Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/10 (L. Z.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-497/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 497/10, rješavajući apelaciju Ljubice Zelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Zelić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 009170 08 Gž od 5. novembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 009170 06 od 6. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Zelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prozora, koju zastupa Z.O.U. Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 009170 08 Gž od 5. novembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 009170 06 od 6. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 009170 06 od 6. oktobra 2008. godine, obavezan je „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da, na ime rente zbog djelimične nesposobnosti za rad i izgubljene zarade, isplaćuje apelantici mjesečni iznos od po 24,10 KM na način kako je to pobliže navedeno u dispozitivu prvostepene presude, te je obavezan tuženi da navedeni iznos rente plaća svakog mjeseca unaprijed na način preciziran u izreci presude. (stav I i II izreke presude). Također je obavezan tuženi da apelantici isplati ukupan iznos od 200,00 KM na ime naknade za tuđu njegu i pomoć (stav IV izreke). Tužbeni zahtjev apelantice za isplatu rente preko dosuđenog iznosa kao i zahtjev za isplatu naknade za tuđu njegu i pomoć preko dosuđenog iznosa je odbijen (stav III i V izreke presude). Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 009170 08 Gž od 5. novembra 2009. godine, donesenom po žalbama obje parnične stranke, prvostepene presuda je preinačena u dijelu odluke o renti zbog izgubljene zarade (stav I i II izreke prvostepene presude), pa je tuženi obavezan da apelantici mjesečno isplaćuje iznos od po 33,00 KM (umjesto iznosa od 24,10 KM koji je bio utvrđen prvostepenom presudom)), na način detaljno naveden u dispozitivu drugostepene presude. U preostalom dijelu žalbe parničnih stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno utvrđeno da je apelantica pretrpjela nematerijalnu štetu kao posljedicu saobraćajne nezgode od 21. jula 2001. godine, do koje je došlo krivicom osiguranika tuženog. Usljed toga, kod apelantice je, kako je to utvrdio vještak medicinske struke, došlo do umanjenja opće životne sposobnosti od 55% i gubitka radne sposobnosti od 40%. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno i da je apelantica, do saobraćajne nezgode, ostvarivala zaradu i to radom u poljoprivredi, te da je vještak poljoprivredne struke utvrdio da bi apelantica sadnjom krompira godišnje mogla ostvariti prihod od 396,00 KM, a proizvodnjom mlijeka prihod od 210,00 KM. Imajući u vidu takav nalaz vještaka, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno smanjio visinu izgubljenog prihoda iz poljoprivredne djelatnosti zato što je utvrdio da je apelanticina mldb. kćerka suvlasnica sa 1/5 dijela u cjelokupnoj nasljeđenoj imovini, jer je nesumnjivo dokazano da je apelantica obrađivala i imanje koje je pripalo njenoj mldb. kćerki, a niko od suvlasnika joj nije „to pravo uskraćivao“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantici na ime izgubljene zarade po osnovu proizvodnje krompira pripada mjesečni iznos od 33,00 KM.

3. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da se u iznos izgubljene zarade ne mogu uzeti u obzir prihodi od čuvanja djece, jer su to bili povremeni prihodi i da je apelantica čuvala djecu u periodu od 1999-2000. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju datom pred Općinskim sudom naveo da apelantica i dalje može obavljati poslove čuvanja djece. Također, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani tužiteljevi žalbeni navodi da je Općinski sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je apelantici u rentu zbog izgubljene zarade uračunao i neostvarenu zaradu od proizvodnje mlijeka. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije ni u tužbi ni na pripremnom ročištu postavila zahtjev za rentu zbog neostvarenih prihoda u proizvodnji mlijeka, već samo zbog prihoda koje je ostvarivala radom u poljoprivredi, kao domaćica u domaćinstvu i čuvanjem djece.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da joj je navedeno pravo prekršeno odbijanjem preostalog dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na visinu rente zbog izgubljene zarade. U tom pravcu navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je ona prije saobraćajne nezgode zarađivala znatno veće mjesečne iznose, te da joj je trebalo dosuditi po tom osnovu onaj iznos koji je tražila tužbom. Također, apelantica smatra da se dosuđenjem navedenog iznosa krše njena temeljna prava, te da se dovodi u pitanje „njena opstojnost kao osobe koja ima zagarantirano pravo, kao i svako drugo ljudsko biće da može i mora živjeti barem normalno, a ne da joj se to pravo na život i opstojnost ograničava, ili čak [...] dovodi u pitanje ovakvom odlukom“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite prava na pravično suđenje, osim što je apelantica nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/10 (L. Z.) | Sudska praksa | Aktio