Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-565/10 (N. K.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-565/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 565/10, rješavajući apelaciju Naile Kadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/'9), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naile Kadić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002010 09 U od 28. decembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-350/09 od 18. augusta 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182 (152) Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-37009/JC od 12. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Naila Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 9. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002010 09 U od 28. decembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-350/09 od 18. augusta 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182 (152) Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-37009/JC od 12. juna 2009. godine.

2. Rješenjem Komisije broj 05/5-37009/JC od 12. juna 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica uz zahtjev dostavila neophodnu dokumentaciju na osnovu koje je utvrđeno da je bila zaposlena 31. decembra 1991. godine i da je sjedište poslodavca bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske. Iz kopije radne knjižice Komisija je utvrdila da je apelantici radni odnos kod poslodavca prestao 27. novembra 1992. godine zbog nedolaska na posao pet radnih dana uzastopno, pa je zaključeno da apelantici radni odnos nije prestao nezakonito, već zbog neopravdanog izostanka s posla, što je u skladu sa tada važećim Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89).

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv rješenja Komisije, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-126-350/09 od 18. augusta 2009. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je u odredbi člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja bilo propisano da radnik zaštitu svojih prava može tražiti kod poslodavca u roku od 15 dana od dana uručenja odluke, odnosno saznanja o prestanku radnog odnosa. Apelantica sve do 2009. godine, iako je imala saznanje o prestanku radnog odnosa, od poslodavca nije tražila uručenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Osim toga, u odredbi člana 129. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02, u daljnjem tekstu: ZUP) je propisano da nije neophodno provoditi poseban ispitni postupak radi utvrđivanja činjenica ukoliko se rješenje može donijeti na osnovu dokaza koje je priložila sama stranka. U konkretnom slučaju Komisija je u spisu raspolagala rješenjem o prestanku radnog odnosa i radnom knjižicom apelantice, pa nije bilo neophodno provoditi poseban ispitni postupak.

4. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 002010 09 U od 28. decembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva u predmetu ostvarivanja prava na otpremninu. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu 10. januara 2001. godine i da joj je rješenjem poslodavca od 27. novembra 1992. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla u neprekidnom trajanju dužem od pet radnih dana. Komisija je, odlučujući o apelantičinom zahtjevu, kako je dalje navedeno, utvrdila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa zbog čega je njen zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu otpremnine odbijen. Činjenično utvrđenje i razloge Komisije prihvatilo je Ministarstvo odbijajući žalbu kao neosnovanu. Razloge koje je navelo Ministarstvo prihvatio je i Okružni sud u presudi, budući da se odluka u upravnom sporu donosi prema činjeničnom stanju i dokazima u predmetu. Naime, zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa u pogledu ispunjenja uslova iz odredbe člana

152. Zakona o radu nadležni organ ispituje u formalno-pravnom smislu, dok u materijalno i činjenično-pravnom smislu ocjenu valjanosti iz rješenja ispituje redovni sud. Pobijano rješenje se u formalno-pravnom smislu ne može smatrati nezakonitim jer je doneseno zbog neopravdanog nedolaska na posao pet radnih dana uzastopno. S tim u vezi, Okružni sud je u pogledu apelantičinih navoda da u tom periodu nije mogla dolaziti na posao zbog vojnih punktova i da nikada nije primila rješenje o prestanku radnog odnosa naveo da nisu od posebnog značaja za konkretan postupak, budući da su te činjenice značajne za radni spor koji je apelantica mogla pokenuti pred redovnim sudom koji je jedini ovlašten da ocjenjuje zakonitost akata o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu. Stoga je Okružni sud zaključio da je Ministarstvo postupilo pravilno kada je apelantičinu žalbu odbilo, budući da nisu ostvareni razlozi iz člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad zaštićeno članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi sa povredom navedenih prava apelantica je istakla pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da nije samovoljno prestala raditi, već je na to bila prisiljena. U konkretnom postupku niti jedan organ koji je donio osporena rješenja, odnosno presudu, nije se upuštao u razloge zbog kojih je prestala raditi. Poslije ukidanja ratnog stanja u Republici Spskoj 1996. godine nije mogla podnijeti tužbu nadležnom sudu protiv svog poslodavca, jer situacija nije bila značajno drugačija od one tokom rata.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nadležni organi uprave i Okružni sud u upravnom sporu u predmetu ostvarivanja prava na otpremninu dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelantica nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodom o povredi prava iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela povredu ovog prava ali nije obrazložila u čemu se ona sastoji. S obzirom na to da su u pitanju paušalni navodi, koji ničim nisu obrazloženi, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede navedenog prava, odnosno da je povreda navedenog prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-565/10 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio