Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5459/10 (DOO "Kuća ljepote Nikoleta" Banjaluka)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5459/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 5459/10, rješavajući apelaciju DOO "Kuća ljepote Nikoleta" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO "Kuća ljepote Nikoleta" Banja Luka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 Pr 005568 10 Pžp od 25. novembra 2010.

godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Pr-09- 001008-X PN od 8. oktobra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO "Kuća ljepote Nikoleta" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 Pr 005568 10 Pžp od 25. novembra 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-09-001008-X PN od 8. oktobra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se "odloži izvršenje osporenog rješenja Okružnog suda" do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-09-001008-X PN od 8. oktobra 2010.

godine apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama. U izreci rješenja je navedeno da je apelant odgovoran za predmetni prekršaj zato što je prilikom inspekcijske kontrole od 9. decembra 2008. godine, koja je izvršena u apelantovim poslovnim prostorijama, utvrđeno da apelant kao porezni obveznik nije podnio zahtjev Poreznoj upravi za inicijalnu fiskalizaciju fiskalne kase preko ovlaštenog servisa do 15. novembra 2008. godine, tj. u roku koji je propisan Pravilnikom o dinamici fiskalizacije u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Pravilnik o dinamici fiskalizacije). Za navedeni prekršaj apelantu je, na osnovu člana 90. stav 1. tačka đ) Zakona o fiskalnim kasama, izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog usmenog pretresa, na osnovu provedenih dokaza (Ugovora o kupoprodaji fiskalnih kasa od 12. novembra 2008. godine, izvoda o apelantovoj uplati akontacije za fiskalnu kasu od 13. novembra 2008. godine u iznosu od 213,43 KM, Rješenja o fiskalizaciji fiskalne kase od 21. aprila 2009. godine, uplatnice od 8. septembra 2010. godine na iznos od 758,12 KM, kojom je u cijelosti izvršena uplata za fiskalnu kasu, te zapisnika o inspekcijskom pregledu od 9. decembra 2008. godine) utvrđeno da je apelant počinio predmetni prekršaj za koji se tereti i za koji je proglašen odgovornim. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da apelant do 15. novembra 2008. godine, tj. u roku koji je propisan Pravilnikom o dinamici fiskalizaciji, nije u cijelosti izvršio uplatu fiskalne kase, te da je inicijalna fiskalizacija izvršena tek 21. aprila 2009. godine, dakle po proteku pet mjeseci od propisanog roka. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, Osnovni sud je naveo da je kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da apelant nije ranije kažnjavan, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, tako da je apelantu izrekao najnižu novčanu kaznu propisanu Zakonom o fiskalnim kasama.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 Pr 005568 10 Pžp od 25. novembra 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant u predmetnoj žalbi istakao da je preduzeo sve radnje u vezi sa nabavkom fiskalne kase, ali da fiskalni operater OPTI POS d.o.o. Banja Luka nije ispunio svoju obavezu blagovremene isporuke predmetne kase, te da je stoga osporeno rješenje zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz odredaba člana 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) jasno proizlazi da se rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, što znači da apelantovi navodi izneseni u tom smislu nisu dopušteni. Dalje, u pogledu apelantovih žalbenih navoda da je prvostepeni sud bio dužan saslušati odgovorno lice Milana Kotorača iz preduzeća OPTI POS d.o.o. (na okolnost isporuke fiskalne kase), Okružni sud je naveo da su takvi navodi neosnovani. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 47. stav 1. Zakona o prekršajima propisano da "ukoliko okrivljeni ili ovlašteni organ, namjeravaju da pozovu svjedoke, oni moraju obezbijediti pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu, u slučaju da svjedok ne želi da dobrovoljno pristupi na sud, svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke, s tim da se zahtjev sudu mora podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres". U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da apelant nije osigurao prisustvo svjedoka Milana Kotorača na usmenom pretresu održanom 5. oktobra 2010. godine, niti je u propisanom roku predložio prvostepenom sudu da se taj svjedok sasluša u smislu citirane zakonske odredbe. Također, Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi koji se tiču primjene materijalnog prava prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama propisano da je "obveznik dužan prilikom nabavke fiskalnog sistema preko ovlaštenog servisa da podnese Poreskoj upravi zahtjev za inicijalnu fiskalizaciju fiskalne kase", a koja se vrši, u smislu stava 1. tog člana "prije isporuke fiskalne kase obvezniku i početka evidentiranja prometa preko fiskalne kase od obveznika". Također, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dinamici fiskalizacije propisano da se "fiskalizacija ima izvršiti do 15. novembra 2008. godine". S obzirom na to da iz predmetnog spisa nesporno proizlazi da apelant nije podnio zahtjev za inicijalnu fiskalizaciju fiskalne kase preko ovlaštenog servisa niti je podnio zahtjev za inicijalnu fiskalizaciju Poreznoj upravi do 15. novembra 2008. godine, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant počinio predmetni prekršaj iz člana 56. stav 2. Zakona o fiskalnim kasama.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi pri donošenju svojih odluka uopće nisu uzeli u obzir činjenicu da je ugovor o kupoprodaji fiskalnih kasa zaključen 12. novembra 2008. godine, dakle tri dana prije isteka roka za fiskalizaciju, te da fiskalna kasa nije mogla biti isporučena, niti je proizvođač isporučio fiskalnu kasu na vrijeme. U vezi s tim, apelant navodi da redovni sudovi nisu obrazložili zbog čega nisu prihvatili apelantovu odbranu, niti su obrazložili zbog čega su poklonili vjeru ostalim izvedenim dokazima. S obzirom na to, apelant smatra da su osporene odluke nerazumljive, odnosno da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tačke 21. i 22).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući sve provedene dokaze, utvrdili da je apelant počinio predmetni prekršaj, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima i Zakona o fiskalnim kasama, jasno obrazložio zbog čega ne može razmatrati apelantove žalbene navode koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom, te jasno obrazložio zbog čega su i ostali apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučivanjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom prekršajnom postupku. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5459/10 (DOO "Kuća ljepote Nikoleta"… | Sudska praksa | Aktio