Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/10 (S. J. i J. K.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-78/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 78/10, rješavajući apelaciju Slavice Jerković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavice Jerković i Jelene Klarić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-Gž-09-001167 od 1. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-P-08-001524 od 16. jula 2009.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavica Jerković i Jelena Klarić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bihaća, koje zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnijele su 8. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-001167 od 1. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-08-001524 od 16. jula 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-P-08-001524 od 16. jula 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je tuženi Josip Vuković (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelantice u zadnjem mirnom posjedu porodične stambene kuće u Bihaću (preciznije označene u izreci rješenja) na taj način što je 4. augusta 2008. godine zamijenio bravu na ulaznim vratima kuće (prednja vrata kuće gledano sa ceste) čime je smetao apelantice u posljednjem mirnom posjedu navedene nekretnine, te da se naloži tuženom da uspostavi prijašnje posjedovno stanje tako što će odmah predati apelanticama ključ navedenih ulaznih vrata i da mu se naloži da se ubuduće suzdrži od takvog ili bilo kojeg daljnjeg ili sličnog smetanja, pod prijetnjom novčane kazne, kao i da apelanticama naknadi troškove parničnog postupka (stav 1. izreke). Navedenim rješenjem obavezane su apelantice da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen (st. 2. i 3. izreke).

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o porodičnom stambenom objektu (prizemlje i sprat), da se sa prednje strane kuće gledajući s ceste nalaze ulazna garažna vrata kroz koja se ulazi u prostoriju iz koje se dalje ulazi u sve prostorije kuće. Dalje je utvrđeno da se u sklopu spomenutih garažnih vrata nalaze mala vrata koja su u momentu uviđaja bila zaključana i da apelantice nemaju ključ od tih vrata. Također je utvrđeno da se kompletna garažna vrata koja se nalaze na prednjoj strani kuće mogu otvoriti s unutrašnje strane (podizanjem željeznih šipki). Također je utvrđeno da se ista takva garažna vrata sa cilindrom i bravom nalaze sa suprotne strane kuće, da od tih garažnih vrata apelantice imaju ključ i da je iz tog dijela moguć pristup u prostoriju iz koje se ulazi u cijelu kuću.

4. Općinski sud je, dalje, naveo da je tuženi kao zakonski nasljednik poslije smrti oca parničnih stranaka, shodno odredbama člana 78. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, postao posjednik u trenutku smrti ostavitelja bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvar. Osim toga, Općinski sud je na temelju iskaza apelantica zaključio da je tuženi zajedno sa apelanticama bio suposjednik predmetne kuće u momentu kada je izmijenio bravu na vratima kuće. Apelantice su u svom iskazu navele da su tuženom, njihovom bratu, još 2007. godine dale ključeve a u augustu 2008. godine kada je tuženi promijenio bravu također je posjedovao ključeve kuće. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da je tuženi zajedno sa apelanticama zadnji posjednik predmetne kuće. Dalje je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je među parničnim strankama sporno da li su radnje tuženog (promjena brave na malim garažnim vratima) predstavljale smetanje posjeda apelantica. Istaknuto je da se sudska zaštita može pružiti samo onom suposjedniku kome je znatno ili potpuno otežano vršenje faktičke vlasti na stvari. Pojam «znatno otežano» je faktičko pitanje i utvrđuje se od slučaja do slučaja. U konkretnom slučaju, Općinski sud je smatrao da apelanticama nije znatno otežano vršenje faktičke vlasti nad predmetnom kućom. Navedeno je da je sud uviđajem na licu mjesta konstatirao stvarno stanje iz kojeg proizlazi da je tuženi promijenio bravu na prednjim garažnim vratima, ali da apelantice posjeduju ključeve od svih ostalih prostorija i to: ključeve od zadnjih garažnih vrata iz kojih se također ulazi u prostoriju iz koje se ulazi u kuću, da apelantice prolazeći kroz zadnja garažna vrata mogu otvoriti prednja garažna vrata, čime im je omogućeno nesmetano vršenje faktičke vlasti nad cijelom predmetnom kućom. Ovakvo stanje stvari, kako je naveo Općinski sud, upućuje na zaključak da apelanticama nije znatno otežano vršenje faktičke vlasti, zbog čega je odbijen njihov tužbeni zahtjev. Općinski sud je istakao da nije prihvatio navode apelantica da im je znatno otežana faktička vlast jer u zimskom periodu zbog snijega, te uskog prolaza između kuće i štale ne mogu vršiti svoja posjedovna prava, jer je Općinski sud smatrao da takvi navodi ne utječu na činjenicu da im je posjed otežan. Općinski sud je zaključio da apelantice takve navode ničim nisu dokazale.

5. Apelantice su se žalile protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Gž-09-001167 od 1. decembra 2009. godine kojim je žalbu apelantica izjavljenu protiv prvostepenog rješenja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen i dijelu u kojem su apelantice obavezane na naknadu troškova parničnog postupka tuženom (st. 1. i 2. izreke prvostepenog rješenja) odbio kao neosnovanu. Žalba apelantica izjavljena protiv prvostepenog rješenja u dijelu kojim je tuženom odbijen preostali zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav 3. izreke prvostepenog rješenja) je odbačena. Istim rješenjem zahtjev apelantica za naknadu troškova sastava žalbe je odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, te je na tako utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je nakon što je ispitao žalbene razloge apelantica utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantica odbijen zbog toga što im u konkretnom slučaju nije znatno otežano vršenje faktičke vlasti na predmetnoj kući, te time nije bio ispunjen uvjet za pružanje posjedovne zaštite suposjedniku a to je da je drugi suposjednik onemogućen u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u zajedničkom posjedu.

7. Apelantice navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakle su da Kantonalni sud nije dao valjane razloge za to zbog čega nije bila moguća uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja, odnosno zbog čega tuženi ne bi mogao dati ključ od prednjih garažnih vrata apelanticama. Navele su da su redovni sudovi konkretnim utvrđenjem činjenica tuženog stavili u povoljniji položaj u odnosu na apelantice, odnosno redovni sudovi su postupali diskriminirajuće prema apelanticama. Dalje su navele da je Ustavni sud u predmetu broj AP 5/05 iskazao stav da pravo na pravično suđenje podrazumijeva kao bitan segment brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Također su navele da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Van Der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, tačka 61, izrazio stav da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje odluke, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. Također su istakle da rješenje Kantonalnog suda ne sadrži stav tog suda u pogledu ocjene svih provedenih dokaza što je suprotno stavu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2913/07.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom parničnom postupku zbog smetanja posjeda provedenom na dvije sudske instance utvrdili da apelantice nisu onemogućene, odnosno da im nije znatno otežano vršenje faktičke vlasti na predmetnoj porodičnoj kući. Pri tome, kako dalje zapaža Ustavni sud, obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti jer sadrže argumentirano i jasno obrazloženje da u konkretnom slučaju i tuženi, a shodno članu 78. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ima pravo posjeda predmetne kuće, te da svojim radnjama nije apelanticama kao suposjednicama znatno otežao vršenje faktičke vlasti nad kućom. Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. U odnosu na navode apelantica da su Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava utvrdili povredu prava na pravično suđenje u citiranim odlukama zbog toga što redovni sudovi nisu brižljivo i savjesno ocijenili dokaze u predmetnim postupcima, te što nisu obrazložili razloge na kojima se odluka zasniva, Ustavni sud zapaža da se u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta navedeni zaključci ne mogu analogno primijeniti, imajući u vidu da su redovni sudovi u konkretnom postupku dali dovoljna i jasna obrazloženja koja zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na navode apelantica da je tuženi stavljen u povoljniji položaj, zbog čega im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantice navode povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, kao i da apelantice osim tvrdnje o kršenju navedenog prava nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na zabranu diskriminacije, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/10 (S. J. i J. K.) | Sudska praksa | Aktio