Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-656/10 („Prominvest d.o.o. iz Konjica)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-656/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 656/10, rješavajući apelaciju „Prominvest“ d.o.o. Konjic na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Prominvest“ d.o.o. Konjic podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901124 08 Rev od 18. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 901124 07 Pz od 3. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901124 00 Ps od 14. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Prominvest d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, koga zastupa Behija Ljubović - Aganović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901124 08 Rev od 18. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901124 07 Pz od 3. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901124 00 Ps od 14. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901124 00 Ps od 14. septembra 2007. godine odbijen je tužitelj MI „FERING“ DD Gračanica (u daljnjem tekstu: tužitelj) sa tužbenim zahtjevom da mu apelant isplatiti na ime duga iznos od 48.580,40 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u izreci, uz naknadu troškova parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke presude). Istom presudom je odbijen apelant sa protivtužbenim zahtjevom da se tužitelj obveže da apelantu na ime izgubljene dobiti isplati ukupan iznos od 195.837,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2003. godine do konačne isplate, kao i da naknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja (stav iI izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u toku parničnog postupka utvrdio da su parnične stranke (apelant i tužitelj) zaključile ugovore br. 55/97 od 13. novembra 1997. godine i 48/98 od 16. decembra 1998. godine, da se u oba slučaja radilo o kupoprodajnim ugovorima, gdje se kao prodavac pojavio tužitelj, a kao kupac apelant. Po navedenim ugovorima stranke su ugovorile isporuku i montažu opreme, a po specifikaciji koja čini sastavni dio svakog od navedenih ugovora pojedinačno, tako da su svaki od ugovora stranke suglasno odredile uvjete i način isporuke, kao i ostale obveze ugovornih strana, s tim da je određena i dinamika plaćanja i uvjeti plaćanja po tim ugovorima. Nadalje, Općinski sud je u skladu sa pravilima parničnog postupka proveo velik broj dokaza, prvenstveno saslušanjem stranaka i vještačenjem i utvrdio da je tužitelj kao prodavac isporučio apelantu kao kupcu određenu vrstu roba po ugovorima, međutim, isporučio je robu sa zakašnjenjem, sa nedostacima i robu koja nije odgovarala specifikacijama. Također, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, osnov i visina protivtužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja iz protivtužbenog zahtjeva koji je apelant postavio prema tužitelju. Kako je utvrdio Osnovni sud, prema zapisniku sačinjenom 15. decembra 1998. godine, koga su potpisale ugovorne strane putem svojih prisutnih predstavnika, proizilazi da su se parnične stranke dogovorile u povodu konačnog obračuna vezano za navedene kupoprodajne ugovore i fakture broj 605 od 30. juna 1998. godine te protokola sačinjenog 20. augusta1998. godine na način da apelant između ostalog prihvata fakturu broj 606 od 30. juna 1998. godine po kojoj je utužen dug u predmetnoj tužbi i to u iznosu od 56.250,00 KM. Tim zapisnikom prema ukupno prezentiranim računima i knjižnim obavijestima utvrđena ukupna dugovanja apelanta prema tužitelju u iznosu od 163.486,50 KM od čega je utvrđeno da je apelant izvršio uplatu u ukupnom iznosu od 94.342,50 KM tako da će preostalu razliku od 69.144,00 KM zatvoriti sa tužiteljem preko dogovorenog kredita od Univerzal banke u navedenom iznosu na koji način bi apelant izvršio obveze prema ugovoru broj 55/97, fakturama, protokolu i knjižnim obavijestima. Cijeneći izvedene dokaze u odnosu na navode tužbe, Općinski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi kao relevantnu činjenicu postojanje utuženog duga apelanta prema tužitelju, pa je primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku FBiH („ Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), odnosno pravila o teretu dokazivanja utvrdio da apelant tužitelju po predmetu tužbe ne duguje utuženi dug, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neutemeljen. Kako je obrazložio Općinski sud, teret dokaza u ovom slučaju bio je na tužitelju, pa kako tužitelj nije dokazao niti predložio za izvođenje relevantne dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je apelant dužan isplatiti tužitelju utuženi dug u iznosu od 48.580,40 KM, Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 901124 07 Pz od 3. marta 2008. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I. izreke na način što je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 40.740,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci drugostepene presude te je tužitelj odbijen sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa (stav I). Žalba tužitelja vezana za odluku o troškovim postupka te je prvostepena odluka je u tom dijelu potvrđena (u stavu III izreke prvostepene presude). Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je apelant odbijen sa protivtužbenim zahtjevom (stav II izreke).

5. Kantonalni sud je naveo, da je u pismenom sporazumu od 15. decembra 1998. godine apelant jasno i bezuslovno priznao tužiteljev dug u iznosu od 69.144,00 KM tvrdeći da će taj iznos „zatvoriti […] preko dogovorenog kredita 'Univerzal banke' “ te da apelant u dopisima od 26. jula i 28. septembra 1999. godine „izričito priznaje dug tužitelju u iznosu od 48.119,90 KM.“ Nadalje je navedeno da u preciziranom tužbenom zahtjevu od 21. marta 2007. godine apelant navodi: „ Nije sporno da [apelant] nije isplatio čitav iznos koji je bio naznačen u specifikacijama uz ugovore“. Te da u istom podnesku navodi da u odnosu na tužiteljevo potraživanje „ističe prigovor prebijanja sa postavljenim tužbenim zahtjevom“. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da se iz cjelokupnog stanja spisa vidi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan izuzev u neznatnom dijelu, pa je samim tim osnovana i žalba tužitelja izuzev u manjem dijelu. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja za iznos od 40.740,40 KM i to po računu broj 606/98 za traženi iznos od 1.640,00 KM, po računu broj 381/99 za traženi iznos od 2.650,00 KM, a po računu broj 377/99 za iznos od 36.450,00 KM, umjesto traženog iznosa od 44.290,40 KM. Navedeno je da sud, po ovom računu tužitelju nije priznao samo iznos od 7.840,00 KM koji se odnosio na isporuku napojnog voda, nalazeći da taj dio tužitelj nije dokazao. Na prednje iznose Kantonalni sud je tužitelju priznao kamatu od dospjeća obaveza po pojedinim računima, shodno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list FBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Zbog tih razloga, a u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka

2. ZPP FBiH, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu tužiteljevog zahtjeva (stav I izreke). Za razliku od tužbenog zahtjeva tužitelja Kantonalni sud je utvrdio da protivtužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, jer ga apelant nije dokazao. Međutim, po zaključku Kantonalnog suda, sve da ga je dokazao, isti je zastario, pa neosnovanost protivtužbenog zahtjeva, odnosno zastara potraživanja apelanta jasno proizilazi iz cjelokupnog stanja spisa, pa čak i iz podneska kojim je precizirao zahtjev kao i iz apelantove žalbe. Navedeno je da se u pismenom podnesku od 21. marta 2007. godine, kojim je precizirao protivtužbeni zahtjev, apelant pozvao na odredbe čl. 500., 501, 502., 504. (kojim su regulisana prava kupvca iz ugovora o prodaji i garancije za ispravno funkcioniranje prodate stvari) i

483. ZOO (rokovi u slučaju opravke)smatrajući da je upravo pozivom na prednje odredbe njegov tužbeni zahtjev osnovan. Međutim, Kantonalni sud je prezentirao sadržaj navedenih odredbi ZOO te istakao da upravo iz podneska apelanta od 21. marta 2007. godine, proizilazi da je apelant o svim nedostacima isporučene betonare i eventualnoj šteti znao odmah po preuzimanju stvari pa su mu, u najpovoljnijoj varijanti, svi rokovi počeli teći od januara 2000. godine. Istaknuto je da prema odredbi člana 374. ZOO potraživanje između pravnih subjekata zastarijeva u roku od 3 godine te da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu, a da je opšti zastarni rok 5 godina kako je propisano članom 371. ZOO. Imajući u vidu okolnosti predmeta Kantonalni sud je istakao da bi apelantu, u najpovoljnijim varijantama, zastara potraživanja za neispravno funkcioniranje stvari istekla u januaru 2001. godine, za štetu u januaru 2003. godine a za izgubljenu dobit u januaru 2005. godine. te je istaknuto da je apelant na traženje suda konačno 'precizirao tužbeni zahtjev 4. maja 2007. godine. S obzirom na navedeno, po mišljenju Kantonalnog suda, jasno proizilazi da je protivtužbeni zahtjev apelanta zastario.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901124 08 Rev od 18. novembra 2009. godine revizija apelanta je odbijena. Kako je utvrdio Vrhovni sud, prigovor apelanta o povredi postupka iz člana 209. ZPP FBiH pred drugostepenim sudom nije osnovan. Iz navoda revizije, kako je obrazložio Vrhovni sud, a s obzirom da apelant ne ukazuje koje su to odredbe pogrešno primijenjene, se može zaključiti da apelant smatra da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio sve žalbene navode posebno vezano za ocjenu dokaza i da stoga apelant ukazuje na pogrešno činjenično utvrđenje. Suprotno tvrdnjama apelanta, Vrhovni sud je naveo da smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana

231. ZPP FBiH u kojem je utvrđeno da će „u obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja“. Po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan ni prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kada se ima u vidu činjenično utvrđenje, kao i nesporne činjenice medu strankama, iz kog proizilazi da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu, te da je tužitelj apelantu temeljem ugovora 55/97 isporučio betonaru, a posebno pismena dokumentacija, koja je navedena u drugostepenoj presudi i koju je drugostepeni sud u povezanosti i sa ostalim dokazima pravilno cijenio, kako je naveo Vrhovni sud, nesumnjivo prozilazi da je apelant priznao dug, tužiteljevo potraživanje do iznosa kako je to navedeno u pobijanoj presudi. Navedeno je da sjea odredbom člana 387. ZOO propisano da se priznanjem duga prekida rok zastarjelosti. Stoga je Vrhovni sud iz tih razloga reviziju apelanta odbio kao neosnovanu u dijelu koji se odnosi na pobijanje odluke o tužbenom zahtjevu. Nadalje, drugostepeni sud je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno odlučio i u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanta, pravilnom primjenom relevantnog materijalnog prava zaključivši da je protivtužbeni zahtjev apelanta zastario. Naime, kako je navedeno u presudi Vrhovnog suda, analizirajući protivtužbeni zahtjev apelanta „postavljen u protutužbi od 21.2007. godine, vezano za istaknuti prigovor zastare, a s obzirom na utvrđeno da se taj zahtjev temelji na ugovoru o isporuci betonare, te kod utvrđene činjenice da je betonara započela sa radom 3.11.1999. godine, drugostepeni sud pravilno zaključuje da je ovaj prigovor osnovan, pa pravilno primjenjujući relevantno materijalno pravo, protužbeni zahtjev odbija“. S obzirom da je zaključio da su prigovori apelanta neosnovani, te da nisu počinjene povrede odredaba ZPP FBiH na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom člana 248. ZPP FBiH Vrhovni sud odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.

7. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da u konkretnom predmetu činjenično stanje nije pravilno utvrđeno niti je primjena materijalnog prava bila pravilna. Apelant navodi da nikada nije priznao dugovanje prema tužitelju. Apelant smatra da izjave, koje su iznesene u njegovim pismenim podnescima, Kantonalni sud netačno tumači kao izjave o priznanju duga i to na taj način da su pojedini navodi iz podnesaka izvučeni iz cjelokupnog konteksta. Pri tome se stvorio privid da je apelant priznao dug kako prije pokretanja parničnog postupka tako i u toku njegovog trajanja. Pogrešna primjena materijalnog prava odnosno odredbi ZOO, a na štetu apelanta u konkretnom slučaju je prema mišljenju apelanta nesumnjiva i očita. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud u okviru svojih nadležnosti donese odluku kojom će utvrditi da je osporenim presudama na štetu apelanta povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, predmet vrati na ponovno suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-656/10 („Prominvest d.o.o. iz Konjica) | Sudska praksa | Aktio