Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/10 (Z. S.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-737/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 737/10, rješavajući apelaciju Zaima Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaima Sarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023257 09 Gž od 17. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 0 P 023257 02 P od 6. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaim Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokatura „Ćupina & CO“ d.o.o Mostar, podnio je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023257 09 Gž od 17. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 0 P 023257 02 P od 6. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 0 P 023257 02 P od 6. januara 2009. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se JP „Elektroprivreda BiH“ i JP „Elektroprivreda HZ HB“ Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da apelantu naknade materijalnu štetu u iznosu od 4.260,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. decembra 1999. godine pa do isplate. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi parnične troškove u iznosu od po 1.047,60 KM u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tuženi zahtjev protiv tuženih kojim je tražio da sud utvrdi da su tuženi odgovorni za plavni val na slivu rijeke Neretve koji se desio 16. decembra 1999. godine kojom prilikom su u njegovoj kući u Blagaju oštećene pokretne stvari u vrijednosti od 4.260,00 KM i da se tuženi obavežu da mu naknade navedeni iznos. Nadalje je navedeno da je u postupku pred tim sudom, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je 16. decembra 1999. godine došlo do plavnog vala u slivu rijeke Neretve i da je presudama Kantonalnog suda broj Gž-17/04 od 22. februara 2005. godine i Vrhovnog suda F BiH broj Rev-
660/05 od 12. septembra 2006. godine (koje su u postupku korištene kao dokaz) utvrđeno da postoji odgovornost tuženih za štetu koja je posljedica protoka vode većeg od 1947m3/sec ali da je protok vode do tog nivoa posljedica više sile. Nadalje, utvrđeno je da je kuća apelanta na Buni i da je udaljena 6,4 km od ušća Bune u Neretvu i da je geodeskim i građevinskim vještačenjem utvrđeno da obzirom na navedenu udaljenost, nivo rijeke Neretva čak ni kod protoka vode od 2360m3/s nije mogao uticati na količinu vode u rijeci Buni. Navedeno je i da je poplava u apelantovom objektu vjerovatno posljedica porasta nivoa Bune usljed padavina, u koju utječu vode sa donjeg sliva odnosno iz Gatačkog i Nevesinjskog polja i nevezano za nivo Neretve, dok je plavni val posljedica padavina na području gornjeg sliva rijeke Neretve. Zbog svega navedenog, Općinski sud je utvrdio da šteta koju je apelant pretrpio nema uzročno-posljedičnu vezu sa radnjama tuženih niti je apelant dokazao da su tuženi po nekom drugom osnovu odgovorni za štetu koja mu je nastala zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Općinski sud je također naveo da je odustao od saslušanja svjedoka jer su prethodno izvedeni dokaz bili dovoljni za odluku o tužbenom zahtjevu te da je odbijen i prijedlog apelanta da se odredi i drugo vještačenje jer za to nije bilo zakonskog osnova. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 155. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će se odrediti dopuna nalaza vještaka ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili drugim dokazima a ako vještak ni nakon toga ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će odrediti drugog vještaka. Budući da je, kako je obrazložio Općinski sud, nalaz konkretnog vještaka dovoljan i jasno obrazložen a drugi dokazi nisu doveli u sumnju taj nalaz, to sud nije ni mogao odrediti novo vještačenje samo iz razloga što apelant nije bio zadovoljan datim nalazom i mišljenjem.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 023257 09 Gž od 17. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je obzirom na utvrđene činjenice, prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cjelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u čiju stručnost i objektivnost nije bilo razloga sumnjati jer je nalaz, i prema mišljenju Kantonalnog suda, jasan i potpun te ne protivrječi ostalim izvedenim dokazima zbog čega je pravilno odbijen prijedlog apelanta da se provede vještačenje po drugom vještaku odnosno da se vještačenje povjeri Građevinskom fakultetu. Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan i navod da je predmetni nalaz manjkav jer nije u njemu navedena procjena štete budući da je, po mišljenju tog suda, ova tvrdnja bez uticaja jer nije ni trebalo utvrđivati visinu štete budući da nije bilo razloga za to. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovan je i žalbeni navod da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba paničnog postupka što je rješenjem na glavnoj raspravi odbio da provede dokaz saslušanjem svjedoka. Ovo stoga jer, kako je naveo Kantonalni sud, sud tokom parnice nije vezan za svoja ranija rješenja o provođenju dokaza kao i zbog toga jer je poslije datog nalaza i mišljenja vještaka, saslušanje svjedoka na okolnost postojanja štete na objektu apelanta postalo nepotrebno i ne bi uticalo na odluku tog suda. Zbog navedenog Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su činjenice pogrešno utvrđene jer sud nije saslušao predložene svjedoke i nije dopustio ponovno vještačenje čime bi bile utvrđeno potpuno drugačije činjenično stanje. Apelant smatra da je nalaz vještaka manjkav jer nije tim nalazom utvrđena šteta koja mu je pričinjena a da neispitivanjem svjedoka nije uspio da dokaže svoje navode.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelant o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto je izvođenje nekih dokaza prihvaćeno a nekih ne te zašto, shodno odredbama ZPP-a, nije bilo potrebno ponovno izvesti vještačenje niti ga povjeriti stručnoj ustanovi. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić