Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-792/10 (V. I.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-792/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 792/10, rješavajući apelaciju Vasilija Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilija Ivanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000118 09 U od 13. januara 2010. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 03/4-560-29/08 od 19. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasilije Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 2. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000118 09 U od 13. januara 2010. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03/4-560-29/08 od 19. juna 2009. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča broj 04-560-6/08 od 4. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.

3. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Ministarstvo Rješenjem broj 03/4-560-29/08 od 19. juna 2009. godine usvojilo, prvostepeno rješenje ukinulo i apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida sedme kategorije sa 50 % invaliditeta, trajno po osnovu oboljenja koje je zadobio kao pripadnik VRS i utvrđeno da ima pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 18% od osnovice, počev od 1. avgusta 2008. godine. Istaknuto je da je apelant dužan prvostepenom organu prijaviti svaku promjenu od uticaja na korištenje i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene.

4. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 15 0 U 000118 09 U od 13. januara 2010. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude se navodi da je Ministarstvo, postupajući po apelantovoj žalbi, predmet dostavilo drugostepenoj ljekarskoj komisiji Pale, koja je kao medicinski organ vještanja, a na osnovu ovlaštenja iz člana 91. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), a na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te pregleda apelanta i razgovora s njim dala svoj nalaz i mišljenje u kojem stoji: „.....konstatujemo da je obolio za vrijeme učešća u oružanim snagama od hroničnog glomerulonefritica od čega se od 2008. godine nalazi trajno na hemodijalizi. Cijeni se po T 278-100% prva kategorila trajno. Pošto se radi o oboljenju nedovoljno jasne etiologije, a koja u priloženoj dokumentaciji nije decidirano navedena, u ovom slučaju se primjenjuje član 10. Pravilnika gdje se udio vojnog faktora cijeni djelimično sa 50 % pa je tjelesno oštećenje, odnosno vojni invaliditet 50% trajno.“

6. Okružni sud je naveo da nije sporno da je apelant ratni vojni invalid u skladu sa članom 4. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, što je potvrđeno i predmetnim nalazom i mišljenjem. Istaknuto je da su ljekarske komisije sastavljene od ljekara specijalista koji su, u skladu sa pravilima medicinske struke i nauke, dali svoj nalaz i mišljenje koji su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te datiu skladu sa članom 13. Pravilnika o radu ljekarskih komisija („Službeni glasnik RS“ broj 22/93). Konstatovano je da se vojni invaliditet, prema članu 89. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, utvrđuje samo na osnovu nalaza i mišljenja ljekarskih komisija, što je u konkretnom slučaju i urađeno. Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, apelantovi žalbeni navodi su neosnovani, jer se, kako se navodi u nalazu ljekarske komisije, radi o oboljenju nepoznate etiologije, pa se, u skladu sa odredbama člana 10. stav 2. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 22/93), invaliditet samo djelimično može priznati, a što je u konkretnom slučaju urađeno.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je kao pripadnik Vojske RS obolio, da se radi o oboljenju bubrega koje se iz godinu u godinu pogoršava, te da je sada teški bolesnik kojem su otkazala oba bubrega i koji se nalazi na dijalizi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Ministarstvo dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-792/10 (V. I.) | Sudska praksa | Aktio