Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-612/10 (B. M.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-612/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 612/10, rješavajući apelaciju Bege Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bege Mušića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-
001251 od 4. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001179 od 19. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1135/05 od 26. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bego Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija-advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnio je 17. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnje tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001251 od 4. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001179 od 19. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1135/05 od 26. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1135/05 od 26. aprila 2007. godine usvojen je djelimično tužbeni zahtjev apelanta te je obavezan Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati ukupan iznos od 4.328,80 KM na ime neisplaćenih naknada za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora – regres sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. oktobra 2005. godine u roku od 15 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta odbijen kao neosnovan. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 674,20 KM u roku od 15 dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant je 7. oktobra 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu tražeći isplatu razlike plaća, naknade toplog obroka i regresa navodeći da je tuženi bio dužan da svoje pravilnike o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama uskladi sa Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike organa uprave u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Navedeno je i da je u tužbi navedeno da tuženi to nije učinio i da nije isplaćivao plaće i naknade shodno Kolektivnom ugovoru i to u periodu od 1. septembra 2002. godine do 30. aprila 2005. godine već ih je isplaćivao na osnovu svojih akata zbog čega je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom potraživao razliku plaća i naknada u ukupnom iznosu od 14.578,00 KM.
4. Nadalje,, navedeno je da je u konkretnom postupku bilo nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog na poslovima inspektora u Maglaju te da mu tuženi nije isplaćivao plaće, topli obrok i regres prema odredbama Kolektivnog ugovora koji treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari kao pravni osnov za utvrđivanje visine apelantovog potraživanja. Općinski sud je naveo da je članom 24. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Prema st. 2. i 4. iste odredbe, osnovica za obračun plaće utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca. Navedeno je da je čl. 31. i 32. istog ugovora propisano da službeniku pripada pravo na naknadu toplog obroka u toku rada najmanje u iznosu od 2% prosječne plate u F BiH prema posljednjem objavljenom podatku, odnosno da službeniku pripada pravo na regres najmanje u visini od 70% njegove plate ili najmanje prosječne plaće u F BiH prema posljednjem objavljenom podatku ako je za službenika to povoljnije.
5. U vezi s navedenim, Općinski sud je obrazložio da je osnovan prigovor tuženog o zastari potraživanja plata i toplog obroka za period od 1. septembra 2002. godine do 30. aprila 2005. godine budući da je članom 106. Zakona o radu regulirano da novčane tražbine zastarijevaju u roku od tri godine tako da su zastarjela sva potraživanja nastala prije 7. oktobra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe. Općinski sud je također utvrdio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća budući da je taj sud na osnovu provedenih dokaza, među kojima je i nalaz vještaka finansijske struke, utvrdio da ne postoji razlika za isplatu plate obzirom da je utvrđeno da je apelant u utuženom periodu primao veće iznose plate u odnosu na najnižu platu u visini od 70% od prosječne plate kako je to propisano Kolektivnim ugovorom. Općinski sud je, nadalje, naveo da je osnovan zahtjev za isplatu razlike nakade toplog obroka za period nakon podnošenja tužbe, kao i za regres za sav utuženi period budući da se radi o jednokratnoj isplati za godinu dana, te je apelantu dosudio iznos preciziran u dispozitivu.
6. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-07-001179 od 19. juna 2008. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u tom dijelu. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, relevantni propisi i pravni stavovi prvostepenog suda i navedeno da, potpisnici Kolektivnog ugovora nisu u ugovoru utvrđivali osnovicu za obračun plata, niti su ovim ugovorom utvrđeni koeficijenti platnog razreda uposlenika kako je to bilo učinjeno ranije važećim Općim kolektivnim ugovorom, već da je samo propisana visina najniže plate. Kantonalni sud je istakao da, obzirom na navedeno, nije moguće utvrditi visinu osnovne plate a da to utvrđenje ne bude proizvoljno, pa je prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu razlike plata. Zbog navedenog Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-001251 od 4. novembra 2009. godine reviziju odbio u potpunosti prihvatajući pravne stavove i odlučenja nižestepenih sudova.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da pravilnim tumačenjem člana 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora jasno proističe da je Opći kolektivni ugovor postavio okvir izvan koga se na štetu zaposlenika granskim kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava nego što su utvrđena tim ugovorom, te se u slučaju da je granskim kolektivnim ugovorom utvrđen manji nivo prava i obaveza za zaposlenike treba primijeniti izravno Opći kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanta, osporene presude su suprotne Općem kolektivnom ugovoru. Također navodi da su osporene odluke suprotne presudi Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine prema kojoj je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća samo osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su odbili dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na isplatu razlike plata pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također podsjeća da je gotovo identično pravno i činjenično pitanja razmatrao u odluci broj AP 44/10 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 44/10 od 16. januara 2013. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedenom odlukom odbijena apelacija apelanata jer je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantima isplaćivan veći iznos plaće u odnosu na članom 24. Kolektivnog ugovora utvrđenu visinu najniže plaće a obzirom da nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika (i ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). U vezi s tim u navedenoj odluci broj AP 44/10 Ustavni sud je istakao da „neutvrđivanje parametara za obračun osnovne plaće predstavlja propust javnih vlasti da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može utvrditi da su redovni sudovi mogli postupati na drugačiji način od onog kako je postupano, tj. da kao neovisna tijela isprave propuste poslodavca. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot navodima apelanata, za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, nezadovoljstvo apelanata ishodom predmetnog postupka ne može se smatrati povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu.“
13. Obzirom da je i u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelantu isplaćivan veći iznos plate od propisanog članom 24. Kolektivnog ugovora, Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u odluci broj AP 44/10 može primjeniti i u konkretnom slučaju. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i pravni stav Ustavnog suda izražen u citiranoj odluci AP 44/10, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić