Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-730/10 (S. H.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-730/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 730/10, rješavajući apelaciju Sabire Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabire Hodžić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Pžp-10-000015 od 9. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-Pr-08-000 070 od 22. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabira Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Žepča, podnijela je 23. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Pžp-10-000015 od 9. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-Pr-08-000 070 od 22. oktobra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 042-1-Pr-08-000 070 od 22. oktobra 2009. godine, apelantica je oglašena odgovornom što je 2. marta 2008. godine, na način, u vrijeme i na mjestu preciziranom u rješenju, učinila prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS), kažnjivo po članu 236. stav 1. tačka 4. u vezi sa stavom 2. ZOOBS. Rješenjem je apelantici izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM i jedan kazneni bod. Apelantica je također obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka na nesumnjiv način utvrđeno da su se u apelantičinim radnjama stekla sva obilježja prekršaja koja su joj zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka stavljena na teret. Na osnovu apelantičinog iskaza, zabilješke o saobraćajnoj nezgodi broj 166/08 od 2. marta 2008. godine, izjave vozača i skice mjesta saobraćajne nezgode, utvrđeno je da je apelantica u kritičnom momentu izvršila radnju skretanja u lijevo, s magistralnog puta M-17 na sporedni lokalni put i presjekla traku rezervisanu za motorna vozila iz suprotnog pravca. Iz nalaza i mišljenja vještaka, Općinski sud je utvrdio da je okrivljeni Nermin Softić u tom momentu poduzeo radnju pretjecanja kolone vozila, vozeći brzinom od 105 km/h, dok je brzina kretanja vozila kojeg je vozila apelantica bila 38 km/h. Općinski sud je u cijelosti poklonio vjeru navedenom nalazu vještaka, s obzirom da nalaz nije bio u suprotnosti sa provedenim dokazima, niti je bio u suprotnosti sa apelantičinom odbranom. Općinski sud je zaključio da se apelantica, u kritičnom momentu, nije prethodno uvjerila da radnju skretanja ulijevo smije početi bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja vozila koji se kreću iza nje. Istaknuto je da je apelantica u svom iskazu navela da na mjestu saobraćajnog udesa nije bilo znaka za skretanje u lijevo, da je bio pravac i da je put bio označen isprekidanom bijelom linijom. Da je apelantica obratila dužnu pažnju pogledom unazad, prema mišljenju Općinskog suda, uvjerila bi se da svoju radnju skretanja u lijevu stranu nije mogla bezbijedno obaviti, jer bi, s obzirom da je bio pravac, morala vidjeti vozilo koje pretječe kolonu vozila. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da su se u apelantičinim radnjama stekla sva bitna obilježja bića prekršaja iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, kažnjivo po članu 236. stav 1. tačka 4. u vezi sa stavom 2. ZOOBS. Općinski sud je na kraju istaknuo da je i okrivljeni Nermin Softić svojim radnjama počinio prekršaj, zbog čega je Općinski sud u odnosu na njega razdvojio postupak i odlučio da će o tome donijet posebnu odluku. Prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji, Općinski sud je uzeo u obzir okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, težinu učinjenog prekršaja i stepen odgovornosti apelantice. Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti, Općinski sud je izrekao apelantici minimalnu sankciju propisanu za počinjeni prekršaj, smatrajući da će se ovako izrečenom kaznom postići svrha izricanja prekršajnih sankcija.

4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Pžp-10-000015 od 9. februara 2010. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i njenog branitelja, te potvrđeno rješenje Općinskog suda.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu dokazne građe provedene tokom usmenog pretresa izveo pravilan zaključak o apelantičinoj prekršajnoj odgovornosti. Dalje je navedeno da je na usmenom pretresu pročitan izvještaj o učinjenom prekršaju od 2. marta 2008. godine, zabilješka o saobraćanoj nezgodi broj 166/08 od 2. marta 2008. godine, izjava vozača, skica mjesta saobraćajne nezgode, alko test, te nalaz i mišljenje vještaka. Na osnovu navedene dokazne građe, prema mišljenju Kantonalnog suda, van svake razumne sumnje potvrđeno je da je apelantica u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je opisano u prvostepenom rješenju, počinila prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da je apelantica počinila prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a. Naime, apelantica smatra da iz njene odbrane i nalaza vještaka na jasan i nedvosmislen način proizilazi da je uzrok događanja predmetne saobraćajne nesreće poduzeta radnja pretjecanja kolone vozila od strane vozača drugog vozila Nermina Softića. Tvrdi da ničim nije doprinijela nastanku predmetne saobraćajne nezgode.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

8. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima cilj, između ostalog, osigurati odvijanje saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelantica počinila prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, čime je ugrozila sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantici je izrečena novčana kazna i kazneni bod. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, i podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji ja sa ovog aspekta pokretao slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 88/10 od 16. januara 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 9) Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje isključivo na pogrešnoj procjeni dokaza redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78).

11. Prema prethodno iznesenom načelu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno o sudu koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je obrazložio na temelju kojih dokaza je, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelantica počinila predmetni prekršaj. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud, ocijenivši da su ovi apelantičini žalbeni navodi neosnovani. U obrazloženju redovnih sudova, u odnosu na ove apelantičine navode, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S tim u vezi, a imajući u vidu prethodna načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-730/10 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio