Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-807/10 (M. K.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-807/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 807/10, rješavajući apelaciju Milana Kurjakovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kurjakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 311 od 11. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001 175 od 29. augusta 2008.

godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000 723 od 24. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Kurjaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, podnio je 4. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 311 od 11. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 175 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 723 od 24. decembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000 723 od 24. decembra 2007.

godine,donesenoj po tužbi apelanta protiv tuženih Opštine Gradiška, „Radnik“d.o.o. Gradiška i „Inga“ AD. Gradiška (u daljnjem tekstu: I-tuženi, II-tuženi, III-tuženi ili tuženi) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem Kurjaković Ivanom koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu pobliže opisanom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), i da mu kao članu domaćinstva pripada pravo na useljenje i otkup spornog stana. Apelant je obavezan da I-tuženoj naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku parničnog postupka nesporno utvrđeno da je otac apelanta nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je stan dobio od prednika III-tužene, a da je sa Komunalnim preduzećem zaključio ugovor o korištenju stana 28. oktobra 1966. godine. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza saslušanjem svjedoka utvrđeno da je apelant živio sa svojim ocem kao nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu prije rata dugo vremena i da je zbog ratnih bio primoran da napusti Gradišku kao i ostali te da je kasnije i njegov otac Ivan napustio Gradišku. Nesporno je utvrđeno da je apelant imao prijavljeno mjesto prebivališta upravo na adresi spornog stana, a što je vidljivo iz kopije lične karte i pasoša i da je nesporno utvrđeno da je otac apelanata- nosilac stanarskog prava umro 7. decembra 1996. godine u Novoj Gradišci. Što se tiče tužbenog zahtjeva koji se odnosi na II-tuženog u toku postupka sud je utvrdio a naročito na osnovu Odluke o osnivanju broj 568/03 od 4.11,2003,godine, da je III-tužena osnovala II-tuženog kao društvo sa ograničenom odgovornošću. S obzirom na vrijeme osnivanja II tuženog Osnovni sud je utvrdio da II-tuženi nije pravni slednik DI „Radnik" jer je to novo preduzeće. Navedeno je je imovina DI „Radnika“ među kojom imovinom je i sporni stan nije imovina II-tuženog., zbog čega je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na II-tuženog. Što se tiče tužbenog zahtjeva koji se odnosi na I-tuženog i III-tuženog sud je odbio iz razloga jer se apelant nakon smrti svoga oca nije se obratio nadležnom Ministarstvu da potvrdi da je nosilac stanarskog prava obzirom da je živio u stanu a što je nesporno, a što nisu u toku postupka osporavali ni tuženi. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da apelant kao raseljeno lice nakon 30. aprila 1991. godine napustio teritoriju Opštine Gradiška, pa je mogao da zatraži da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava tj, nakon 13. aprila 1999. godine, a to nije učinio, odnosno sudu nije priložio dokaz da je u tom pravcu šta uradio, te mu je s tog razloga prestalo stanarsko pravo. Naime, kako je zaključio Osnovni sud, u vansudskom postupku je apelant mogao tražiti da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava a do 19. aprila 2000. godine tražiti povrat stana u posjed u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine(,,Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 39/03 i 96/03, u daljem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Kako je Osnovni sud zaključio u konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu 29. decembra 2006. godine, dakle iza propisanog roka za podnošenje tužbe za povrat stana i to na stanu na kome nije imao stanarsko pravo, pa je Osnovni sud obzirom na navedeno odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim jer nije dokazao osnovanost svojih tvrdnji u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09: u daljnjem tekstu: ZPP RS).

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 175 od 29. augusta 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Okružni sud, prema odredbi člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, zahtjev za vraćanje stana u posjed se mogao podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Zakon je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, što znači da je rok za podnošenje zahtjeva istekao dana 19. aprila 2000. godine. Navedeno je da je članom 16. Zakona o prestanku primjene propisano da ako se roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Služeni glasnik RS“ br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01) ne preda zahtjev, stanarsko pravo prestaje. Kako je zaključio Okružni sud, apelant se nije blagovremeno obratio zahtjevom za vraćanje stana nadležnom organu uprave (Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek u Banjaluci), nadležnom sudu (tužbu podnio 29. decembra 2006. godine), kao ni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) do 19. aprila 2000. godine, što tokom postupka nije ni bilo sporno. Apelantu je, prema tome, prestalo stanarsko pravo po sili zakona (ex lege) što je pravilno zaključio prvostepeni sud. Prestankom stanarskog prava na spornom stanu, prestala je po sili zakona i pravna valjanost ugovora o korištenju stana, koji je otac apelanta zaključio dana 28. oktobra 1966. godine. S obzirom na navedeno Okružni sud je istakao da apelant, stoga, nije aktivno legitimisan za vođenje predmetnog spora, pa je njegov tužbeni zahtjev opravdano odbijen kao neosnovan. Okružni sud je zaključio da su, stoga, neosnovani navodi žalbe da apelant tužbom nije zahtijevao da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava, nego da je, kao član porodičnog domaćinstva, živio sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu, sve do odlaska zbog ratnih neprilika, te da apelant nije mogao podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, jer to pravo pripada isključivo nosiocu stanarskog prava, u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Bez obzira na činjenicu što apelant nije izvršio prijenos stanarskog prava na svoje ime nakon smrti oca, apelant je imao pravo da, po mišljenju Okružnog suda, podnese zahtjev za povrat stanarskog prava, a kako je prestao da postoji ugovor o korištenju stana, a samim tim i stanarsko pravo, to je bespredmetno raspravljati o tome da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoga oca. Apelant je ostao da živi u stanu i de facto je bio nosilac stanarskog prava, ali je propuštanjem roka iz člana 16. Zakona o prestanku primjene ovo pravo izgubio.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 311 od 11. decembra 2009. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da iz stanja u spisima ne proizilazi da je apelant prije 19. aprila 2000. godine podnosio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odnosno Komisiji ili tužbu sudu za vraćanje stana. Kako je zaključio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su, prema tome, pravilno odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom. Naime, član 16. Zakona o prestanku primjene se, kako je naveo Vrhovni sud, primjenjuje ne samo na apelantovog oca kao nosioca stanarskog prava nego i na apelanta kao člana njegovog porodičnog domaćinstva iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH" broj 14/84- prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS" br. 19/93, 22/93 12/99 i 31/99 ). Navedeno je da je, suprotno navodima revizije, apelant mogao u postupku pred nadležnim ministarstvom dokazivati svojstvo člana porodičnog domaćinstva Ivana Kurjakovića (član 15. Zakona o prestanku primjene). Pošto apelant nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, njemu nije ni moglo prestati stanarsko pravo. Njemu je međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, prestalo pravo da zbog propuštanja strogog (prekluzivnog) zakonskog roka materijalnog prava iz člana 16. Zakona o prestanku primjene traži vraćanje stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstava njegovog oca kao nosioca stanarskog prava. Apelantu, prema zaključku Vrhovnog suda, stoga, nije povrijeđeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni pravo na imovine iz člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju, niti su mu uskraćena bilo kakva ljudska prava. Imajući u vidu naprijed navedeno Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu (član 248. u vezi sa članom 241. ZPP RS).

6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Utvrđenje da li je jedno lice član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ne može se, po mišljenju apelanta, tražiti pred organima uprave, nego samo pred sudom. Također, pogrešnom primjenom materijalnog prava apelantu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelant zaključuje da mu je sporni stan u kojem je živio u zajedničkom domaćinstvu u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava bio jedini dom koji je morao napustiti zbog ratnih prilika.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do povrede prava na pravično suđenje i proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana

1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-807/10 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio