Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-703/10 (Z. B.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-703/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 703/10, rješavajući apelaciju Zarife Berberović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zarife Berberović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000723 od 27. oktobra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-945/05 od 4. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zarifa Berberović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 24. februara 2010. godinne apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000723 od 27. oktobra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-945/05 od 4. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-24/05 od 30. septembra 2005. godine obavezana je tužena JU «Gimnazija» Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantice na ime razlike plate za period od 1. februara 2002. godine do 31. decembra 2004. godine iznos od 56.050,87 KM, na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora–regres za 2002. i 2003. godinu i razlike regresa za 2004. godinu iznos od 757,02 KM, odnosno po oba osnova iznos od 56.807,89 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom za periode i u iznosima pobliže definisanim izrekom presude.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je ocjenom provedenih dokaza sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice osnovan i u tom smislu je ukazao odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora iz oblasti srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik pomnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Dalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi, koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora (15. decembra 2000. godine), da plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. predmetnog člana, ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Kolektivnog ugovora, odredbom člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama radnika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme, koju školsku spremu ima apelantica u visini od 6,0 kao najniži koeficijent koji se množi sa 70% prosječne plate, tj. osnovicom utvrđenom odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora.

4. Za potraživanja nastala na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora navedeno je da je i ta naknada regulisana odredbom člana 40. Kolektivnog ugovora za što je utvrđeno da apelantici kao zaposleniku u srednjoj školi pripada ova naknada u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema tome u odnosu na citirane odredbe Kolektivnog ugovora utvrđeno je da je tužena bila u obavezi primjenjivati u obračun plata i naknada za godišnji odmor odredbe Kolektivnog ugovora i isplatiti plate apelantici za utuženi period, a isto tako i naknade za korištenje godišnjeg odmora i to u iznosima kako je to sudski vještak svojim pismenim nalazom prikazao.

5. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Rsž-945/05 od 4. marta 2008. godine djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova parničnog postupka odbio, kamatu na iznos glavnog duga po osnovu regresa dosudio počev od 8. februara 2005. godine umjesto od datuma određenog u izreci prvostepene presude U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlika plata koje bi apelantica ostvarila da su obračun i isplata izvršeni u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora, te isplata regresa. Do iznosa na ime razlike plate prvostepeni sud je došao tako što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno članom 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, a potom osnovicu množio koeficijentom 6 koji je određen članom

157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji BiH za uposlenike sa visokom stručnom spremom, koju ima apelantica.

7. Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora i u skladu sa citiranom odredbom je konstatovao da je nesporno, da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora i član 157. Zakona o radnim odnosima i platama službenika u organima uprave kada je našao osnovanim zahtjev apelantice za isplatu razlike plate. Apelantica je u ovoj pravnoj stvari morala dokazati da su u skladu sa članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora neisplaćene plate za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plata zaposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, pa kako isto nije dokazala u smislu člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP), to je ovaj sud žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu prinačio a tužbeni zahtjev apelantice za isplatu razlike plate za utuženi period odbio kao neosnovan. Dalje utvrđeno je da je prvostepeni organ pogrešno primjenio materijalno pravo kada je na dosuđene iznose regresa dosudio zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose regresa počev od 1. januara naredne godine za prošlu godinu iz razloga što naknada po osnovu regresa ima karakter povremenih novčanih davanja na koje kamata u smislu člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) teče od dana kada je postavljen zahtjev za njihovu isplatu pa je i u ovom dijelu žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena, te je kamata na dosuđene iznose regresa za 2002., 2003. i 2004. godinu dosuđena počev od 8. februara 2005. godine, obzirom da je zahtjev za njihovu isplatu postavljen u tužbi koja je podnesena 8. februara 2005. godine.

8. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-08-000723 od 27. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio potraživanje apelantice vezano za razliku isplaćene plate u spornom periodu od 1. februara do 31. decembra 2004. godine dajući jasne i argumentirane razloge koje prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je ispravan stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kako je to učinio prvostepeni sud, zasnivajući odluku na nalazu vještaka finansijske struke koji je po uputama tog suda visinu plaće apelantici u spornom periodu uspoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave, umjesto da je primjenom člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora usporedio sa plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Međutim, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da apelantica nije predložila da se izvrši takvo uspoređivanje, a da princip dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. ZPP-a obavezuje stranke da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze na kojima se te činjenice temelje. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada konstatirao da apelantica nije sudu predočila ni jedan dokaz koji bi upućivao da je njena plaća koju je primala po utvrđenim kriterijima bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave (član 39. stav 3. Zakona o državnoj službi FBiH, koji propisuje da koeficijente platnih razreda za kantonalne organe državne službe propisuje Vlada Kantona).

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U apelaciji apelantica iznosi hronologiju predmetnog parničnog postupka, iznosi mišljenje o pravilnosti presude Općinskog suda i o nepravilnosti odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda. Apelantica smatra da je ograničena u ostvarivanju prava na plaću koje je garantirano Kolektivnim ugovorom. Nadalje, apelantica smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlaštenja, te je na taj način preinačavajući prvostepenu presudu apelanticu stavio u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog u čemu apelantica vidi povredu prava na pravično suđenje. Tvrdi da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća lišena prava na imovinu jer obračun i isplata plaća nisu vršeni u skladu sa minimumom osnovne plaće prema Kolektivnom ugovoru. Apelantica dalje osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili materijalni zakon, konkretno odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora. Smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda diskriminirana «u odnosu na druge zaposlenike koji svoju plaću ostvaruju prema poslodavcu kojeg takođe obavezuje Kolektivni ugovor» te ističe da je diskriminirana i u situaciji kad je morala dokazati da je primala manje plaće od službenika kantonalnog organa uprave. Ističe da je sud bio pristrasan jer je u sličnim predmetima Kantonalni sud potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće, što takođe vidi u činjenici da je predsjedniku Kantonalnog suda izrečena disciplinska mjera zbog toga što je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud zapaža da je u svojoj Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud, također, preinačio presudu prvostepenog suda zbog istih razloga kao i u slučaju apelantice, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluke ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (stav 3)». Budući da se navodi o nezakonitosti odluka u suštini svode na primjenu navedene odredbe Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na slučaj apelanticu, te se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj odluci .

14. Također, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelantice na efikasan pristup sudu s obzirom na to da odredba člana 229. ZPP na koju se apelantica poziva propisuje da će «drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu». Dakle, suprotno mišljenju apelanatice, drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi da održi raspravu već je u smislu navedene odredbe ZPP presudu donio u sjednici vijeća. Prema tome, navedenim postupanjem Kantonalnog suda apelantici nije onemogućeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud nalazi da ni navodna pristranost suda nije potkrijepljena relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja pristranosti u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen ni princip jednakosti strana u postupku jer je u toku cijelog postupka apelantica imala mogućnost da svoje navode suprotstave navodima suprotne strane, te da niti u jednom dijelu postupka nije dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 1074/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je iste apelacione navode odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, iz istih razloga Ustavni sud je mišljenja da su i u konkretnom slučaju ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa ostalim navodima apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava iz čl. II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 14, 17. i 18. Evropske konvencije, zatim člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija prema svom činjeničnom i pravnom supstratu identična apelaciji broj AP 311/07. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na imovinu, prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na uživanje povoljnih uvjeta rada, zabrane zloupotrebe prava i granice korištenja ograničenja prava odnose i na slučaj apelantice, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-703/10 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio