Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-545/10 (B. R.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-545/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 545/10, rješavajući apelaciju Branka Ratića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Ratića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 522 od 18. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-0002221 od 15. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-950/01 od 22. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Ratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 9. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 522 od 18. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-0002221 od 15. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-950/01 od 22. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-950/01 od 22. oktobra 2007. godine, u ponovljenom postupku, u pravnoj stvari apelanta protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed, vsp. 63.340,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena preda u posjed pokretne stvari, bliže precizirane u izreci presude, a koje obaveze se može osloboditi ako apelantu isplati iznos od 63.340,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Također, predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužene za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa u cijelosti odbijen kao neosnovan.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za vraćanje u posjed privremeno oduzetih individualno određenih stvari, uz alternativno ovlaštenje, formulisano u smislu odredbe člana 178. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), da se tužena može osloboditi vraćanja stvari ako isplati apelantu novčani iznos od 63.340,00 KM. Dalje, prvostepeni sud je naveo da su prema utvrđenju tog suda organi Ministarstva unutrašnjih poslova tužene 2. oktobra 1994. godine apelantu privremeno oduzeli određene pokretne stvari iz prostorija u ulicama Mladena Stojanovića broj 4 i XI krajiške divizije broj 42 u Banjoj Luci na temelju odredbe člana 211. ranijeg Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) za potrebe vođenja krivičnog postupka protiv njega, a čije vraćanje apelant traži predmetnom tužbom. Također, sud je istakao da je po zaključenju glavnog pretresa u krivičnom predmetu Osnovnog suda u Bijeljini broj K-

155/94 9. marta 1995. godine apelantu izdata potvrda da mu se imaju vratiti privremeno oduzete stvari iz njegovog stana i sjedišta Informativnog centra „Tajfun“ za koje se osnovano smatra da su njegovo vlasništvo, ili za koje apelant ima ovlaštenje za držanje i korištenje. Shodno tome, Osnovni sud je konstatovao da apelant traži predaju u posjed tih stvari, navodeći da njegov zahtjev nije stvarno pravne prirode i da zato ne mora dokazivati pravo vlasništva na spornim stvarima, jer svoj zahtjev temelji na odredbi člana 215. ZKP. Isto tako, sud je naveo da je nesporno da su predmetne stvari nestale i da nisu u posjedu tužene.

4. Slijedeći navedeno, prvostepeni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o svojinskoj tužbi iz odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO), kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari s tim što mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, te da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tužene. Dalje je navedeno da je, prema odredbama člana 123. stav 1. i člana 7. stav 1. ZPP, na apelantu teret dokazivanja činjenica na kojima se zasniva njegovo pravo svojine na spornim stvarima i činjenice da su stvari bez pravnog osnova u posjedu tužene. Istaknuto je da apelant izvedenim dokazima to nije dokazao zbog čega je primjenom navedenih zakonskih odredbi njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na kraju, sud je istakao da je odredbom člana 178. ZPP utvrđeno da, ukoliko tužitelj do zaključenja glavne rasprave izjavi da je voljan umjesto stvari primiti određenu novčanu svotu, radi se o alternativnom ovlaštenju tužitelja (facultas alternativa) da umjesto stvari primi određeni novčani iznos, te kako, prema mišljenju drugostepenog suda, nije osnovan tužbeni zahtjev za povraćaj stvari i predaju u posjed, to ne postoje uslovi ni za alternativno ovlaštenje, pa je i u tom dijelu takav apelantov prijedlog odbijen kao neosnovan.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-0002221 od 15. februara 2008. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj P-950/01 od 22. oktobra 2007. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. U prilog tome drugostepeni sud je istakao da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao činjenice bitne za usvajanje njegovog zahtjeva za predaju u posjed iz člana 37. ZOSPO, kao i da je njegov tužbeni zahtjev (postavljen u smislu člana 178. ZPP) ispravno odbio kao neosnovan. Konačno, Okružni sud je konstatovao da je slijedom navedenog, a na osnovu člana 226. ZPP, apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 522 od 18. novembra 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-0002221 od 15. februara 2008. godine je odbijena kao neosnovana.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da u konkretnom slučaju apelant nije, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, izvodio dokaze na okolnost da je vlasnik stvari čije vraćanje traži predmetnom tužbom, a nije sporno da u vrijeme presuđenja pred prvostepenim sudom sporne stvari nisu bile u posjedu tužene, naime, nesporno je da su nestale. Shodno tome, sud je konstatovao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje stvari nije mogao usvojiti prema tuženoj i da je predmetnu stvar trebalo riješiti primjenom odredbi člana 37. ZOSPO. Slijedeći navedeno, sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju nije radilo o svojinskoj tužbi i da je bilo osnova za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva primjenom odredbe člana 215. ZKP. Naime, Vrhovni sud je istakao da je primjena navedene odredbe bila relevantna za odlučivanje o apelantovom zahtjevu postavljenom u krivičnom postupku da mu se vrate predmeti privremeno oduzeti u tom postupku, za koje nije utvrđeno da su bili sredstvo izvršenja krivičnog djela. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je, prema tome, neosnovan i apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi u rješavanju predmetne pravne stvari imali pogrešan pristup, te da su osporene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je apelantova izjava kojom tuženoj daje mogućnost da se oslobodi obaveze za predaju u posjed spornih stvari isplatom navedenog novčanog iznosa po svojoj sadržini procesna facultas alternativa iz odredbe člana 178. ZPP, tako da je i u tom dijelu osporena odluka pravilna.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu 2. oktobra 1994. godine policajci CJB Banja Luka, po nalogu Ministarstva unutrašnjih poslova tužene, iz stana i poslovnog prostora oduzeli gotovo sve pokretne stvari od kojih su neke navedene u presudi, a veliki broj stvari je oduzet i za njih nije izdata potvrda o oduzimanju, te one tokom postupka nisu ni spominjane. Shodno tome, apelant tvrdi da, kako su stvari oduzete bez osnova, Ministarstvo unutrašnjih poslova ih je bilo obavezno vratiti, jer su privremeno oduzete, kako u potvrdama stoji na osnovu čl. 154. i 211. ZKP. Isto tako, apelant detaljno obrazlaže tok postupka, naglašavajući da odluke redovnih sudova ne osporavaju da su apelantu nezakonito oduzeti predmeti, ali da, zbog pogrešnog pravnog pristupa, uporno odbijaju tužbu zbog čega on smatra da ima osnova za predmetnu apelaciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-545/10 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio