Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/10 (D. M.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-568/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 568/10, rješavajući apelaciju Darka Mrakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Mrakića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 K 001986 09 KŽK od 9. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Mrakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice podnio je 9. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 K 001986 09 KŽK od 9. novembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 001986 05 K od 26. januara 2009. godine apelant, S. S., M. I. i V. K. proglašeni su krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 165. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 23. istog zakona, te su osuđeni na kazne zatvora, i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih okrivljenih, Okružni sud je donio Rješenje broj 89 0 K 0011986 09 KŽ od 7. jula 2009. godine kojim su žalbe uvažene, presuda Osnovnog suda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Okružnim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantova žalba osnovana u segmentu bitne povrede odredaba krivičnog postupka, budući da je u činjeničnom opisu optužnog akta došlo do izmjene optužnice, a iz stanja u spisu se vidi da je to učinio prvostepeni sud.
4. Okružni sud je, nakon održanog pretresa, Presudom broj 89 0 K 001986 09 KŽK od 9. novembra 2009. godine apelanta, S. S., M. I. i V. K. proglasio krivim što su 12. februara 2005. godine u Sokocu, Ulica Aćima Babića, na način bliže naveden u dispozitivu presude, obmanom i silom odveli Z. P. s namjerom da je prinude da nešto učini a djelo izvršili teškom tjelesnom povredom, čime su počinili krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. KZRS u vezi sa članom 23. KZRS, te su primjenom čl. 28. i 32. KZRS osuđeni, i to apelant na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 99. stav 1. ZKP apelant i ostali optuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka u iznosu od po 3.627,00 KM. Optuženi D. B. za isto krivično djelo na osnovu člana 290. tačka v) ZKP oslobođen je optužbe a na osnovu člana 108. stav 3. ZKP oštećena Z. P. je sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućena na parnicu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, shodno odredbi člana 323. stav 2. ZKP, prihvatio kao dokazni materijal sve dokaze izvedene pred Osnovnim sudom a potom neposredno saslušao vještaka medicinske struke, dr. Hamzu Žuju, pa je na osnovu ocjene svih dokaza utvrdio činjenično stanje kao u dispozitivu presude. Činjenična utvrđenja izreke presude zasnovana su, kako je dalje navedeno, na brojnim dokazima kako optužbe, tako i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i koji su pravilno ocijenjeni na način koji propisuje član 287. stav
2. ZKP. U konkretnom slučaju se radi o iskazima svih saslušanih svjedoka, uključujući i iskaze optuženih datih u svojstvu svjedoka, te o materijalnim dokazima. Okružni sud je posebno naglasio da je prvostepeni sud dao valjanu argumentaciju zašto ne prihvata pojedine iskaze saslušanih svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, odnosno zašto ih nije posebno ocijenio, iznoseći stav da iskazi svjedoka G. I., M. P., Ž. F., A. Ž., N. T. i D. C. nisu od velikog utjecaja za rasvjetljavanje krivičnog djela i više se odnose na manje bitne detalje događaja.
6. U pogledu navoda odbrane da u postupku nije dokazano koliko je kod oštećene Z. P. slomljeno rebara i koja su to rebra, uz tvrdnju da se radi o prelomu jednog rebra koji joj daje karakter obične tjelesne povrede, te pošto su na tu okolnost u prvostepenom postupku data tri različita mišljenja, Okružni sud je na navedenu okolnost saslušao vještaka dr. Hamzu Žuju, koji je svojim dodatnim mišljenjem u potpunosti rasvijetlio iznesene dileme a koje je prihvatio Okružni sud. Naime, navedeni vještak je ponovio da je pismeni nalaz i mišljenje sačinio na osnovu objektivne medicinske dokumentacije Kliničkog centra u Istočnom Sarajevu i tvrdnju da se radi o povredi – prelomu osmog i devetog rebra sa desne strane i šestog rebra sa lijeve strane, ostajući pri zaključku da je u pitanju teška tjelesna povreda a ne, kako je izneseno u otpusnom pismu Opće bolnice u Sarajevu, da se radi o prelomu samo petog rebra.
7. Okružni sud je u vezi sa žalbenim prigovorima o načinu na koji su prezentirane radnje svakog od optuženih kao saizvršilaca, posebno sa aspekta vinosti, istakao da je prvostepena presuda u tom dijelu dala pravilnu ocjenu, iznoseći precizno i jasno radnje svakog optuženog kao saizvršioca djela (strana šest-posljednji pasus) koje u svojoj ukupnosti čine radnju izvršenja krivičnog djela koje je apelantu i ostalim optuženim stavljeno na teret. Dato je dovoljno i argumentovano obrazloženje o psihičkom odnosu apelanta i ostalih optuženih prema djelu, odnosno o umišljaju i namjeri svakog od optuženih kao saizvršilaca s obzirom na to da svaki odgovara u granicama svojih radnji i granicama svog umišljaja.
8. Okružni sud je, dalje, istakao da je, nakon ocjene svih dokaza, utvrdio da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela otmice iz člana 165. stav 2. KZRS u vezi sa stavom 23. istog zakona. Naime, nesporno je dokazano na koji način su apelant i ostali optuženi obmanuli oštećenu u vezi sa odvođenjem u Policijsku stanicu i razloge za odvođenje predstavljanjem optuženog V. K. kao policajca, način na koji je oštećena ušla u vozilo, te odlaska svih u nepoznatom pravcu sa vozilom a zatim dolazak u napuštenu vikendicu, zadržavanje na tom mjestu pa do vraćanja oštećene i izbacivanja iz vozila u polu golom stanju i vezanu. Dokazanost navedenih činjenica proizlazi ne samo iz iskaza svjedoka - oštećene Z. P. i svjedoka K. R. već i iz iskaza optuženih datih u svojstvu svjedoka koji ničim nisu osporene, niti ih je odbrana na pretresu osporavala. I činjenice u odnosu na povređivanje oštećene, odnosno način povređivanja i radnje koje su apelant i ostali optuženi preduzimali a koje su kao posljedicu imale nastanak povrede kod oštećene su, također, u potpunosti utvrđene prvenstveno na osnovu iskaza oštećene, nalaza i mišljenja o izvršenom vještačenju povreda, foto-dokumentacije i drugih materijalnih dokaza.
9. Okružni sud je, ocjenjujući opšta pravila o odmjeravanju kazne propisana odredbom člana 37. stav 1. KZRS, ustanovio da su izrečene kazne zatvora apelantu i ostalim optuženim po prvostepenoj presudi preblago odmjerene, pa im je za predmetno krivično djelo izrekao kazne zatvora kao u izreci, smatrajući da tako izrečene kazne predstavljaju potrebnu mjeru kazne sa aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja kako u segmentu preventivnog djelovanja, tako i u segmentu vaspitnog utjecaja da ubuduće ne čine krivična djela.
10. Na osnovu člana 99. stav 1. ZKP, apelant i ostali optuženi su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka, i to po 3.627,00 KM od ukupnih troškova koji iznose 14.494,00 KM a koji se sastoje od troškova svjedoka C. D. i G. I. u iznosu od po 256,00 KM, svjedoka S. M. u iznosu od 64,00 KM, troškove branilaca po službenoj dužnosti u iznosu od 13.310,00 KM, troškove vještaka, dr. Hamze Žuje u iznosu od 308,00 KM, te vještaka Veselke i Slobodana Bjelaković u iznosu od po 150,00 KM. S obzirom na to da podaci krivičnog postupka ne pružaju dovoljno pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelomično presuđenje, oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućena na parnicu.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je sud zanemario da brižljivo ocijeni dokaze, prvenstveno dokaz vještačenja vještaka, dr. Hamze Žuje, s obzirom na postojanje dileme o broju prelomljenih rebara kod oštećene. Prihvatanje pismenog nalaza vještaka stvara situaciju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa, kako navodi apelant, i pogrešne primjene materijalnog prava «jer su tri slomljena rebra teška tjelesna povreda dok jedno ili dva ne bi bila teška tjelesna povreda, pa ne bi postojao uslov za kvalifikaciju stava 2. krivičnog djela». Optužba nije dokazala postojanje teške tjelesne povrede bez razumne sumnje, pa sud nije mogao steći uvjerenje da je odlučna činjenica-broj polomljenih rebara bez sumnje dokazana. Smatra da u obrazloženju presude nije detaljno naveden sadržaj nalaza vještaka, te da se obrazloženje zasniva na nerazumljivim i nesaglasnim razlozima sa sadržajem zapisnika. Apelant je istakao da je priznao radnju otmice, ali su «očigledno dobrovoljno pustili na slobodu oštećenu o čemu se sud nije izjasnio u obrazloženju». Smatra da je Okružni sud faktički razmatrao žalbu oštećene iako je žalba oštećene trebalo da bude odbačena, jer se «isključivo može podnijeti zbog odluke o troškovima i imovinskopravnom zahtjevu». Apelant je, također, istakao da sud nije obrazložio kakvi su troškovi svjedoka i branilaca po službenoj dužnosti, pa povredu vidi «u odluci suda o troškovima postupka jer je obavezivanjem na snošenje troškova postupka sud počinio bitnu povredu postupka». Na kraju je naveo da je proizvoljna primjena prava imala štetne posljedice i za njegovu imovinu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Također, Ustavni sud napominje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena tako da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
16. Ustavni sud ukazuje da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 573/10 (odluka Ustavnog suda od 14. februara 2013. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci povodom apelacije S. S. protiv iste presude Okružnog suda za isto krivično djelo (saizvršioci) Ustavni sud je zaključio da je redovni sud u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i izveo zaključak o odgovornosti za počinjeno krivično djelo. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je Okružni sud, uvažavajući žalbe izjavljene protiv prvostepene presude, odredio održavanje pretresa pred tim sudom, te shodno relevantnim odredbama ZKP, prihvatio kao dokazni materijal sve dokaze izvedene pred prvostepenim sudom (saslušanje velikog broja svjedoka, saslušanje optuženih u svojstvu svjedoka, uvid u materijalnu dokumentaciju kao što su zapisnici o uviđaju, izvještaj o krim-tehničkom pregledu lica mjesta, foto-dokumentaciju lica mjesta, medicinsku dokumentaciju, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke i dr.) a potom i neposredno proveo dokaz saslušanjem vještaka medicinske struke, dr. Hamza Žuje. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su apelant i ostali optuženi na način i u vrijeme bliže opisane u dispozitivu presude počinili krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. KZRS u vezi sa članom 23. istog KZRS. Za navedeno utvrđenje, kao i za pitanje pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu otmice.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnog suda zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 573/10 u cijelosti odnose i na ovaj slučaj. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić