Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-585/10 (A. Š.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-585/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 585/10, rješavajući apelaciju Amela Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amela Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 002313 09 Kž od 20. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 002313 07 K od 10. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amel Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, koga zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 002313 09 Kž od 20. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 0023313 07 K od 10. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 002313 07 K od 10. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 002313 09 Kž od 20. novembra 2009. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela-teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i uz primjenu čl. 49. i 50. navedenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, dok su optuženi I. H. i S. O. proglašeni krivim zbog krivičnog djela-učestvovanje u tuči iz člana 173. KZFBiH i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po dva mjeseca. Apelant i ostali optuženi su obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka u iznosu od 182,00 KM i troškove sudskog paušala u iznosu od 20,00 KM a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, dok je oštećeni S. D. na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) upućen da u parničnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nakon izvedenih dokaza tužilaštva optuženi nisu imali prijedloga za izvođenje dokaza. Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku bila sporna činjenica da li je apelant udario oštećenog S. D. nogom u predjelu lica u momentu kada je oštećeni, nakon zadobijenog udarca, sjeo na siporeks i da li je od zadobijenog udarca na tijelu oštećenog nastala povreda koja po svojim obilježjima ima karakter teške tjelesne ozljede. Općinski sud je naveo da, kako je na foto-dokumentaciji evidentno postojanje više komada razasutog siporeksa i razlivena veća količina krvi, sud je savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima izveo zaključak da je dokazana činjenica da je apelant udario oštećenog nogom u predio lica, da je na stopalu noge imao obuvenu cipelu špicasta oblika. Općinski sud je naveo da je, ocjenjujući odbrane optuženih i iskaze svjedoka, utvrdio da je apelant naknadno prišao oštećenom dok je sjedio na siporeksu. Ocjenom nalaza i mišljenja vještaka i foto-dokumentacije Općinski sud je zaključio da je apelant oštećenog udario u lice na način kako je opisano u izreci presude. Navedeno je da takav zaključak nije u suprotnosti niti sa jednim izvedenim dokazom i utvrđenom činjenicom, te opštim i ličnim iskustvom suda. Konstatovano je da su jedino izjave optuženih koje su dali na glavnom pretresu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, takve izjave pored toga što nemaju uporište niti u jednom izvedenom dokazu, već su u dijelu apelantove uloge u apsolutnoj suprotnosti sa svim izvedenim dokazima čija je vrijednost znatna kako sa stanovišta pojedinačne ocjene svakog dokaza pojedinačno, tako i u vezi sa drugim izvedenim dokazima. Istaknuto je da je i sa stanovišta logične vrijednosti valjalo zaključiti da je apelant preduzeo radnju opisanu u izreci presude.

4. Općinski sud je naveo da je tokom cijelog postupka bila prisutna apelantova dominacija u odnosu na optuženog I. H. i S. H., koji su zbog inferiornog položaja u grupi težili apelantovoj zaštiti, a što proizlazi iz iskaza svjedoka A. D., koji je u većem dijelu davanja iskaza ispoljio nervozu, nesigurnost i strah pokušavajući da ospori izjavu koju je dao u istražnom postupku i na glavnom pretresu, pa je sud na osnovu logike i ličnog iskustva zaključio da je apelant učinio krivično djelo-teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZFBiH. Istaknuto je da su, prema ocjeni Općinskog suda, optuženi počinili predmetno krivično djelo sa direktnim umišljajem, jer su bili svjesni svih obilježja krivičnog djela i da poduzimanjem radnje mogu oštećenog povrijediti, a apelant da udaranjem nazuvenim stopalom u predio lica može oštećenom nanijeti težu povredu. Međutim, optuženi su bez obzira na takvo znanje poduzeli radnje opisane u izreci presude s ciljem da oštećenog tjelesno povrijede.

5. Pri odmjeravanju kazne Općinski sud je ocijenio činjenicu da je apelant oštećenom, nakon što je zadobio udarac od I. H., izgubio dah i sjeo na siporeks, zadao mu udarac nazuvenim stopalom (cipela špicasta oblika). Prema tome, Općinski sud je konstatovao da u momentu kada oštećeni nije mogao pružati otpor i braniti se, optuženi su ga i nakon toga tukli bezobzirno sve dok oštećeni nije izgubio svijest.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na glavnom pretresu od 7. aprila 2009. godine, nakon provedenih dokaza optužbe, pitao optužene, pa i apelanta da li imaju prijedloga za izvođenje dokaza u svoju odbranu. Apelant je naveo da nema i da nije bilo svjedoka koji su gledali događaj, da je oštećeni mogao optužiti svakoga pa i njih prisutne, dok su optuženi S. O. i I. H. naveli da nemaju namjeru na tom glavnom pretresu davati svoju odbranu. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, kako su optuženi bili u mogućnosti da se izjasne o svojim prijedlozima, neosnovano se žalbom ukazuje da je povrijeđeno pravo na odbranu apelanta i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističe da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je apelant u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela bio mlađa punoljetna osoba sa tek navršenih 19 godina života, te da nisu proveli dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra, pa i psihologa sa užom specijalnošću koja se odnosi na navedenu životnu dob u svrhu utvrđivanja duševne i emotivne zrelosti apelanta u vrijeme izvršenja navodnog krivičnog djela.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se, u suštini, odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana na svim dokazima koji su izvedeni u predmetnom postupku. Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima tužilaštva. Također, tokom žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom apelant je imao branioca. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-585/10 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio