Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5428/10 (S. Š.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5428/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 5428/10, rješavajući apelaciju Sanele Šarotić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Šarotić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 004159 10 Gž od 8. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 004159 09 P od 6. jula 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Šarotić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 004159 10 Gž od 8. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 004159 09 P od 6. jula 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 004159 09 P od 6. jula 2010. godine izmijenjena je pravosnažna Presuda tog suda broj 039-0-P-07-000 181 od 21. augusta 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o povjeravanju djeteta tako što je maloljetni T. S. povjeren na brigu, čuvanje i odgoj ocu, tj. tužitelju Hasanu Saltagiću (u daljnjem tekstu: tužitelj; stav I izreke presude). Obavezana je apelantica da za izdržavanje maloljetnog djeteta doprinosi mjesečnim iznosom od 130,00 KM počevši od dana donošenja presude pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti (stav II izreke presude). Određeno je da će se međusobni kontakti između maloljetnog djeteta i apelantice održavati na način da će dijete provoditi kod apelantice jedan vikend mjesečno, dio ljetnog raspusta i dio zimskog raspusta (st. III i IV izreke presude). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Presudu tog suda broj 039-0-P-07-000 181 od 21. augusta 2008. godine utvrdio da je razveden brak između apelantice i tužitelja, te da je njihovo maloljetno dijete povjereno na brigu, čuvanje i odgoj apelantici. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio predmetnu tužbu zahtjevom da se izmijeni odluka o povjeravanju djeteta zbog promijenjenih okolnosti u smislu odredaba člana 143. Porodičnog zakona. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelanticin punomoćnik u odgovoru na tužbu naveo da se apelantica protivi izmjeni odluke o povjeravanju djeteta, budući da je nakon potpisivanja izjave od 12. marta 2009. godine (da je saglasna da dijete živi sa tužiteljem) došlo do bitno promijenjenih okolnosti (u smislu da tužitelj ne dopušta da dijete kontaktira sa apelanticinim roditeljima, da je tužitelj zaključio novi brak, da je često van mjesta prebivališta tako da ne bi mogao voditi računa o djetetu). Općinski sud je naveo da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je 12. marta 2009. godine u Centru za socijalni rad Tešanj (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) obavljen razgovor između njega i apelantice, da je tom prilikom saznao da apelantica odlazi u Australiju, te da je apelantica tada izjavila da je saglasna da dijete živi sa tužiteljem. Općinski sud je naveo da iz tužiteljevog iskaza dalje proizlazi da je apelantica u aprilu 2009. godine otišla u Australiju, da dijete nije dovela kod njega, već da je dijete ostavila kod svojih roditelja koji su branili tužitelju da ga viđa, tako da je tužitelj putem suda tražio predaju djeteta. Također, Općinski sud je naveo da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je apelantica početkom 2010. godine došla iz Australije, odvela dijete kod sebe, te nakon 15 dana ponovo otišla u Australiju, tako da dijete od januara 2010. godine živi sa ocem. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio tužiteljev iskaz jer je, prema ocjeni suda, iskren, jasan, te potvrđen materijalnim dokazima. Naime, Općinski sud je naveo da iz zapisnika Centra za socijalni rad od 12. marta 2009. godine proizlazi da je apelantica izjavila da se tužitelj protivio odvođenju djeteta u Australiju, te da je stoga saglasna da dijete ubuduće živi sa ocem, s tim da očekuje da će moći nesmetano kontaktirati sa djetetom. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se izmijeni odluka o staranju o maloljetnom djetetu u smislu odredaba člana
143. Porodičnog zakona, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 39 0 P 004159 10 Gž od 8. novembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je Presudom Općinskog suda broj 039-0-P-07-000 181 od 21. augusta 2008. godine razveden brak između apelantice i tužitelja, te da je njihovo maloljetno dijete povjereno na brigu, čuvanje i odgoj apelantici. Također, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelantica pred Centrom za socijalni rad 12. marta 2009. godine izjavila da je u međuvremenu zaključila brak sa K. K., da namjera otputovati u Australiju, te da je saglasna da dijete živi sa tužiteljem, budući da se tužitelj protivi odvođenju djeteta u Australiju. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 143. Porodičnog zakona propisano da "ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva donijeti novu odluku o staranju o djetetu". Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, te da je pravilno postupio kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio izmjenu odluke o povjeravanju djeteta shodno odredbama člana 143. Porodičnog zakona. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz tužiteljevog iskaza, apelanticine izjave date pred Centrom za socijalni rad od 12. marta 2009. godine i mišljenja Centra za socijalni rad od 2. juna 2010. godine proizlazi da su se u konkretnom slučaju promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, te da je u najboljem interesu djeteta, u smislu odredaba člana 129. Porodičnog zakona, da se izmijeni ranija odluka o staranju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge, koje kao pravilne i potpune u cijelosti prihvata i taj sud, te koji nisu dovedeni u sumnju apelanticinim žalbenim navodima.
4. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je u odgovoru na predmetnu tužbu istakla da se protivi izmjeni ranije donesene presude o povjeravanju djeteta iz razloga što je nakon potpisivanja izjave od 12. marta 2009. godine došlo do bitno promijenjenih okolnosti koje se ogledaju u tome da je tužitelj odveo dijete kod sebe i nije dopuštao da dijete kontaktira sa apelanticom niti sa njenim roditeljima. Apelantica navodi da tužitelj nije zaposlen, da često traži posao van mjesta prebivališta, te da se zbog toga ne može adekvatno brinuti o maloljetnom djetetu. Također, apelantica navodi da činjenica da je zasnovala bračnu zajednicu i da sa suprugom živi u Australiji, te činjenica da je dijete privremeno ostavila kod svojih roditelja, ne znači da je napustila dijete. S obzirom na navedeno, apelantica smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na porodični život, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenog postupka, utvrdili da su se promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka o povjeravanju djeteta, te slijedom toga donijeli novu odluku o staranju o djetetu shodno odredbama člana 143. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanje u apelanticino pravo na porodični život. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na porodični život iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelantica je, također, navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, bez posebnog obrazlaganja u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente niti dokaze koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić