Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-709/10 (Lovačko udruženje „Manjača“ - Stričići)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-709/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-709/10, rješavajući apelaciju Lovačkog udruženja „Manjača“ - Stričići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lovačkog udruženja „Manjača“ - Stričići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 71 PS 005235 08 Rev od 15. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Ps 005235 08 Pž od 19. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 11 71 005235 03 Ps od 12. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lovačko udruženje „Manjača“ - Stričići (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, koje zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 71 PS 005235 08 Rev od 15. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 005235 08 Pž od 19. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 005235 03 Ps od 12. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 005235 03 Ps od 12. novembra 2007. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv Lovačko udruženje „Zmijanje“ Banja Luka i Sportsko ribolovno društvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: I-tuženi i II- tuženi ili tuženi), odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da apelantu pripada pravo svojine i posjeda sa 1/3 dijela na nekretninama označenim u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) što su tuženi dužni priznati i trpjeti, te apelantu izdati ispravu podobnu za upis ovog prava u zemljišnim knjigama i katastru u roku od 30 dana, te da će, ako to ne učine, predmetna presuda poslužit kao osnov za uknjižbu ovog prava. Istom presudom je odbijen i zahtjev apelanta za određivanje mjere osiguranja.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant 21. aprila 1999. godine podnio tužbu protiv I-tuženog, radi podjele zajedničke imovine. Navedeno je da je apelant naveo da se 4. januara 1998. godine se izdvojio u samostalno udruženje i koje je registravano kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem Rg-4/98 od 26. januara 1998.godine. Dalje je apelant u tužbi naveo da se poslije podijele na posebna udruženja ukazala i potreba za podjelom zajedničke imovine, koja se sastoji od objekta „Lovac“ te novca na zajedničkom žiro računu te je predložio, kako se apelant i I-tuženi nisu mogli dogovoriti oko podjele zajedničke imovine, da sud nakon provedenog postupka donese presude kojom će obavezati tuženog da ustupi u vlasništvo i posjed 1/2 objekta „Lovac“ i da isplati 6.060,50 DM tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeno je da je podneskom od 14. aprila 2000.godine apelant je proširio tužbu na II-tuženog, ističući da u posjedovnom listu broj 3967 k.o. Banjaluka VII kao suposjednici su upisani I-tuženi i II-tuženi na izgrađenom objektu „Lovački dom“ te je istaknuto da je na pripremnom ročištu 27. juna 2007. godine preinačio tužbeni zahtjev na način kao je naveden u izreci presude..

4. Osnovni sud je izveo velik broj dokaza izvršivši uvid u priloženu dokumentaciju i saslušavši velik broj svjedoka. U primjeni materijalno-pravnih odredbi, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana

20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03; u daljem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom. Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom (član 21. ZOSPO). Pravo svojine i pravo raspolaganja dokazuje se izvodom iz zemljišne knjige, jer se to pravo stiče upisom u zemljišnu knjigu. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice prema članu 7. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09: u daljnjem tekstu: ZPP RS), a svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih donosi odluku (član 123 ZPP RS). Kako je Osnovni sud zaključio, apelant nije u skladu sa citiranim odredbama čl. 7. i 123. ZPP RS dokazao da je na način predviđen odredbom člana 21. ZOSPO građenjem, stvaranjem ili na drugi način stekao pravo svojine na nekretninama koje su predmet ovog spora.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Ps 005235 08 Pž od 19. marta 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je Okružni sud utvrdio, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je na način predviđen odredbom člana 21. ZOSPO stekao pravo svojine na nekretninama koje su predmet ovog spora, te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je apelant kao udruženje građana osnovano od strane njihovih osnivača kao fizičkih lica koji su prethodno bili članovi I-tuženog. Istaknuto je da se u spisu predmeta ne nalazi nijedan akt I-tuženog kojim bi se moglo utvrditi pravno sljedništvo apelanta u smislu člana 13. Zakona o udruženjima i fondacijama („Službeni glasnik RS“ broj 52/01). Apelant je zasnovao svoj tužbeni zahtjev na činjeničnom utvrđenju da su nekretnine koje su predmet spora, stečene iz članarina i ostalih izvora finansiranja koju su plaćali članovi apelanta koji su prethodno bili članovi I-tuženog. Po ocjeni Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer se imovina I-tuženog kao udruženja građana smatra imovinom tog udruženja a ne imovinom njenih članova. Odredbom člana 2. Zakona o udruženjima i fondacijama je propisano da su udruženja svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih i pravnih lica radi unapređenja ili ostvarivanja nekog zajedničkog ili opšteg interesa ili cilja u skladu sa Ustavom i Zakonom a čija osnovna svrha nije sticanja dobit. Imovina udruženja ili fondacije koje je uživalo poreske, carinske i druge povlastice ili koje je primalo budžetske donacije od građana ili pravnih lica u ukupnom iznosu većem od 10.000 KM u prethodnoj i tekućoj kalendarskoj godini dodjeljuje se drugom udruženju ili fondaciji registrovanom u RS koje obavlja istu ili statutarnu djelatnost u skladu sa odredbama Statuta. Iz naprijed navedenih odredbi, Okružni sud je utvrdio da se može zaključiti da ne postoje zakonski a ni drugi obligaciono pravni odnosi između apelanta sa jedne strane i tuženih sa druge strane, pa je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao u smislu odredbe člana 20. ZOSPO da je stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama na jedan od načina koje ima u vidu navedena zakonska odredba.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 71 PS 005235 08 Rev od 15. decembra 2009. godine revizija je odbijena. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su zaključili da se na spornim nekretninama, s obzirom da su iste evidentirane kao društvena odnosno državna svojina, ne može steći pravo svojine odnosno susvojine i da tuženi ne mogu na tužitelja prenijeti više prava nego što sami imaju. Kako apelant nije dokazao da je pravni sljednik I-tuženog i kako između apelanta i tuženih ne postoje zakonski niti obligaciono - pravni odnosi, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanta, pozivajući se na odredbe članova 20. i 21. ZOSPO i čl. 2., 4., 13., 35. i 42. Zakona o udruženjima i fondacijama, u vezi sa čl. 7. i 123. ZPP RS. Navedeno je da je apelant u reviziji ukazao da i on ima svojstvo pravnog lica kao i I-tuženi te da su se on i I-tuženi 1998. godine razdvojili i da je to razdvajanje izvršeno u zakonom propisanoj proceduri, pa da mu slijedom toga pripada dio stečene imovine, u koju spadaju i predmetne nekretnine. Po mišljenju Vrhovnog suda, osporena odluka je pravilna i zakonita, slijedom čega se revizioni prigovori ukazuju kao neosnovani. Navodi apelanta da je on postojao kao posebna sekcija u sastavu I-tuženog i da se u januaru 1998. godine izdvojio iz sastava I-tuženog u samostalno udruženje, nemaju uporište u provedenim dokazima. Navedeno je da ej nesporno da su neki članovi I-tuženog dobrovoljno istupili iz tog udruženja i učlanili se u novoformirano udruženje (apelant), što je u skladu sa odredbama članova 2. i 5. st. 2. tada važećeg Zakona o udruživanju građana („Službeni list SR BiH“ br. 5/90 i 21/90). Međutim, to po ocjeni Vrhovnog suda, ne znači da je došlo do razdvajanja apelanta i I-tuženog u dva odvojena udruženja, jer između njih nije bilo sporazuma o tome. Da bi se apelant smatrao pravnim sljednikom I-tuženog, kojem je pravni prethodnik Sresko lovačko udruženje Banja Luka, koje je osnovano 1946. godine, između njih je morao biti postignut sporazum o utvrđivanju međusobnih prava i obaveza nakon izdvajanja dijela udruženja te sačinjena diobna bilanca o podjeli zajedničke imovine, a to izdvajanje bi moralo biti evidentirano i u jedinstvenom registru udruženja kod nadležnog suda. U konkretnom slučaju toga nije bilo, pa je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da između apelanta i tuženih ne postoji ni zakonski ni obligacioni odnos, na osnovu kojeg bi apelant temeljio svoj zahtjev za utvrđenje prava na spornim nekretninama, na kojima tuženi imaju pravo sukorištenja. Vrhovni sud je naveo da apelant svoje pravo na spornim nekretninama izvodi iz prava tuženih, ali je istakao da apelant nije njihov pravni sljednik već novo udruženje, koje nije nastalo statusnim promjenama postojećeg udruženja, jer organ upravljanja I-tuženog nije donio odluku o statusnoj promjeni (podjela odnosno izdvajanje dijela udruženja), što je uslov da se apelant smatra sukcesorom (sljednikom) I-tuženog. Imovina tuženih je imovina tih udruženja, a ne imovina članova udruženja, kako pogrešno smatra apelant. Isto tako, kako navodi Vrhovni sud, nemaju osnova revizione tvrdnje da su sudovi cijenili samo dokaze koji idu u prilog tuženima. Iz nižestepenih presuda proizilazi da su raspravljena sva sporna pitanja, pri čemu su ocijenjeni svi izvedeni dokazi, a te presude sadrže valjane razloge, koje je kao pravilne usvojio i Vrhovni sud te reviziju apelanta odbio kao neosnovanu u skladu sa članom 248. ZPP RS.

7. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je bio u sastavu tuženih duži niz godina i tek 4. januara 1998. godine apelant izdvojio se u samostalno udruženje pod navedenim nazivom i registrovao kod nadležnog Osnovnog suda 26. januara 1998. godine. Kada bi se sagledale brojke u pogledu članova udruženja sada apelanta sa brojem članova udruženja tužene 1/3 članstva čine članovi apelanta koji su ranije bili članovi prvotuženog i u tom pravcu po takvom izdvajanju apelant smatra da mu pripada 1/3 imovine koja je predmet spora, a koja je trenutno u posjedu i vlasništvo prvotuženog jer su članovi apelanta kroz dugi niz godina svojim izdvajanjem i članarinom i svojim aktivnostima sigurno stekli vrijednost 1/3 predmetnih nekretnina. Iz navedenih razloga, apelant smatra da su mu povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-709/10 (Lovačko udruženje „Manjača“… | Sudska praksa | Aktio