Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-963/10 („Ozren Projekt“ d.o.o. Petrovo)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-963/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 963/10, rješavajući apelaciju „Ozren Projekt“ d.o.o. Petrovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Ozren Projekt“ d.o.o.
Petrovo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 226 od 23. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ozren Projekt“ d.o.o. Petrovo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Petrova, podnio je 13. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 226 od 23. decembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS. 54/05 od 31. avgusta 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obazena Opština Petrovo (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati iznos od 13.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine pa do isplate, iznos od 7.620,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. oktobra 2004. godine pa do isplate, iznos od 7.115,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. otobra 2004. godine pa do isplate, iznos od 851,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. februara 2005. godine pa do isplate i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.451,24 KM za period od 11. do 21. februara 2005. godine i na iznos od 4.851,24 KM za period od 22. februara do 17. maja 2005. godine, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.825,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, među strankama nesporno da je apelant kao izvođač radova zaključio ugovor o izgradnji tribina sa FK „Ozren“ Petrovo kao investitorom, te da je kod suda pokrenut postupak prinudne naplate protiv FK „Ozren“ zbog neplaćene cijene ugovorenih radova, te da je kasnije izvršni postupak obustavljen. Dalje je navedeno da je apelant izvršio svoje obaveze i izgradio tribine u roku, a da investitor nije izvršio plaćanje duga, kao i da je za plaćanje istog garantovala tužena. S tim u vezi je sud istakao da se obaveza tužene, koja se odnosi na iznos od 13.990,00 KM (tačka 1. izreke), zasniva na ugovoru koji je u njeno ime zaključio njen načelnik 19. februara 2004. godine, jamčeći da će tužena, ako dužnik FK „Ozren“ Petrovo do 31. decembra 2004. godine ne isplati iznos od 7.000,00 KM, to u istom roku učiniti tužena, te da je pod tim uslovom apelant dao oprost dijela duga FK „Ozren“ Petrovo u iznosu od 7.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ukupni glavni dug (14.500,00 KM), kao i da je za slučaj docnje u ispunjenju te obaveze određeno da apelant ima pravo na naplatu cjelokupnog duga u iznosu od 14.500,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršenja iz predmeta prvostepenog suda broj Ip-107/03. Imajući u vidu da je, po ocjeni suda, ugovor od 19. februara 2004. godine pravno valjan i da je zaključen u skladu sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 35/99, 20/01 i 51/01), te kako glavni dužnik (FK „Ozren“ Petrovo), a ni tužena kao jemac naprijed navedenu preuzetu obavezu nisu ispunili u ugovorenom roku, a ni nakon toga, Osnovni sud je zaključio da se tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu ukazuje osnovanim u smislu odredbi čl. 997. i 998. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO), dok se preostali iznos potraživanja (tač. 2., 3. i 4. izreke presude) odnosi na naknadu za izvedene radove čiji je sainvestitor bila i tužena.
4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-06-000 171 od 14. novembra 2007. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda Osnovnog suda od 31. avgusta 2006. godine preinačena u tački 1. njene izreke i u odluci o troškovima postupka, tako da je tužbeni zahtjev apelanta, da mu tužena isplati iznos od 13.990,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2005. godine pa do isplate, odbijen kao neosnovan, a obaveza tužene da apelantu naknadi troškova postupka umanjena sa iznosa od 4.825,00 KM na iznos od 2.542,82 KM. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena kao neosnovna i prvostepena presuda potvrđena.
5. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da drugostepeni sud uvažava činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom. Međutim, nalazi da je pobijana presuda, u dijelu koji se odnosi na tačku 1. njene izreke, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je naprijed navedeni ugovor o jemstvu tužene za obavezu FK „Ozren“ Petrovo ništav u smislu odredaba člana 47. ZOO-a, te da je predmetno jemstvo nedopušteno. Takav stav Okružni sud je zasnovao na odredbama člana 12. tada važećeg Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 35/92, 20/01 i 51/01) kojima je propisano da skupština opštine donosi odluke o raspolaganju imovinom opštine i odlučuje o njenom zaduženju, a da načelnik, prema odredbama člana 24. toga Zakona, izvršava odluke i druga akta skupštine i zaključuje ugovore u ime opštine. Dalje je ukazano i na odredbe čl. 38. i 39. Zakona o budžetu RS („Službeni glasnik RS“ broj 4/2000) koje propisuju da se opština može zaduživati samo za dio budžeta koji se odnosi na investicione rashode i u svrhu finansiranja kapitalnih investicionih rashoda ukoliko zadovoljavaju posebne kriterije koji se utvrđuju u Zakonu o izvršenju budžeta Republike Srpske. Kako je zbog preinačenja pobijane presude dosuđeni iznos apelantu na ime duga smanjen, a samim tim i njegov uspjeh u parnici, to je u skladu sa odredbama člana 397. stav 2. ZPP a u vezi sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) preinačena i odluka o troškovima postupka. Na kraju je istaknuto da je neosnovan i apelantov zahtjev da mu tužena naknadi troškove na ime sastava odgovora na žalbu, jer isti nisu bili nužni ni opravdani. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 226 od 23. decembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 14. novembra 2007. godine.
7. U obrazloženju je navedeno da blagovremenom i dozvoljenom revizijom apelant osporava zakonitost preinačujućeg dijela drugostepene presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, ističući da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o budžetu Republike Srpske, kao ni odredaba ZOO na koje ukazuje drugostepeni sud, te da je prvostepeni sud svoju odluku u tom dijelu pravilno zasnovao na odredbama čl. 997. i
998. ZOO-a. Razmotrivši navode revizije i pobijanu presudu po odredbama člana 241. ZPP-a, revizioni sud smatra da drugostepeni sud pravilno nalazi da je davanje jemstva za predmetni dug FK „Ozren“ Petrovo - od strane načelnika tužene, a u ime tužene – nedopušteno, s obzirom na odredbe člana 12. Zakona o lokalnoj samoupravi. To naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi iz odredaba člana 37. navedenog Zakona, kojima je propisano da opština može biti garant samo za obaveze pravnih lica koje ona osniva, ali i da to podrazumijeva da njena skupština donosi odluku o tome, na osnovu koje načelnik u njeno ime zaključuje ugovor. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, radi se o prinudnim zakonskim odredbama, pa njihovo eventualno nepoznavanje ne opravdava (ignorantio legis nocit). Dalje je revizioni sud naveo da, prema odredbama člana 87. stav 1. ZOO-a, kada zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupani je u obavezi samo ako odobri to prekoračenje, pa kako Skupština tužene sporni ugovor nije odobrila, slijedi da nema ni obaveze tužene po tom ugovoru. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, ni prigovor apelanta, koji se odnosi na troškove postupka, nije osnovan, jer iz obrazloženja drugostepene presude jasno proizlazi da su ti troškovi u ovoj pravnoj stvari pravilno određeni primjenom odredaba člana 386. stav 2. i člana 387. ZPP-a. Imajući u vidu naprijed navedeno, te kako u provedenom postupku nije bilo nedostataka koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanje stranaka u ovom sporu, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude na osnovu člana odredbe člana 248. ZPP-a.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio drugostepenu presudu Okružnog suda (u preinačenom dijelu), odnosno stav tog suda da je davanje jamstva za predmetni dug FK „Ozren“ iz Petrova od strane načelnika tužene nedopušteno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić