Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/10 (A. B.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-552/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 552/10, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 000381 09 Gz od 30. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj 73 0 P 000381 08 P od 13. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000381 09 Gz od 30. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000381 08 P od 13. jula 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000381 08 P od 13. jula 2009. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog JP „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac - ŠG „Čemernica“ Kneževo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, vsp. 4.500,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da se tuženi obaveže da mu naknadi štetu u iznosu od 4.500,00 KM, i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 KM, te po osnovu naruženosti iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štetnog događaja pa do isplate. Također, predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.808,82 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi štetu u ukupnom iznosu od 4.500,00 KM po vrstama i u iznosima navedenim u izreci presude, kao i zakonsku zateznu kamatu. Dalje, prvostepeni sud je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete koju je on kao radnik tuženog pretrpio 25. januara 2001. godine, radeći na svom radnom mjestu kao KV sjekač, prilikom rušenja stabla. Sud je, dalje, istakao da je između istih stranaka povodom istog osnova vođena parnica po tužbi od 23. aprila 2001. godine i da je okončana povlačenjem tužbe i to 12. decembra 2007. godine zbog nedolaska apelantovog punomoćnika na zakazano ročište (gdje sama činjenica da je povlačenje tužbe nastupilo zbog propuštanja ročišta u konkretnom slučaju nije bila od utjecaja s obzirom na to da je riječ o pravnoj fikciji povlačenja tužbe čije se posljedice u procesnom smislu izjednačavaju sa povlačenjem tužbe po zahtjevu stranke). Navedeno je da je na rješenje o povlačenju tužbe u toj prethodnoj parnici apelant izjavio žalbu i to 11. februara 2008. godine, kada je i podnio predmetnu tužbu, te da je postupak po žalbi okončan rješenjem Okružnog suda od 28. oktobra 2008. godine, kojim je žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje. Slijedeći navedeno, konstatovano je da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, budući da se štetni događaj desio 25. januara 2001. godine a da je tužba podnesena 11. februara 2008. godine, te da prethodno podnesenom tužbom (od 23. aprila 2001. godine) nije prekinut rok zastarjelosti. Osnovni sud je odluku utemeljio na odredbi člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbi člana 389. stav 1. ZOO. Istaknuto je da je navedenim odredbama propisano da: Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo i: U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, odnosno da: Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nastupanja zastare potraživanja.
4. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 000381 09 Gz od 30. decembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 73 0 P 000381 08 P od 13. jula 2009. godine potvrđena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava žalbe kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, istakao da je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da prethodno podnesena tužba, u parnici koja je pravosnažno okončana povlačenjem tužbe, ne predstavlja radnju apelanta kojom se prekida rok zastarjelosti zbog toga što je utvrđeno povlačenje tužbe, a kako je to propisano odredbom člana 389. stav 1. ZOO. Isto tako, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud primjenom odredbe člana 376. stav 1. ZOO pravilno zaključio da je nastupila zastara potraživanja s obzirom na to da je protekao trogodišnji rok zastare od kada je apelant saznao za štetu (25. januara 2001. godine), pa do podnošenja tužbe 11. februara 2008. godine. U vezi s tim, drugostepeni sud je konstatovao da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je podizanjem tužbe 23. aprila 2001. godine, u parnici koja je okončana povlačenjem tužbe, te podizanjem predmetne tužbe 11. februara 2008. godine prekinuta zastarjelost i da zastarjelost počinje teći iznova u skladu sa odredbama čl. 388. i 392. stav 2. ZOO. Također, Okružni sud je naveo da apelantov žalbeni navod da radnik ima pravo na naknadu štete, u skladu sa odredbom člana 97. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 - prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZOR) nije od utjecaja na zaključak prvostepenog suda da je nastupila zastara potraživanja, a što prihvata i taj sud. Konačno, istaknuto je da, pošto osporenom presudom nisu učinjene povrede na koje ukazuje žalba, kao ni one na koje pazi sud po službenoj dužnosti, to je drugostepeni sud primjenom odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nakon obrazlaganja kako je došlo do povrede na radu, te navođenja posljedica koje je proizvela ta povreda (trajno smanjenje vida) ističe da se obraćao tuženom da mu naknadi štetu, ali se tuženi oglušio na njegovo traženje, zbog čega je apelant i podnio predmetnu tužbu Osnovnom sudu. Dalje, apelant, između ostalog, detaljno obrazlaže tok postupka, ponavljajući svoje navode iz žalbe na prvostepenu presudu, te ukazuje na relevantne odredbe ZOO, odnosno ZOR-a, tvrdeći da njegovo potraživanje u predmetnoj pravnoj stvari nije zastarjelo. Na kraju, apelant tvrdi da je očigledno da su presude prvostepenog i drugostepenog suda nepravilne i nezakonite zbog čega su mu uskraćena navedena prava, te zbog čega i smatra predmetnu apelaciju opravdanom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić