Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-597/10 (Z. B.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-597/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 597/10, rješavajući apelaciju Zvonimira Biršla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 647/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Biršla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001311 od 4. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001808 od 26. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
3675/04 od 20. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Biršl (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković advokatica iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001311 od 4. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-
001808 od 26. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3675/04 od 20. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-3675/04 od 20. aprila 2007. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženih Miroslava Glihe i Borislava Glihe (u daljnjem tekstu: I-tuženi i II-tuženi ili tuženi) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana kao posebnog dijela stambene zagrade kao posebne etažne cijeline zaključen 12. juna 1989. godine između apelanta kao kupca i I-tuženog kao prodavca u ukupnoj površini od 60,23m2 u visokom prizemlju zgrade sagrađene na k.č. 234 upisane u z.k. ul. broj CXXXV/86 k.o. Sarajevu te da se utvrdi da je ništavan član 1. ugovora o poklonu zaključenog između I-tuženog kao poklonodavca i II-tuženog kao poklonoprimca ovjeren kod tog suda pod brojem Ov 139/98 od 23. oktobra 1998. godine u dijelu u kojem I-tuženi poklanja II-tuženom dvosoban stan u visokom prizemlju zgrade na k.č. 234 upisan u z.k. u.l. broj CXXXV/86 k.o. Sarajevu i da su tuženi dužni apelantu predati navedene nekretnine u posjed i slobodno raspolaganje. Presudom je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 2.472,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Iz stanja spisa i obrazloženja presude, proizlazi da je apelant podnio predmetnu tužbu 19. oktobra 1999. godine, te da je zbog problema oko dostavljanja tužbe i ostalih pismena vezanih za parnicu na odgovor kao i dolazaka na zakazana ročišta koji su trajali četiri godine, I-tuženom (koji je nastanjen u Njemačkoj) postavljen poseban punomoćnik za primanje pismena i to advokat poimenično naveden u presudi. Također, iz stanja spisa proizlazi da je I-tuženi odbio da primi rješenje o postavljanju punomoćnika za prijem pismena te je 23. septembra 2003. godine bila donesena presuda zbog izostanka. Nakon toga je II-tuženi podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje na osnovu kojeg je 13. oktobra 2004. godine navedeni prijedlog usvojen, ukinuta presuda zbog izostanka, punomoćniku II-tuženog uručena tužba nakon čega je II-tuženi 16. maja 2005. godine podnio protivtužbu koju je povukao na ročištu od 14. marta 2007. godine.
4. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, utvrđeno da su apelant i I- tuženi 12. juna 1989. godine zaključili kupoprodajni ugovor čije predmet bio sporni stan. Utvrđeno je da je apelant odmah po potpisivanju kupoprodajnog ugovora, koji su potpisali i svjedoci poimenično navedeni u presudi, isplatio I-tuženom kupoprodajnu cijenu od 28.000.000 YU dinara a I-tuženi apelantu predao sporni stan u državinu u kojem je, nakon toga, boravila kćerka apelanta. Nadalje, navedeno je da predmetni ugovor nikada nije ovjeren kod suda niti postoji potvrda o plaćenom porezu na promet nekretnina. Osim toga, utvrđeno je da je I-tuženi ugovorom o poklonu poklonio svom sinu-II-tuženom (koji u vrijeme zaključenja ugovora nije znao da je njegov otac već prodao nekretninu) nekretnine precizirane u presudi upisane u etažnoj svojini u isti z.k. uložak kao etažna svojina poklonodavca sa dijelom 1/1.
5. Nadalje je utvrđeno da je 20.oktobra 1998. godine izvršena nadovjera predmetnog ugovora o poklonu nakon čega je II-tuženi uknjižen kao vlasnik spornog stana i ostalih nekretnina. Općinski sud je utvrdio i da je nakon ratnih dejstava (aplenat i II-tuženi su za to vrijeme bili u inostranstvu) predmetna kuća u kojoj se nalazio sporni stan bila djelimično devastirana te da je II-tuženi nakon povratka iz Njemačke, dobio donaciju za rekonstrukciju ali kako rekonstrukcija nije bila moguća, pored donacije je uložio i svoja sredstva, u potpunosti srušio predmetnu kuću i izgradio novi objekat u površini od 80,11m2. Navedeno je i da je utvrđeno da je apelant znao da II-tuženi gradi novi objekat ali da je povrat spornog stana zatražio tek kad je II-tuženi u potpunosti okončao gradnju novog objekta.
6. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni lsit SR BiH“ br. 38/78 i 29/80-u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu ali da će izuzetno takav ugovor proizvoditi pravno dejstvo ukoliko su ugovorne strane izvršile obaveze iz ugovora u cjelini ili pretežnom dijelu ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Općinski sud je, nadalje, naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BIH“ broj 4/89-u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, regulirano da sud neće ovjeriti potpise ugovarača na ugovoru kojim se prenosi pravo svojine na stambenoj zgradi i drugim preciziranim objektima ako ugovarač koji prenosi pravo svojine na toj nepokretnosti ne podnese sudu odobrenje da se može izvršiti promet te nepokretnosti i da je plaćen porez na promet nepokretnost. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor nije pravno valjan i ne može proizvoditi pravno dejstvo jer na njemu ne postoji potvrda o tome da je plaćen porez na promet nepokretnosti i nije ovjeren pred nadležnim sudom. Zbog navedenog, Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni kupoprodajni ugovor. Nasuprot tome, Općinski sud je utvrdio da je ugovor o poklonu pravno valjan te je iz tog razloga odbio tuženi zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio da sud utvrdi da je navedeni ugovoro o poklonu ništav. Općinski sud je utvrdio i da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na povrat spornog stana. Kako je obrazložio Općinski sud, sporni stan više ne postoji, faktički je propao a na novom stanu od 80,11m2 apelant nema nikakva prava jer ga je izgradio II-tuženi dijelom svojim stredstvima pa je shodno odredbama Zakona propasšću stvari prestala mogućnost da se traži povrat te stvari u posjed i slobodno raspolaganje.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-07-001808 od 26. marta 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da apelant opravdano ukazuje na nepravilnu primjenu materijalnog prava u prvostepenom postupku jer je prvostepeni sud djelimično svoju odluku utemeljio na članu 9a. Zakona obzirom da je prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona propisano da su ugovori o prometu nepkretnosti koji su zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona sačinjeni u pismenoj formi punovažni ako su ugovorne strane do supanja na snagu ovog zakona u cjelosti ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze koje iz ugovora nastaju. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, prvostepeni sud je pogrešno zaključio da se radi o ugovoru koji nije pravno valjan. Međutim, kako je nadalje obrazložio Kantonalni sud, ovakva pogrešna primjena materijalnog prava ne može uticati na drugačije rješavanje ove pravne stvari. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi vezani za propast sporne stvari. Ovo stoga jer je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je II-tuženi na temeljima stare kuće u kojoj se nalazio sporni stan koji je apelant kupio od i-tuženog, sagradio potpuno novi objekat sa stanom od 80,11m2 površine, a apelant tužbenim zahtjevom traži povrat stana od 60,23m2 koji više ne postoji.
8. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, kako nekretnina koju je apelant kupio više ne postoji, neovisno o razlozima za takvo stvarno stanje, ne postoji više ni pravo vlasništva na propaloj stvari a sve shodno odredbi člana 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je apelant imao pravni osnov za postavljanje obligacionopravnog zahtjeva za naknadu štete zbog postupka nezakonite radnje izgrednje novog objekta odnosno uništenja njegove imovine. Međutim, kako apelant taj zahtjev nije postavio to je sud u skladu sa odredbom člana 2. Zakona o parničnom postupku, prema mišljenju Kantonalnog suda, morao odlučiti u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i odbiti zahtjev apelanta koji je bio usmjeren na utvrđivanje prava vlasništva na objektu koji nije bio predmetom kupoprodajnog ugovora nego je sagrađen znatno kasnije. Pri tom je Kantonalni sud naveo i da činjenica da je u zemljišnim knjigama ostao upisan stari objekat, predstavlja problematiku neusklađenosti faktičkog stanja sa zemljišno-knjižnim stanjem koji se ne može rješavati u ovom postupku. Kantonalni sud je naveo i da je razmotrio i ostale žalbene navode ali da ih nije obrazlagao posebno budući da nisu od značaja za drugačije rješavanje ove pravne stvari.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-001311 od 4. novembra 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da je u revizionom postupku taj sud utvrdio da su nižestepeni sudovi donijeli svoje odluke koje su pravno utemeljene na relevantnim propisima i na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pri tom dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke. Navedeno je i da kako je utvrđeno da sporna nekretnina više ne postoji to, neovisno od razloga propasti, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da shodno odredbi člana 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prestaje i pravo vlasništva na propaloj stvari te je pravilno postupljeno kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijanog prava i dužine trajanja postupka budući da je, kako navodi, prvostepeni postupak trajao bez ikakvog razloga punih osam godina, a žalbeni i revizioni po više od godinu dana. Apelant navodi da sudovi nisu cijenili sa dovoljnom pažnjom dokaze koje je predložio između kojih su i svjedočenja poimenično navedenog svjedoka koji je jasno svjedočio da sporna kuća nije srušena u ratu nego da ju je samovoljno srušio II-tuženi. Navodi i da sud nije cijenio ni dokaz da iz zemljišno knjižnog izvatka proizlazi da struktura stana nije promijenjena, ta da je zanemaren i nalaz vještaka da se razlika u kvadraturi novog i starog objekta pojavljuje kao rezultat razbijanja pregradnih zidova unutar stana. Apelant također smatra da su sudovi pogrešno tumačili odredbe Zakona jer je tim zakonom jasno propisano kada se kupoprodajni ugovor nekretnina smatra važećim i da je ugovor koji je on sklopio saglasan sa odredbama tog zakona za razliku od ugovora o poklonu koji je ništav. Navodi i da su sudovi izašli izvan okvira njegovog tužbenog zahtjeva jer je on tražio da se prvo utvrdi da mu pripada pravo vlasništva na spornom stanu. Također, apelant traži da mu zbog dužine trajan predmetnog postupka Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju od 10.000,00 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev pri tom se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da propašću stvari prestaje i pravo vlasništva na propaloj stvari bez obzira na razloge i način propasti stvari zbog čega sudovi nisu ni mogli, suprotno navodima apelanta, utvrđivati pravo vlasništva na toj stvari. Ustavni sud primjećuje i da je apelant, kako su redovni sudovi i naveli u svojim odlukama, imao mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete koja mu je nastala rušenjem spornog stana. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja vezana za svaki provedeni dokaz tokom postupka, uključujući izjavu svjedoka na koji se apelant poziva, nalaz i mišljenje vještaka kao i z.k. izvadak, i da su pri tom dati razlozi zašto su neki dokazi prihvaćeni a neki ne, zbog čega Ustavni sud navode apelanta vezane za ocjenu dokaza smatra neosnovanim.
15. Također, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je postupak pred prvostepenim sudom trajao osam godina a žalbeni i revizioni postupak nešto više od godine dana. Ustavni sud, s tim u vezi, podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelanti moraju učiniti vjerovatnim navode na kojima zasnivaju svoje tvrdnje o kršenju prava na koja se pozivaju u apelaciji, pa prema tome, i tvrdnje o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku (vidi npr, odluku Ustavnog suda broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine). U konkretnom slučaju apelant navodi da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na tri sudske instance, suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da se prvostepeni sud susretao sa objektivnim preprekama za vođenje postupka u vidu nemogućnosti dostave tužbe i ostalih pismena tuženim te između ostalog i odbijanje prijema rješenja o postavljanju punomoćnika. za prijem pismena I-tuženom, koji je nastanjen u Njemačkoj, (a koja okolnost objektivno sama po sebi predstavlja okolnost koja doprinosi dužini postupka) nakon čega je i donesena presuda zbog izostanka. Nakon toga, je kako proizlazi iz stanja spisa, dozvoljen povrat u pređašnje stanje i postupak okončan presudom tog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navoda o kršenju prava na dom nije ponudio niti jedan razlog ili argument iz kojeg bi kršenje navedenog prava bilo izvjesno niti takvo kršenje proizlazi iz stanja spisa. Zbog navedenog Ustavni sud smatra navode apelanta o kršenju prava na donošenje o dluke u razumnom roku i prava na dom neosnovanim.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić