Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/10 (I. M.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-713/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 713/10, rješavajući apelaciju Ibrahima Muharemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Muharemovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-002060 od 8. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Sejad Mujačić, advokat iz Gračanice, podnio je 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-002060 od 8. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 Mal 002060 08 Mal od 22. maja 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obavezan tuženi „Bosna sunce osiguranje“ d.d. podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 2.533,74 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. aprila 2007. godine pa do konačne isplate, i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.090,00 KM sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da se dana 14. aprila 2007. godine na dijelu lokalnog puta u Pribavi dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant sa svojim vozilom marke „Škoda Felicija i vozač Elmir Zelenkić (u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog) sa putničkim vozlom marke „Golf“, osigurano kod tuženog, usljed čega je na vozilu apelanta pričinjena materijalna šteta u iznosu od 2.533,74 KM. Za predmetnu nezgodu osiguranik tuženog je rješenjem ovog suda oglašen krivim. Apelant je štetu pričinjenu na vozilu platio ovlaštenom serviseru Škoda-auto „Brijest“ d.o.o. Gračanica u iznosu od 2.533,74 KM, zašto mu je izdat račun broj 325/07. Apelant se dopisom obraćao tuženom sa zahtjevom za isplatu materijalne štete, što je tuženi odbio, stoga apelant predlaže da sud nakon provedenog postupka u cijelosti udovolji njegovom zahtjevu, navodeći da je osiguranik tuženog postupao suprotno odredbi člana 49. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH (u daljnjem tekstu: ZOOBS). Općinski sud je kao sporno u ovoj pravnoj stvari utvrdio, ko je od učesnika saobraćajne nezgode postupio suprotno odredbama ZOOBS, imajući u vidu da se apelant poziva na odredbu člana 49. stav 1. navedenog zakona kojom je propisano, da na raskrsnici ili u susret s drugim vozilima, vozač je dužan da propusti vozilo koje dolazi s njegove desne strane, osim ako saobraćajnim znakom na putu nije drugačije određeno, dok se tuženi poziva na odredbu člana 49. stav 5. istoga zakona koja propisuje, da je vozač dužan da propusti sva vozila koja se kreću putem na koji ulazi i kad taj put nije saobraćajnim znakom označen, kao put s prvenstvom prolaza ako vozilom ulazi sa zemljanog puta na put s kolovoznim zastorom, ili ako na put ulazi sa površine na kojoj se ne odvija saobraćaj. Dalje, Općinski sud je utvrdio da se osiguranik tuženog kretao kolovozom koji je izgrađen od asfaltnog zastora a da mu je sa desne strane sa puta od naselja „Straževac“ dolazilo vozilo kojim je upravljao apelant, koji put je makadamski i posut mljevenim kamenom-rizlom. Ovaj sud nije prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke, niti stav tuženog, da se radilo o zemljanom putu, cijeneći da se u konkretnoj stvari radi o javnim i nekategorisanim putevima sa različito izgrađenim kolovoznim zastorom i putevima iste važnosti, bez obzira što je kolovozni zastor puta kojim se kretao osiguranik tuženog izgrađen od asfalta, a kolovozni zastor puta kojim se kretao apelant izgrađen od mljevenog kamena-rizle. Na temelju navedenog ovaj sud je zaključio da je za saobraćajnu nezgodu isključivi krivac vozač vozila osiguranika jer nije poštovao saobraćajne propise i pravilo desne strane u raskrsnici, odnosno jer je postupio suprotno odredbi člana 49. stav 1. ZOOBS, s obzirom da na raskrsnici nije propustio vozilo koje je dolazilo sa njegove desne strane, i jer na navedenoj raskrsnici nema saobraćajnih znakova koji bi to drugačije regulisali. Postupajući prema odredbi člana 185. stav

4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu kao u izreci presude, dok je odluku o zakonskoj kamati donio u skladu sa članom 277. a u vezi sa članom 186. ZOO, a odluku o troškovima postupka na temelju člana 386. stav 1. u vezi sa članom 383. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-GŽ-08-002060 od 8. januara 2010. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da u prvostepenom postupku među strankama nisu bile sporne okolnosti pod kojima je došlo do saobraćajne nezgode, već pravno pitanje, koji je vozač imao pravo prvenstva prolaska kroz raskrsnicu koja nije bila regulisana saobraćajnim znacima, i s tim u vezi je istakao da je i sam prvostepeni sud konstatovao, da se neposredno prije nastanka saobraćajne nezgode apelant sa svojim vozilom kretao makadamskim putem, da je izlazio na asfaltni put kojim se kretao osiguranik tuženog sa svojim vozilom, na temelju čega je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe ZOOBS, cijeneći da je u konkretnom slučaju primjenjiv član 49. stav 5. navedenog zakona prema kome je apelant ulazeći sa zemljanog puta na put sa kolovoznim zastorom bio dužan propustiti vozača vozila, tj. vozilo osiguranika tuženog koji je imao prvenstvo prolaza.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Dalje navodi hronologiju postupanja pred redovnim sudovima, te iz apelacije prizilazi da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo odredbu člana 49. stav 5. ZOOBS.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što je Kantonalni sud proizvoljno primjenio odredbu člana 49. stav 5. ZOOBS. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovinih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/10 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio