Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/10 (M. P.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-571/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 571/10, rješavajući apelaciju Mersada Poturka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mersada Poturka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 056159 09 Gž od 19. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersad Poturak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 056159 09 Gž od 19. novembra 2009. godine.
2. Apelant je 29. augusta 2008. godine podnio tužbu protiv Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime neisplaćene naknade za topli obrok za period od augusta do decembra 2005. godine isplati ukupan iznos od 231,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Na pripremnom ročištu održanom 17. juna 2009. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev na način da je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati ukupan iznos od 127,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Općinski sud je presudom broj 65 0 P 056159 08 P od 28. septembra 2009. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćene naknade za topli obrok za period od augusta do decembra 2005. godine isplati ukupan iznos od 127,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je u postupku pred tim sudom na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da apelantu pripada pravo na navedenu naknadu i u navedenom iznosu a temeljem odredbi člana 162. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćanja službenika organa uprave u F BiH („Službene novine F BiH“ broj 1/98), člana 9. stav 1. i člana 29a. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBIH, i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave („Službene novine F BiH“ broj 49/00) te Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH („Službene novine F BiH“ br. 23/00 i 50/00).
4. Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu, shodno odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 383. st. 1. i 2. istog zakona naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM obzirom da je apelant imao angažiranog punomoćnika-advokata čiji su troškovi obračunati prema važećoj advokatskoj tarifi kao i uzimajući u obzir uspjeh u parnici od 100%.
5. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 056159 09 Gž od 19. novembra 2009. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o visini troškova postupka na način da je obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove u iznosu od 440,88 KM dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je precizirao da se troškovi postupka sastoje od troškova sastava tužbe te zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi u iznosima od po 240,00 KM.odnosno da troškovi ukupno iznose 720,00KM. Nadalje je navedeno da je prvostepenom presudom apelantu dosuđen iznos od 127,05 KM pa s obzirom da je apelantu uspio u sporu uspio sa 55%, to mu je Kantonalni sud u skladu sa postignutim uspjehom na ime troškova postupka dosudio iznos od 396,00 KM, kao i troškove PDV u iznosu 44,88 KM, odnosno ukupan iznos od 440,88 KM.
6. Iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je protiv navedene presude Kantonalnog suda tuženi izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
7. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a koje se odnose na odlučivanje o naknadi troškova postupka. Apelant navodi da je ZPP-om propisano da se troškovi postupka određuju shodno uspjehu u parnici i advokatskoj tarifi. Tvrdi da, kako je na pripremnom ročištu smanjio traženi iznos naknade toplog obroka sa 231,84 KM na 127,05 KM pa time i vrijednost spora, a njegov tužbeni zahtjev je u cjelosti usvojen, to je odluka Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka proizvoljna i pogrešna jer je u sporu uspio 100% pa mu i pripadaju ukupni troškovi postupka za koje je utvrđeno da su bili neophodni za vođenje konkretne parnice.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno primjeni odredaba ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao razloge zašto je preinačio odluku Općinskog suda vezanu za troškove postupka te obavezao tuženog da apelantu isplati troškove shodno uspjehu u parnicu, a data obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na odredbe ZPP koje reguliraju naknadu troškova postupka, u okolnostima konkretnog predmeta ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant također navodi da je osporenom presudom prekršeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić