Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-724/10 (M. J.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-724/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 724/10, rješavajući apelaciju Mustafe Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Jusufovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 212 od 2. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1326/04 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1653/03 od 30. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Danske, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović advokat iz Banja Luke, podnio je 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 212 od 2. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1326/04 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1653/03 od 30. aprila 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1653/03 od 30. aprila 2004. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 18. oktobra 1993. godine i ovjeren kod tog suda 2. decembra 1993. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), između apelanta kao prodavca i Miroslava Radanovića kao kupca (u daljnjem tekstu: tuženi) čiji je predmet bio lokal-poslovni prostor preciziran u presudi što je tuženi dužan priznati i trpiti da se u svim službenim evidencijama briše izvršeni upis po osnovu predmetnog ugovora, kao i da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed sporni poslovni prostor i naknadi mu troškove postupka. Presudom je odbijen u cjelosti i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 148.686,94 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate i to računajući je na način i za periode precizirane u presudi i da tuženi po isplati ovog iznosa apelantu preda u posjed sporni poslovni prostor slobodan od lica i ljudi, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u decembru 2003. godine podnio tužbu protiv tuženog i tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav navodeći da je zaključen u ratu bez njegove slobodne izjave volje uz pritiske i da u prilog tome ide činjenica da je kupoprodajna cijena isplaćena na račun drugog lica koje je, kao i apelant koji se iselio sa porodicom u Dansku, živjelo u inostranstvu a ne na račun apelanta budući da se apelant bojao da primi novac. Osnovi sud je naveo da je u tužbenom zahtjev apelant naveo da je dokaz da je postupao mimo svoje volje i to što je kupoprodajna cijena utvrđena u DEM odnosno stranoj valuti i da je cijena nesrazmjerna vrijednosti objekata. Navedeno je i da je tuženi podnio protivtužbu navodeći da je nakon kupovine sporne nekretnine u nju uložio značajna sredstva kako bi je adaptirao i da joj je na taj način značajno uvećao vrijednost.
4. Osnovni sud je nadalje, obrazložio da je u postupku pred tim sudom, nakon provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor 18. oktobra 1993. godine i Aneks predmetnog ugovora 19. oktobra 1993. godine kojim se mijenjao član 2. navedenog ugovora na način da je ugovorena kupoprodajna cijena od 50.000,00 DEM ali da ovaj Aneks ugovora nije ovjeren u sudu. Osnovni sud je naveo da je prilikom rješavanja konkretne pravne stvari imao u vidu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao i člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 39/03-u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da teret dokazivanja pravne valjanosti odnosno ništavosti ugovora stoji na tužiteljskoj strani koja je dužna da pred sudom dokaže da su u vrijeme zaključenja ugovora postojale mane volje odnosno da je ugovor zaključen pod prinudom. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da na osnovu svih provedenih dokaza nije utvrdio da je postojala prinuda da se ugovor zaključi jer je apelant samo isticao da je ugovor zaključen u ratnom periodu a da pri tom nije ponudio nikakav dokaz o konkretnoj prinudi ili prisili na apelanta ili tuženog da se ugovor zaključi. Obrazloženo je da iz sadržaja kompletnih iskaza i apelanta i tuženog, nesumnjivo proizlazi da je postojala očigledna volja ugovornih strana za zaključenje kupoprodajnog ugovora i prometovanje predmetnih nekretnina. Pri tom Osnovni sud ističe da činjenica da je ugovorena cijena u visini od 50.000,00 DEM koja je isplaćena na račun drugog lica u banci u Holandiji kako je apelant isključivo zahtijevao, znatno viša od u postupku utvrđene vrijednosti nekretnine od 27.491,80 KM (u vrijeme zaključenja ugovora) zbog čega je neosnovano pozivanje apelanta na nesrazmjer u cijeni i vrijednosti sporne nekretnine. Navedeno je i da je neosnovano pozivanje apelanta na cijenu utvrđenu u njemačkim markama kao razloga za oglašavanje ugovora ništavim, budući da je općepoznata činjenica da je ta valuta bila u upotrebi na ovim prostorima sve do uvođenja konvertibilne marke pa i dugo nakon toga. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bitna i činjenica da je od zaključenja spornog ugovora do dana podnošenja tužbe za njegovo oglašavanje ništavim, protekao period od 10 godina iz čega proizlazi da je apelant mogao i puno ranije, ako je bio uvjeren da će njegov tužbeni zahtjev biti usvojen, da traži njegovo oglašavanje ništavim. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
5. Okružni sud je presudom broj Gž-1326/04 od 26. novembra 2007. godine, Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i relevantni propisi te, između ostalog, istaknuto da apelant iznosi tvrdnju da je zaključenje spornog ugovora prihvatio iz razloga što je tada vladalo ratno stanje na teritoriji BiH koje se odrazilo na položaj bošnjačke nacije u Banja Luci, što je, kako smatra Okružni sud, nesporno. Međutim, Okružni sud je naveo da kada je u pitanju pravna ocjena valjanosti ili nevaljanosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u periodu ratnih dešavanja, da je sudska praksa zauzela jasan stav da ratne okolnosti same po sebi nisu dovoljne da bi se privatilo da samo zbog tih okolnosti ugovori ne bi bili valjani. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je apelant, da bi dokazao svoju tvrdnju da je bio ograničen u slobodi izražavanja svoje volje, morao dokazati i postojanje određenih, jasnih, subjektivnih okolnosti koje su u povezanosti sa ratnim dešavanjima uticale na ograničenje njegove volje pri zaključenju ugovora. Kako navodi Okružni sud, apelant to nije učinio, jer osim svog iskaza nije ponudio niti predložio provođenje bilo kakvog drugog dokaza u tom pravcu. S obzirom na navedeno Okružni sud je odbio žalbene navode apelanta da prvostepeni sud nije pravilno cijenio dokaze vezane za nedostatak slobodne volje pri zaključenju ugovora.
6. Okružni sud je, nadalje, obrazložio da su neosnovani i navodi da je sporni ugovor ništav jer je dogovorena i isplaćena cijena u njemačkim markama. Ovo stoga jer je, kako navodi Okružni sud, u to vrijeme na ovim prostorima njemačka marka zajedno sa dinarom bila priznato sredstvo plaćanja. Navedeno je i da je neosnovano pozivanje apelanta na činjenicu da je iznos kupoprodajne cijene isplaćen na račun trećeg lica u Holandiji kao dokaza da je bio primoran da zaključi navedeni ugovor, jer prema mišljenju Okružnog suda, apelant zanemaruje činjenicu da je kupac u vrijeme isplate novčanog iznosa živio u Švicarskoj i da je apelant, koji je tada živio i živi u Danskoj, isključivo tražio da se iznos isplati na račun lica koje je živjelo u Holandiji i koje je u srodstvu sa apelantom. Kao neosnovane Okružni sud je odbio i navode apelanta da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru ili oštećenju preko polovine vrijednosti i postojanja nesrazmjere između obaveza stranaka u dvostranom ugovoru budući da apelant ni za ove svoje tvrdnje nije ponudio nikakve argumente ili dokaze. Okružni sud je odbio i apelantov navod da je podnio zahtjev za povrat sporne nekretnine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, jer kako je obrazložio Okružni sud, za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari navedena činjenica nema nikakvog uticaja. Okružni sud je, također, odbio i žalbu kupca a iz razloga preciziranih u presudi.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 212 od 2. decembra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz razloga osporene presude ne proizlazi da je drugostepeni sud smatrao da je apelant bio dužan dokazati da je sporni ugovor zaključen u okolnostima ratnih sukoba niti da pripada drugoj etničkoj zajednici u odnosu na većinsko stanovništvo u mjestu prebivališta a kako je to želio u reviziji prikazati apelant. Vrhovni sud je naveo da iz osporene presude proizlazi da je apelant bio dužan dokazati da su postojale i konkretne subjektivne okolnosti koje su u povezanosti sa općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje, te da taj sud smatra da je navedeno stanovište drugostepenog suda u potpunosti pravilno. Navedeno je da se apelant ne može sa uspjehom pozivati ni na činjenicu da je kupoprodajna cijena iskazana i isplaćena u stranoj valuti na račun trećeg lica u inostranstvu jer je, kako je prema mišljenju Vrhovnog suda nesporno utvrđeno, sam apelant insistirao na takvom načinu plaćanja. Obrazloženo je i da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je kupoprodajna cijena u vrijeme zaključenja ugovora i isplate bila realna tržišna vrijednost nekretnine te da se kasnije promjene tržišne cijene ne mogu uzeti u obzir pri ocjeni postojanja elemenata zelenaškog ugovora niti je apelant u postupku dokazao postojanje drugih okolnosti koje bi vodile postojanju takvog ugovora. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da je zaključenju ugovora pristupio radi ratnog stanja i životne ugroženosti njega i njegove porodice zbog čega je i napustio ratno područje i da je dokaz nedostatka volje za zaključivanje ugovora i činjenica da je iseljenjem u Dansku bio prisiljen na mukotrpno i neizvjesno privikavanje na novi način življenja, nepoznat jezik i kulturu. Apelant navodi i da je zbog straha za svoj život bio prinuđen da insistira da drugo lice primi novac od kupoprodajne cijene što također ukazuje da nije bilo elemenata dobrovoljnosti potrebnog za zaključenje predmetnog ugovora.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za oglašavanje spornog ugovora ništavim i povrat u posjed predmetnih nekretnina pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja vezana za pitanje ništavost ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP-455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio slijedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex legeništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima .(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14.). Iz navedenog proizilazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da apelant nije dokazao da su postojale konkretne subjektivne okolnosti koje su u povezanosti sa općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud također zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u postupku na tri sudske instance razmotrili sve navode i tvrdnje apelanta koje apelant ponavlja i u apelaciji i da su dali detaljne odgovore na sva navedena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova budući da u konkretnom slučaju apelant ničim nije dokazao da su zaključenju spornog ugovora prethodili događaji koji su, u interakciji sa ratnim dešavanjima, uticali na slobodno izražavanje njegove volje za zaključenje spornog ugovora.
13. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić