Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/10 (M. V.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-91/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 91/10, rješavajući apelaciju Mustafe Višića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Višića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0- Rev-08-000 145 od 3. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-000377 od 14. novembra 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1235/02 od 16.

decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Višić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-000 145 od 3. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000377 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1235/02 od 16. decembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1235/02 od 16. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženih Gruje Glušac i Gospave Glušac (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u Banjaluci 14. juna 1995. godine i ovjeren u Osnovnom sudu 16. juna 1995. godine, a slijedom toga da je ništav i ugovor o razmjeni nekretnina koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Visokom 10. augusta 1995. godine, prema kojima je apelant sa tuženima razmijenio svoje nekretnine u Banjaluci, kuću i dvorište preciznije označene u izreci presude, za nekretnine tuženih u Visokom, stambena kuća sa zemljištem preciznije označeni u izreci presude, te da se slijedom toga uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje na nekretninama koje je postojalo 1. aprila 1992. godine, odnosno prije zaključenja citiranih ugovora o zamjeni nekretnina, zatim da se obavežu tuženi da apelantu vrate njegove nekretnine u Banjaluci, a apelant da vrati tuženim njihove nekretnine u Visokom, kao i da se tuženi obavežu da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu u kojem je istakao eventualni tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih ugovora zbog prekomjernog oštećenja apelanta. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere, te je obavezan apelant da nadoknadi troškove parničnog postupka tuženima, dok je zahtjev tuženih za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je između parničnih stranaka nesporno da su 14. juna 1995. godine u Banjaluci zaključile predmetni ugovor o zamjeni nekretnina a koji su ovjerile u Osnovnom sudu, te da su ugovor istog sadržaja ovjerile i u Opštinskom sudu u Visokom. Također je nesporno da su parnične stranke na temelju predmetnog ugovora o razmjeni ušle u posjed razmijenjenih nekretnina, te da je apelant nakon izvršene razmjene otišao u Švicarsku. Također je utvrđeno da su tuženi izvršili zemljišnoknjižni prijenos na nekretninama u Banjaluci, što je učinio i apelant na nekretninama u Visokom. Dalje je nespornim utvrđeno da su tuženi u maju 2002. godine izvršili renoviranje kuće u Banjaluci i nadogradnju objekta i u to uložili znatna materijalna sredstva. Osim toga je utvrđeno da apelant nije tražio povrat nekretnina u Banjaluci putem nadležnog Ministarstva već je to učinio predmetnom tužbom podnesenom 27. maja 2002. godine.

4. Osnovni sud je utvrdio da je između parničnih stranaka sporno da li su predmetni ugovori pravno valjani s obzirom na to da su zaključeni u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, te da li su zaključeni na dobrovoljan način. Sporno je da li je apelant prilikom zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina izjavu volje učinio slobodno i dobrovoljno, kako je propisano odredbom člana 28. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao uslov da ta izjava volje stvori pravno dejstvo ugovora, ili je to učinio pod pritiskom tako da ono što je apelant izjavio nije bilo u saglasnosti sa njegovom voljom, što bi predmetne ugovore činilo ništavim, prema članu 103. ZOO-a. Osnovni sud je naglasio da prema Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH, to jeste Dejtonskom mirovnom sporazumu, svi ugovori zaključeni za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti nisu apsolutno ništavi po sili zakona ali podliježu ozbiljnoj analizi sa aspekta pravnog dejstva uticaja rata i ratnih okolnosti na zaključenje ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud je u provedenom postupku utvrdio da je apelant živio u Banjaluci pod pritiskom opšte ratne situacije do juna 1995. godine, da se javio na oglas kojim su tuženi nudili u zamjenu svoje nekretnine u Visokom, te da su prije zaključenja ugovora u Banjaluci apelant i sin tuženih vodili pregovore tako da su se sastajali nekoliko puta. Dalje je utvrđeno da tuženi nisu vršili pritisak na apelanta da zaključi sporni ugovor u Banjaluci, te da je apelant nakon zaključenja tog ugovora ostao u kući u Banjaluci još mjesec dana. Utvrđeno je također da su nakon odlaska apelanta u Visoko parnične stranke u Opštinskom sudu u Visokom u augustu 1995. godine ovjerile ugovor istog sadržaja, a da je nakon toga apelant otišao u Švicarsku. Dalje je utvrđeno da je apelant iz Švicarske početkom 2002. godine pribavio izjavu drugotužene za provođenje ugovora u javnim knjigama u Visokom. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu postojali faktori koji su bitno ograničavali apelantovu slobodu odlučivanja da zaključi sporne ugovore, te da opštepoznate ratne okolnosti koje su postojale u apelantovom okruženju i na koje se apelant u toku postupka pozivao (otkaz posla njegovoj supruzi početkom rata, fizičko zlostavljanje komšija, pretres njegove kuće) ne daju dovoljan osnov za zaključak da su sporni ugovori ništavi. Osnovni sud je istakao da se opšte okolnosti ratnog stanja ne mogu prihvatiti po principu automatizma, odnosno nisu odlučan uslov ništavosti ugovora, jer u tom slučaju zakonodavac ne bi propisao sudski postupak za utvrđenje ništavosti. U odnosu na apelantov eventualni tužbeni zahtjev iz razloga prekomjernog oštećenja, Osnovni sud je naveo da su predmetni ugovori zaključeni 1995. godine, da je apelant tužbu podnio 2002. godine, osam godina nakon zaključenja ugovora, te je sud, u skladu sa članom 139. stav 2. ZOO-a (kojim je propisano da pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja), odbacio tužbu kao neblagovremenu u dijelu u kojem je apelant istakao eventualni tužbeni zahtjev.

5. Apelant se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-GŽ-06-000377 od 14. novembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je činjenica da su za vrijeme ratnog stanja svi osjećali strah i nesigurnost ali da svi nisu mijenjali nekretnine. Tako je apelantov brat koji je također živio u Banjaluci izvršio povrat svoje imovine ali nije izvršio zamjenu a što je sugerisao i apelantu. Suprotno navodima apelantove žalbe, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud ocijenio iskaz apelanta kao parnične stranke i zaključio da apelant nije bio očevidac prijetnji, premlaćivanja i ubistava jer je to sve čuo od komšija, zbog čega je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da to nisu posebne okolnosti zbog kojih bi ugovor o zamjeni bio ništav. Dalje je navedeno da apelant nije podnio zahtjev za povrat nekretnina, a u toku 2002. godine zatražio je od drugotužene da mu dostavi punomoć kako bi mogao izvršiti zemljišnoknjižni prijenos na nekretninama u Visokom, a što je učinjeno 23. aprila 2002. godine. Okružni sud je utvrdio da nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pa sve do 2002. godine apelant nije upoznao tužene sa činjenicom da želi izvršiti povrat svojih nekretnina. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, bez osnova apelantovo pozivanje na odredbu člana 8. odnosno člana 5. predmetnih ugovora, prema kojima ugovori ne važe ako se steknu uslovi za povrat nekretnina. Naime, kako je zaključio Okružni sud, ovaj uslov je bio ispunjen još 1995. godine (zaključivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma) a apelant nije reagovao u narednih sedam godina, što znači da se saglasio sa izvršenom zamjenom. Predmetna odredba ugovora se ne bi mogla tumačiti kao da je ugovor zaključen pod uslovom, to jeste da njegov prestanak zavisi od nastupanja neke neizvjesne činjenice, shodno članu

74. ZOO-a, jer bi se apelant, kako on tumači tu odredbu, mogao u svako doba pozivati na navedenu ugovornu odredbu da se ugovor stavlja van snage i tražiti povrat nekretnina. To bi vodilo, kako je smatrao Okružni sud, potpunoj pravnoj nesigurnosti i bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Dalje je navedeno da su tačni apelantovi žalbeni navodi da je uputio podnesak tuženima da je podnio tužbu i da ne izvode nikakve radove na kući. Međutim, tuženi su započeli izvođenje radova nakon što je drugotužena dostavila punomoć apelantu kako bi on mogao izvršiti zemljišnoknjižni prijenos nekretnina u Visokom, pa je to, kako je naveo Okružni sud, bio znak da je apelant saglasan sa izvršenom zamjenom. Okružni sud je naveo da nije prihvatio apelantove žalbene navode koji se tiču savjesnosti tuženih jer sam apelant nije objasnio niti dao značaj činjenici da je izvršio zemljišnoknjižni prijenos nekretnina tokom 2002. godine, što znači da su prestali uslovi koji su postojali u vrijeme zaključenja ugovora i da je apelant 2002. godine mogao slobodno izraziti svoju volju odnosno saglasio se sa zaključenim ugovorom.

7. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 145 od 3. decembra 2009. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je neutemeljen apelantov revizioni prigovor da mu odredbe čl. 5. i 8. spornih ugovora daju osnov za vraćanje zamijenjenih nekretnina u predmetnoj parnici tako da vraćanje razmijenjenih nekretnina može tražiti u svako doba kao i tvrdnja da je pogrešan zaključak pobijane presude u tom dijelu. Dalje je istaknuto da su se odredbom člana 5 (odnosno člana 8) ugovora ugovorne strane sporazumjele da ukoliko se steknu uslovi da se apelant vrati u Banjaluku a tuženi u Visoko u tom slučaju predmetni ugovor se stavlja van snage. Prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetna odredba ugovora ne može se tumačiti na način kako to čini apelant, tako da vraćanje zamijenjenih nekretnina može tražiti u svako doba. Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno zaključio da su se uslovi za vraćanje nekretnina temeljem te odredbe ugovora ispunili znatno ranije od podnošenja predmetne tužbe, te da bi tumačenje te odredbe tako da se apelant u svako doba može na nju pozivati vodilo potpunoj pravnoj nesigurnosti i bilo bi protivno odredbi čl. 12 i 13. ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da je prema utvrđenju prvostepenog suda drugotužena na apelantov zahtjev 2002. godine dostavila ovjerenu izjavu radi realizacije predmetnog ugovora u javnim knjigama u Visokom. Vrhovni sud je istakao da je netačna apelantova tvrdnja u reviziji da prvostepena presuda toj činjenici nije dala nikakav značaj jer suprotno proizlazi iz njenog obrazloženja (stranica 10, kraj drugog pasusa prvostepene presude). Takvo činjenično utvrđenje apelant nije osporavao žalbom, a Okružni sud ga je prihvatio kao pravilno. Apelant tačnost navedene činjenice osporava u reviziji čime opovrgava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što je, kako je zaključio Vrhovni sud, izričito zabranjeno odredbom člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, zbog čega je navedeni revizioni prigovor neosnovan.

9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbu člana 5. odnosno člana 8. spornih ugovora o razmjeni a kojima je ugovoreno da su se ugovorne strane sporazumjele da ukoliko se steknu uslovi da se apelant vrati u Banjaluku a tuženi u Visoko, u tom slučaju se ugovor stavlja van snage. Apelant smatra da iz navedenih odredbi ugovora proizlazi da njegova volja nije bila usmjerena na zamjenu nekretnina niti je to bio cilj zaključenja ugovora već je to bio jedini način da se za vrijeme ratnog stanja sačuva život i imovina. Dalje je istakao da su ugovori zaključeni pod raskidnim uslovom, te da su redovni sudovi pogrešno tumačili član 74. ZOO-a. Naveo je da parnične stranke nisu ograničile vremenom svoje pravo da se vrate svako na svoje, te da je u tom smislu Vrhovni sud proizvoljno tumačio ugovorne odredbe kada je naveo da je proteklo znatno vrijeme od prestanka ratnih okolnosti i da bi drugačije tumačenje ugovornih odredbi vodilo pravnoj nesigurnosti. Smatra da su redovni sudovi trebali samo deklaratorno da utvrde da su ugovori prestali da važe (nakon ukidanja ratnog stanja ipso jure) a pravne posljedice su u uspostavi stanja koje je bilo prije njihovog zaključivanja. Također je istakao da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je na apelantov zahtjev drugotužena dostavila izjavu radi zemljišnoknjižnog prijenosa, jer je drugotužena ovjerenu izjavu dostavila svom punomoćniku u Visokom a bez apelantovog posredovanja ili bilo kojeg njegovog rođaka uz apelantovo ovlaštenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da u okolnostima konkretnog slučaja nisu postojale posebne okolnosti koje bi ograničavale slobodu apelantove volje da zaključi i realizuje predmetne ugovore, te da su za takav zaključak dali dovoljne i jasne razloge a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja vezana za pitanje ništavost ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio slijedeći stav: «...sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima.» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Ustavni sud ističe da su redovni sudovi ocijenili apelantovo pozivanje na odredbe čl. 5. i 8. predmetnih ugovora, te da su dali iscrpno obrazloženje i razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučivanja suda. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje zaključke dali dovoljno i jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu i dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/10 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio