Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-466/10 (Z. H.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Državljanstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protjerivanje stranaca
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-466/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 466/10, rješavajući apelaciju Z. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. H., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-634/08 od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Državne komisije/povjerenstva za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH broj UP-01-07-943-
2/06 od 22. januara 2007. godine u odnosu na pravo iz član I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. H., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-634/08 od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Državne komisije/povjerenstva za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH broj UP-01-07-943-
2/06 od 22. januara 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nađisa Tabaković, advokat iz Bihaća, podnio je 4. februara 2010. godine apelaciju, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-634/08 od 8. decembra 2009. godine i Rješenja Državne komisije/povjerenstva za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-943-2/06 od 22. januara 2007. godine.
2. Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-943-2/06 od 22. januara 2007. godine apelantu, koji je državljanin Egipta, oduzeto je državljanstvo Bosne i Hercegovine, stečeno Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine broj 07/2-204-1036 od 24. maja 1995. godine.
3. U obrazloženju rješenja Državna komisija je navela da je na osnovu člana 40. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH izvršila reviziju postupka prijema apelanta u državljanstvo RBiH i statusa državljanstva imenovanog. Utvrđeno je da je apelant primljen u državljanstvo RBiH na osnovu člana 8a. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni glasnik RBiH“, broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94) prema kojem državljanstvo može steći lice koje ispunjava uslove iz člana 8. stav 1. tačka 5. i 6. navedenog zakona, ako nije učestvovao ili pomagao u agresiji na RBiH i ako da pismenu izjavu da se osjeća državljaninom RBiH. Dalje Državna komisija je izvršenim provjerama u evidenciji Direkcije za implementaciju projekta CIPS, Ministarstva civilnih poslova broj 11-50-3375DLJ/06 od 13. novembra 2006. godine utvrdila da apelant nije registrovan u evidencijama izdatih ličnih karata odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka, iz čega proizilazi da isti nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu sa propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana BiH, a što mu je bila zakonska obaveza. Takođe iz Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u BiH broj 01-30-622/05 od 19. oktobra 2005. godine, koju je donio Ministar civilnih poslova BiH proizilazi da su svi državljani BiH bili dužni u skladu sa važećim propisom do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPS) i da su 31. oktobra 2005. godine prestale da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u BiH, pa je cijeneći ovu činjenicu i neiskazani interes apelanta da posjeduje lična dokumenta BiH, postupajući prema članu 41. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH Komisija izvela zaključak da apelant nema stvarnu vezu sa BiH. Osim toga iz spiska Sekretarijata Komisije proizilazi da se apelant nije odazvao ni na Opći poziv koji je Državna komisija objavila u „Službenom glasniku BiH broj 36/06“ i drugim sredstvima javnog informisanja, kao i u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH, obajavljen sa ciljem da bi lica koja su u postupku revizije državljanstava BiH mogla dokazati stvarnu vezu sa BiH, kao i da bi iznio druge činjenice koje bi osporile nalaze ove Komisije, što mu je takođe bila zakonska obaveza. Prema tome, Državna komisija je na osnovu provedenog postupka utvrdila da apelant u vrijeme revizije nije imao prijavljeno prebivalište, niti adresu stanovanja u BiH, da nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte, na temelju čega je zaključila da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, i da se nije odazvao na navedeni Opći poziv po kojem je bio dužan dostaviti dokaze i informacije nevedene u Općem pozivu, a što su sve zakonski osnovi za oduzimanje državljanstva pa je postupajući prema odredbi člana 41. stav 3. i 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 13/99, 6/03, 14/03 i 81/05) odlučila kao u dispozitivu rješenja.
4. Protiv rješenja Državne komisije broj UP-01-07-943-2/06 od 22. januara 2007. godine apelant je podnio tužbu za pokretanje upravnog spora Sudu BiH, koji je Presudom broj U-634/08 od 8. decembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud cijeneći pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02 do 83/08, u daljnjem tekstu: Zakon o upravnim sporovima) zaključio da je osporeno rješenje pravilno i utemeljeno na zakonu. Odbijen je kao neosnovan žalbeni navod apelanta da je pobijano rješenje donio nenadležan organ s obzirom da je članom 40. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH propisano da će se osnovati komisija koja će razmotriti status lica naturaliziranih poslije 6. aprila 1992. godine i prije stupanja na snagu Ustava BiH, jer po ocjeni Suda iz ovako propisane odredbe zakona jasno proizilazi da je Državna komisija jedina institucija BiH nadležna da vrši reviziju statusa naturaliziranih državljana BiH. Sud BiH smatra da je Državna komisija pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, kada je utvrdila da je apelant državljanstvo BiH stekao rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova broj 07/2-204-1036 od 24. maja 1995. godine na temelju člana 8a Zakona o državljanstvu RBiH, a da iz akta Ministarstva unutrašnjih poslova–Direkcije za implementaciju projekata CIPS broj 11-50-337DSLJ/06 od 13. novembra 2006. godine proizilazi da apelant nije registrovan u evidenciji izdatih ličnih karata, da ne prolazi kroz bazu podataka, što znači da nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH, što mu je bila zakonska obaveza prema odredbama Zakona o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, i o ličnoj karti državljana BiH i odredbama Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa broj 01-30-622/05 od 19. oktobra 2005. godine, kojom je utvrđeno da sa 31. oktobrom 2005. godine prestaju da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa. Kako je ova činjenica utvrđena na osnovu službene evidencije to je ovaj Sud odbio kao neosnovan navod apelanta da posjeduje važeću ličnu kartu izdatu u projektu CIPS, jer je ovaj navod u suprotnosti sa podacima u spisu predmeta i službenim evidencijama. Dalje Sud BiH je utvrdio da apelant ni u tužbi ne negira činjenicu da se nije odazvao na Opći poziv, da nije pristupio razgovoru, i da nije dostavio potrebnu dokumentaciju da bi dokazao stvarnu vezu sa BiH. Upravo svrha Oćeg poziva bila da se u propisanoj proceduri utvrdi stvarna veza naturaliziranih građana BiH sa Bosnom i Hercegovinom, kao i omogućavanje svakom naturaliziranom građaninu da u postupku revizije državljanstva aktivno učestvuje kao stranka u postupku pa je prigovor apelanta da nije postupljeno prema pravilima upravnog postupka koji je prethodio donošenju konačnog upravnog akta odbijen kao neosnovan jer je utvrđeno da je u suprotnosti sa navodima iz same tužbe. Naime iz samog supstrata tužbe Sud BiH je utvrdio da je apelant napustio teritorij Bosne i Hercegovine, da je samo povremeno dolazio u posjetu familiji i prijateljima, na temelju čega je zaključio da apelant nema stvarnu vezu sa BiH jer istu apelant ničim nije dokazao. Sud BiH je ukazao na odredbu člana 41. stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH, kojom je propisano, da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajeno ne boravi u BiH, dok je stavom 6. istog člana propisano, da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH, u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Članom 41. stav 3. citiranog zakona je propisano da ako lice o kome se radi ne povinuje zahtjevima za dostavom informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je primjenom odredbe člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine i Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi povrede prava na pravično suđenje apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, navodeći da je uz tužbu sudu dostavio kopiju lične karte broj 03 CLA8748 od 25. augusta 2003. godine, koja predstavlja službenu ispravu, pa smatra da sud neosnovano ukazuje da ne posjeduje ličnu kartu izdatu od strane CIPS-a, stoga smatra da su ovi navodi suda očigledno proizvoljni jer nemaju uporište u izvedenim dokazima. Naime sud uopšte nije cijenio dokaz da je u posjedu lične karte izdate od strane nadležnog i zakonom ovlaštenog organa, pa smatra da je odluka suda utemeljena na lažnim podacima iz službene evidencije, a što sve kako navodi govori o proizvoljnosti nadležnog organa i suda u postupku donošenja osporene odluke. Takođe, tvrdi da nije imao mogućnost da sudu predstavi dokaz koji je u njegovu korist, odnosno da donese ličnu kartu i bude saslušan, pa smatra da je osporena presuda donesena na dokazima tuženog što predstavlja očigledno kršenje člana 6. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da mu je državljanstvo oduzeto proizvoljno, da je bilo motivirano željom i ciljem koji je Državna komisija htjela postići, da mu samo zbog druge boje kože, druge vjeroispovjesti, drugog političkog ili općenito drugog mišljenja oduzme državljanstvo, kako bi ga protjerao iz zemlje, a što je očigledno kršenje Ustava BiH, odnosno člana I/7.b) i Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Dakle, iako se apelant u apelaciji nije eksplicitno pozvao na tačno određenu odredbu iz Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Zabrana protjerivanja vlastitih državljana , jer je kako navodi oduzimanje državljanstva imalo skrivenu namjeru, i da je poduzeto samo iz razloga njegovog protjerivanja. Apelant na kraju navodi da je do 1. septembra 2004. godine radio kao asistent i lektor arapskog jezika na Islamskoj akademiji u Bihaću, ali da je iz straha da ne bude uhapšen, protjeran ili izručen privremeno promjenio prebivalište u namjeri da se nakon što se nivo poštivanja ljudskih prava poboljša, ponovo vrati.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Po mišljenju Ustavnog suda Državna komisija i Sud BiH su dovoljno jasno obrazložili odluke koje se osporavaju apelacijom a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi potkrijepili njegovu tvrdnju da je odluka o oduzimanju državljanstva bila proizvoljna te da bi stoga predmetnu apelaciju trebalo ispitati u meritumu. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana I/7.b) Ustava BiH i člana 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
10. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričitog je stanovišta da uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantovano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).
11. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan prema odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
12. Dakle, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen uticaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
13. Iz navedenog proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana
6. Evropske konvencije, pa slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić