Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-717/10 (M. P.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-717/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 717/10, rješavajući apelaciju Mare Prljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Prljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 123 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 417 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj Rs-44/04 od 4. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Prljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijela je 23. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 123 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 417 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-44/04 od 4. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-44/04 od 4. maja 2007. godine djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i utvrđena nezakonitost Odluke Industrije konfekcije „Mladost“ iz Mrkonjić-Grada (u daljnjem tekstu: tužena) broj 598 od 8. oktobra 1999. godine o prestanku radnog odnosa apelantice. Odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici prizna sva prava iz radnog odnosa, kao što je lični dohodak, mjesečno po 300,00 KM, počevši od 20. septembra 1993. godine pa do 26. maja 2001. godine, kada je apelantica, zbog godina starosti, penzionisana, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do konačne isplate, kao i da uplati doprinose za penzijsko osiguranje, te nadoknadi troškove spora, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijele apelantica i tužena. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 417 od 13. novembra 2007. godine apelantičinu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za uplatu neuplaćenih doprinosa za penzijsko osiguranje tako što je tužena obavezana da apelantici uplati doprinose za penzijsko osiguranje za period od 20. septembra 1993. godine do 26. maja 2001. godine, dok je u preostalom odbijajućem dijelu, kojim je odbijen zahtjev za isplatu plata, apelantičina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u dosuđujućem dijelu. Žalbe apelantice i tužene su odbijene i potvrđena je odluka o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi. Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu.

4. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-08-000 123 od 25. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije dokazala visinu svog potraživanja na ime neisplaćenih plata i primjenom odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbili tužbeni zahtjev u tom dijelu. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 7. ZPP kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

6. Istaknuto je da je u konkretnoj situaciji apelantica podneskom koji je primljen od prvostepenog suda 13. novembra 2006. godine, kojim je uredila svoju tužbu, između ostalog, predložila izvođenje dokaza na okolnost visine svog potraživanja vještačenjem vještaka komercijalno-računovodstvene struke. Međutim, na pripremnom ročištu održanom 12. februara 2007. godine apelantičin punomoćnik je izričito predložio da se na okolnost visine njenog potraživanja na ime neisplaćenih plata provede dokaz saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke, kao i na okolnost navoda iz tužbe dok drugih prijedloga nije imao. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nakon toga prvostepeni sud, postupajući po odredbi člana 81. stav 1. ZPP, prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu pravilno je odlučio o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi. Istaknuto je da, prema sadržini zapisnika sa pripremnog ročišta od 12. februara 2007. godine, prvostepeni sud je donio rješenje da će se na ročištu za glavnu raspravu provesti dokazi čitanjem Odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelantici broj 598 od 8. oktobra 1993. godine i saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke. Navedeno je da, prema zapisniku, apelantičin punomoćnik nije prigovarao na navedeno rješenje a zapisnik je potpisao bez primjedbi. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je apelantičin punomoćnik stavljanjem prijedloga za izvođenje dokaza odustao od izvođenja dokaza vještačenjem vještaka komercijalno-računovodstvene struke predloženom u podnesku od 13. novembra 2006. godine.

7. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedenu situaciju ne može promijeniti ni činjenica što je prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka komercijalno-računovodstvene struke stavljen na ročište za glavnu raspravu. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 102. stav 2. ZPP propisano da stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti i predložiti na pripremnom ročištu. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je, zbog navedenih razloga, odnosno zbog stavljanja prijedloga a potom odustajanja od prijedloga za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka računovodstvene struke na pripremnom ročištu, drugostepeni sud pravilno zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 102. stav 2. ZPP za predlaganje dokaza na glavnoj raspravi, odnosno da se ne radi o dokazu koji stranka bez svoje krivice nije mogla predložiti na pripremnom ročištu.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Ističe se da je apelantica u pismenom podnesku dostavljenom u spis prije pripremnog ročišta predložila da se na okolnost utvrđivanja visine izgubljene zarade provede finansijsko vještačenje, te da taj prijedlog nije izričito povučen na pripremnom ročištu. Prema apelantičinom mišljenju, sud je bio dužan da taj prijedlog u pogledu dokaza razmatra i o njemu odluči rješenjem kojim je određeno izvođenje dokaza. Prema apelantičinom mišljenju, ako je sud bio u dilemi u vezi sa apelantičinim prijedlogom, bio je dužan da od apelantičinog punomoćnika traži izričito izjašnjenje o tome da li ostaje pri prijedlogu o vještačenju ili od toga odustaje, a posebno jer apelantičin punomoćnik nije bio advokat. Prema tome, prema njenom mišljenju, sud nije mogao proizvoljno izvesti zaključak da je apelantica odustala od prijedloga o vještačenju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-717/10 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio