Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-80/10 (V. V.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-80/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-80/10, rješavajući apelaciju Velimira Vukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Vukića podnesena protiv protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-

Gž-09-000 194 od 26. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-I-05-001 385 od 4. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Vukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tutnjevca, koga zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-09-000 194 od 26. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-I-05-001 385 od 4. septembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-I-05-001 385 od 4. septembra 2009. godine stavom I djelimično je usvojen prigovor Ministarstva unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: izvršenik) te je rješenje o izvršenju broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine preinačeno tako da glasi: Na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine određuje se izvršenje u korist apelanta protiv izvršenika radi naplate protivvrijednosti duga za oduzete stvari u novčanom iznosu od 6.309,31 KM, te troškova izvršnog postupka u iznosu od 200,00 KM. Stavom II rješenja usvojen je apelantov prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je apelant 13. juna 2005. godine podnio sudu prijedlog za izvršenje, a na osnovu izvršne isprave-presude Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine. U prijedlogu apelant je tražio da se odredi izvršenje zbog namirenja iznosa revalizovanog duga u visini od 12.489,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 7.645,59 KM što ukupno iznosi 20.135,18 KM kao i troškova izvršnog postupka, te je sud donio rješenje o izvršenju broj I-1385/05 od 11. avgusta 2005. godine protiv kojeg je izvršenik podnio prigovor. Istaknuto je da je odlučujući o prigovoru izvršenika Osnovni sud 7. marta 2006. godine donio rješenje kojim je usvojio prigovor izvršenika, obustavio u cjelosti izvršni postupak, te ukinuo sve provedene izvršne radnje na koje je apelant podnio žalbu drugostepenom sudu. Odlučujući o prijedlogu apelanta za oslobađanje od plaćanja sudske takse od 29. avgusta 2005. godine Osnovni sud je donio rješenje od 27. aprila 2006. godine kojim je odbio prijedlog apelanta a na koje je apelant podnio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je rješenjem od 27. juna 2006. godine usvojio apelantovu žalbu od 13. marta 2006. godine i 27. aprila 2006. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku prvostepeni sud je postupajući po uputama drugostepenog suda proveo potrebne radnje i donio rješenje od 3. januara 2007. godine kojim je odbio prigovor izvršenika i usvojio prijedlog apelanta za oslobađanje plaćanja sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud rješenjem od 24. maja 2007. godine usvojio, te ukinuo rješenje Osnovnog suda od 3. januara 2007. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku pridržavajući se uputa drugostepenog suda preduzeo potrebne radnje, te je rješenjem od 19. oktobra 2007. godine odredio vještačenje po sudskom vještaku ekonomske struke. Vještaku je naloženo vještačenje na okolnost utvrđivanja protivvrijednosti 13 oduzetih teladi, a nakon što je sudski izvršitelj 31. avgusta 2007. godine na licu mjesta na zapisniku utvrdio da su oduzete stvari-telad ne nalaze na licu mjesta.

6. Istaknuto je da je sud u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka V.V. od 5. decembra 2007. godine budući da je sačinjen od strane sudskog vještaka odgovarajuće struke kojeg Osnovni sud često angažuje i sa čijim procjenama je sud zadovoljan jer se radi o stručnom licu kvalifikovanom za tu vrstu vještačenja. Konstatovano je da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio na osnovu uputa suda u rješenju od 19. oktobra 2007. godine, a na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine u kojem je navedeno da je izvršenik dužan vratiti 13 oduzetih teladi ukupne težine 2.101 kg ili umjesto istih protuvrijednost u konvertibilnim markama dobijenu na osnovu važećeg kursa dinara u odnosu na DEM na dan oduzimanja. Navedeno je da je u izreci presude apelantu određena protivvrijednost pokretne imovine-teladi iz dinara u KM na dan oduzimanja iste, koja se obračunava na osnovu Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 19/01) i Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS broj 52/06), a prema Uredbi o načinu obračuna zatezne kamate prema postojećim zakonskim propisima („Službeni glasnik RS“ broj 01/04) koja je odlukom Ustavnog suda RS stavljena van snage jer nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Istaknuto je da sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka G.R. od 18. januara 2008. godine jer nije sačinjen u skladu sa izrekom izvršne isprave, a sačinjen je na osnovu inicijative-naloga apelanta, a ne na osnovu naloga suda kako je propisano članom 147. i 150. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se shodno odredbi člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) supsidijarno primjenuje u izvršnom postupku.

7. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud rješenjem broj 012-0-Gž-09-000 194 od 26. novembra 2009. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio u stavu I izreke.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da se neosnovano postavlja pitanje koji vještak je trebao da vještači vrijednost stvari da li je to trebao da bude vještak poljoprivredne ili veterinarske struke, a ne vještak ekonomske struke. Po mišljenju Okružnog suda nije bilo potrebe da ovo vještačenje vrši vještak poljoprivredne ili veterinarske struke jer je već u izvršnoj ispravi utvrđena vrijednost 13 komada teladi ukupne težine od 2.101 kg i da je kupoprodajna cijena koju je apelant platio na dan oduzimanja 4. decembra 1996. godine iznosila 20.010.,00 dinara. Stoga je vještak ekonomske struke trebao izvršiti revalorizaciju ovog dinarskog iznosa u KM prema Zakonu o visini stope zatezne kamte a što je on pravilno učinio. Zbog toga nije ni bilo potrebno vještačenje po drugom vještaku ekonomske struke koje je vršeno po nalogu apelanta, a iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. Također po mišljenju drugostepenog suda apelant nije mogao tražiti naplatu zakonskih zateznih kamata na utvrđeni iznos glavnog duga budući da ne postoji izvršna isprava za to jer u presudi Osnovnog suda broj K-434/98 od 27. novembra 2000. godine nije ni dosuđena zatezna kamata. Ukazano je da to ne sprečava apelanta da u posebnoj parnici traži obavezivanje izvršenika u ovom predmetu odnosno tuženu u parnici da tu kamatu traži, te da nakon pravosnažnosti odluke u parnici traži naplatu iste u izvršnom postupku.

9. U odnosu na navode apelanta da je sud trebao zakazati ročište povodom nalaza vještaka ekonomske struke Okružni sud je naveo da prema članu 9. stav 2. ZIP-a sud održava ročište kad je to ovim zakonom propisano ili kad smatra da je održavanje cjelishodno. Istaknuto je da odredbama ZIP-a nije propisano da je pozivanje vještaka na ročište obavezno a ni prvostepeni sud nije našao da je održavanje tog ročišta cjelishodno. Po mišljenju drugostepenog suda u konkretnom slučaju se kao supsidijarna ne bi mogla primjeniti odredba člana 151. stav 1. ZPP-a prema kojoj se vještak uvijek poziva na glavnu raspravu jer ročište u izvršnom postupku nije izjednačeno sa ročištem za glavnu raspravu u parničnom postupku. Navedeno jer je u konkretnom predmetu odredba člana 9. stav 2. ZIP-a lex specialis i njome je propisano kada se u izvršnom postupku održava ročište, a odredbe ZPP-a se mogu primjeniti samo za one slučajeve koji nisu regulisani odredbama ZIP-a. Također po mišljenju Okružnog suda žalba nije osnovano ukazala na manjkavosti nalaza vještaka ekonomske struke V.V. zbog kojih je bilo potrebno da se održi ročište da bi se postavila pitanja navedenom vještaku.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju prema članu 198. ZIP-a vještačenje je trebalo uraditi po drugim vještacima i na drugi način tako da vještak utvrdi kolika je vrijednost oduzetih stvari-13 teladi ukupne težine 2.100 kg, te pozvati stranke na ročište i omogućiti im da vještaku postave pitanje i traže objašnjenja i odgovore od vještaka. Navodi da krivična presuda koja je osnov izvršenja ne govori o vrijednosti tih stvari niti u obrazloženju presude ima podataka o tome ko je vršio procjenu i kada.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe ZIP-a i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-80/10 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio