeg okončanja postupka. Također, navodi i da je „brinući se za konačno rješenje spora, trpio duševne bolove, koji su trajali sve ove godine, zbog neizvjesnosti oko konačnog ishoda i neuobičajeno dugog trajanja postupka.“ Budući da, kako apelant tvrdi, zbog neuobičajenog dugog trajanja spora trpi duševne bolove zadnjih šest godina, od kada traje postupak, traži naknadu u iznosu od 4.122,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

4. protekao je rok za podnošenje apelacije;

Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ u pogledu dužine izvršnog postupka, Ustavni sud ponovo ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak započet 30. juna 2008. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, kako apelant navodi „dovršen pred redovnim sudovima tek donošenjem rješenja koje je predmet apelacije, dakle 4. decembra 2009. godine. Dakle, predmetni izvršni postupak je trajao ukupno oko godinu i po. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da, s obzirom na ove činjenice i navedene kriterije, apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u razumnom roku, te da činjenice u odnosu na koje je podnio apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje navedenog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima o o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno

- pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Protek roka

13. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava i dužinu trajanja parničnog postupka koji je okončan donošenjem Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014657 03 P od 5 novembra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant Prijedlog za izvršenje te presude dostavio Općinskom sudu u Sarajevu, 30. juna 2008. godine. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 2. februara 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio Presudu Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014657 03 P.

Pitanje naknade nematerijalne štete

14. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno da je protekao rok za podnošenje apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, to apelantu ne pripada pravo na nematerijalnu štetu.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio