Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-226/10 (T. K.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pojam doma
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-226/10
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 226/10, rješavajući apelaciju T. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija T. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 174 od 14. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 288 od 25. decembra 2007.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. T. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora podnijela je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Rev-08-000 174 od 14. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 288 od 25. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Prijedoru, koje je zastupalo Opštinu Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena), kao druge strane u postupku, zatraženo je 27. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena, Vrhovni sud i Okružni sud su 6, 7. i 11. oktobra 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori tužene, Vrhovnog suda i Okružnog suda dostavljeni su apelantkinji 15. oktobra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelantkinja je po osnovu Ugovora o otkupu stana od 6. marta 2002. godine vlasnica stana, kao posebnog dijela zgrade u Prijedoru, izgrađene na k.č. broj 1885/1 k.o. Prijedor, Zanatska ulica broj 27-29, ulaz 1, sprat 1, broj stana 4, ukupne korisne stambene površine 73 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan ili apelantkinjin stan). Opštinska uprava – Odjeljenje za prostorno uređenje Opštine Prijedor je Rješenjem broj 06-360-40/03 od 25. aprila 2005. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o rušenju) „odredila rušenje i uklanjanje starog, trošnog i dotrajalog stambeno - poslovnog objekta P+1+Pot. (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) na zemljištu označenom kao k.č. broj 1885/1 k.o. Prijedor [ ] jer, zbog fizičke dotrajalosti i većih oštećenja, ne može da služi svojoj namjeni, a predstavlja opasnost po živote ljudi, okolne objekte i saobraćaj“ (stav I izreke rješenja). Naloženo je Opštini Prijedor, „kao vlasniku predmetnog objekta“, da odmah a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, poruši i ukloni predmetni objekat, jer se svakodnevno obrušava i kao takav predstavlja opasnost po živote ljudi, okolne objekte i saobraćaj (stav II izreke rješenja).
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, na predlog Urbanističko-građevinske inspekcije, pokrenut upravni postupak po službenoj dužnosti, te da je Urbanističko – građevinska inspekcija podnijela predlog za rušenje predmetnog objekta aktom broj 06- 137/03 od 2. jula 2003. godine. Navedeno je da je u podnesenom predlogu istaknuto da je na licu mjesta utvrđeno da predmetni objekat nije moguće rekonstruisati, jer „međuspratne konstrukcije su drvene tavanice koje su gotovo uništene na spratnim dijelovima, krov je dvovodni sa oštećenom, trulom konstrukcijom, sa pokrovom od crijepa. Drveni dijelovi tavanice vise nad stepeništem i prijete da ugroze stanare objekta“. Navedeno je da su korisnici objekta Zlata Žerić s porodicom, Suada Žerić, Siba i Muhamed Osmanović, a da prostor u prizemlju koristi „Makprom“ Bana Luka. Navedeno je i da je donosilac akta pribavio izvod iz javnih knjiga (zk. izvod i posjedovni list) na osnovu kojih je utvrdio da je tužena posjednik i vlasnik predmetnog objekta, te da je „jedinom zakonitom korisniku stambenog prostora Zlati Žerić, koja isti koristi po osnovu Rješenja Centra za socijalni rad, obezbijeđen drugi stan“. Rješenje je doneseno na osnovu odredbe člana 116 Zakona o uređenju prostora. Na osnovu Zaključka o dozvoli izvršenja broj 06-360-40/03 od 7. septembra 2005. godine, predmetni objekat je porušen i uklonjen 26. septembra 2005. godine.
Sudski postupak okončan osporenom odlukom
8. Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, odlučujući po tužbi apelantkinje protiv tužene (Opštine Prijedor), Presudom broj P-558/05 od 11. decembra 2006. godine obavezao tuženu da apelantkinji, po osnovu pričinjene štete zbog rušenja predmetnog stana, isplati iznos od 42.048,00 KM i da joj naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je apelantkinjin preostali dio tužbenog zahtjeva po osnovu pričinjene štete zbog rušenja predmetnog stana, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, kao i za naknadu štete koja se ogleda u uništenim pokretnim stvarima i pokućstvu u stanu u iznosu od 9.000,00 KM, te zahtjev za naknadu štete po osnovu nemogućnosti stanovanja u predmetnom stanu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocijenio sprovedene dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), među kojima i ovjerene kopije rješenja o rušenju i zaključka o dozvoli izvršenja rješenja o rušenju, te je utvrdio da je među strankama nesporno da je apelantkinja vlasnik predmetnog stana i da je tužena 26. septembra 2005. godine porušila zgradu u kojoj se nalazio apelantkinjin stan. Takođe, nije sporno ni da apelantkinja predmetni stan nije koristila. Ono što je sporno, kako je dalje naveo Osnovni sud, jeste činjenica da, po apelantkinjinim tvrdnjama, objekat u kojem se nalazio predmetni stan nije bio za rušenje i mogao se sanirati, pa joj je „nezakonitim postupanjem tužene, rušenjem objekta“ nanesena šteta zbog čega je tužena u obavezi da je i nadoknadi. Navedeno je da je, prema nalazu vještaka arhitektonsko - građevinske i urbanističke struke, predmetni objekat bio u vrlo lošem stanju koje je zahtijevalo temeljnu rekonstrukciju, ali ne i neophodno rušenje. S druge strane, kako je dalje naveo Osnovni sud, tužena je isticala da je predmetni objekat porušen zbog dotrajalosti, jer zbog stanja u kojem se nalazio, nije mogao da služi svojoj svrsi i kao takav je predstavljao opasnost po živote ljudi i okolne objekte, pa da stoga nije odgovorna za štetu koja je pričinjena apelantkinji. Navedeno je da iz zapisnikā inspekcije o izvršenim uviđajima na predmetnom objektu od 2. jula i 22. septembra 2003. godine, te 8. septembra 2005. godine proizilazi da je predmetni objekat bio u lošem stanju, da je krov u velikom dijelu oštećen, najveći dio drvenih elemenata potpuno uništen, da je velikim dijelom uništena međuspratna tavanica nad prvom etažom, da elektro-instalacije gotovo nisu u funkciji, da je priključak i razvod ovih instalacija provizoran, da nema prozora, odnosno stakala na prozorima, te da je sanitarni čvor gotovo ni u kakvom stanju nehigijenski i neuslovan za korišćenje. Navedeno je da na objektu nisu preduzimane nikakve mjere zaštite od propadanja na spratnom i potkrovnom dijelu, što je uslovilo da objekat još više propadne i bude uništen, te da je u objektu živjela samo jedna porodica koja je imala smještaj u „statusu socijalnog slučaja“. Budući da je utvrđeno da predmetni objekat ugrožava živote ljudi, okolni saobraćaj i treća lica, tužena je izdala rješenje o zabrani upotrebe objekta za sve korisnike kako u stambenom, tako i u poslovnom dijelu, te je zatim donijela i rješenje o njegovom rušenju, koje je postalo izvršno 7. septembra 2005. godine. Navedeno je da je, nakon donošenja zaključka o dozvoli izvršenja rješenja o rušenju predmetnog objekta, doneseni zaključak javno izložen na predmetnom objektu. Zbog navedenih razloga, kako je dalje naveo Osnovni sud, tužena je smatrala da je neosnovan apelantkinjin navod da je predmetni objekat porušen na nezakonit način.
9. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 154 stav l) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu da ju je dužan nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dalje, Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, rušenjem predmetnog objekta u kojem se nalazio njen stan, apelantkinja pretrpjela štetu a pošto je nesporno da je tužena srušila predmetni objekat, proizilazi da je odgovorna za prouzrokovanu štetu apelantkinji, te je stoga i obavezna da tu štetu nadoknadi, zbog čega je ovaj dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva usvojio. U pogledu visine dosuđene štete, Osnovni sud je istakao da ju je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, kojem apelantkinja nije prigovarala. Dalje, u pogledu preostalog dijela apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da apelantkinja u toku postupka nije pružila nijedan dokaz da se nalazi u smještaju u kojem je obavezna plaćati stanarinu, niti je pružila dokaz da tu stanarinu mjesečno plaća u iznosu od 300,00 KM. Stoga, kako je dalje istakao Osnovni sud, apelantkinja nije dokazala da trpi štetu u vidu izmakle dobiti, u smislu odredbe člana 155 ZOO, zbog čega je u ovom dijelu i odbio njen tužbeni zahtjev. Takođe, Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala ni visinu štete po osnovu uništenih pokretnih stvari, jer je vrijednost stvari naznačila u paušalnom iznosu, bez procjene njihove vrijednosti, pa je stoga, u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja, na osnovu odredbi člana 123 ZPP, apelantkinjin tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbio.
10. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-000288 od 25. decembra 2007. godine žalbu tužene uvažio i presudu Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je apelantkinjin zahtjev za naknadu štete i troškova postupka odbio kao neosnovan, a apelantkinjinu žalbu odbio i osporenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom dosuđenja naknade štete apelantkinji za porušeni stan. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbe čl. 116 i 117 Zakona o uređenju prostora, te je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda i istakao da iz tog utvrđenja proizilazi da je tužena postupala u okviru zakonskih ovlašćenja kada je ocijenila da je neophodno srušiti predmetni objekat. Naime, u konkretnom slučaju, kako je to naveo Okružni sud, u više navrata je od urbanističko-građevinskih inspektora vršen uviđaj stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalazio apelantkinjin stan (zapisnici od 2. jula i 22. septembra 2003. godine i 8. septembra 2005. godine, koji su dopunjeni fotografijama sa lica mjesta). Prema ovim zapisnicima, neophodno je rušenje predmetne zgrade i nije moguća nikakva rekonstrukcija objekta zbog toga što objekat, uslijed dotrajalosti, ugrožava ljude koji u njemu žive, prolaznike, okolinu i susjedne objekte (radi se o zgradi staroj više od 100 godina). Na osnovu navedenog stavljen je predlog za rušenje predmetnog objekta, a koje je i određeno Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 06-360-40/03 od 25. aprila 2005. godine, te je po zaključku o dozvoli izvršenja navedenog rješenja od 7. septembra 2005. godine predmetna zgrada i srušena. Dakle, proizilazi, kako je naglasio Okružni sud, da je nadležni organ u okviru svojih ovlašćenja propisanih zakonom ocijenio da je neophodno srušiti predmetnu zgradu. Stoga, kako je dalje zaključio Okružni sud, u konkretnom slučaju u postupanju tužene nema protivpravnosti.
11. Osim toga, Okružni sud je istakao da je i odredbom člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. Prema ovoj odredbi, kako je pojasnio Okružni sud, oštećeni može osnovano da traži naknadu štete ako se radi o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa, odnosno organizacije koja vrši javna ovlašćenja i ako je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada lica ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost. Osim toga, da bi postojala odštetna odgovornost po ovom osnovu, potrebno je utvrditi i postojanje elemenata volje ili pristanka da se nešto (nezakonito ili nepravilno) učini u primjeni zakona i drugih propisa, čime nema odgovornosti zbog greške u načinu i metodi rada, jer greška sama po sebi (bez postojanja navedenih elemenata) ne znači postojanje odgovornosti za štetu. Stoga je, kako je Okružni sud istakao, apelantkinja samo u upravnom postupku imala mogućnost da pobija pravilnost i zakonitost rješenja o rušenju u smislu neophodnosti rušenja s obzirom na to da, prema odredbama čl. 116 i 117 Zakona o uređenju prostora, nadležni upravni organ utvrđuje da li je neophodno srušiti zgradu koja, usljed dotrajalosti, predstavlja opasnost za okolinu, ili je moguća njena rekonstrukcija. Kako je, dakle, u konkretnom slučaju nadležni organ u propisanom postupku utvrdio da se zgrada mora rušiti, to se ne može prihvatiti zaključak vještaka građevinske struke po kome je bila moguća rekonstrukcija (vještak koji je u predmetnom parničnom postupku po apelantkinjinom predlogu utvrđivao da li je bilo neophodno rušenje predmetne zgrade, te visinu štete). Pri takvom stanju stvari, kako je naveo Okružni sud, ne postoji odgovornost tužene za štetu koja je za apelantkinju nastala rušenjem predmetnog stana, jer se ne radi o protivpravnom postupanju tužene, budući da je tužena to rušenje izvršila na osnovu odredbi čl. 116 i 117 Zakona o uređenju prostora, nakon sprovedenog upravnog postupka. Osim toga, kako je dalje naveo Okružni sud, prema nalazu vještaka građevinske struke Vesne Nikolić- Ritan od 1. novembra 2004. godine (koji se tiče drugog stana u istoj zgradi i koji je tužena pročitala na ročištu za glavnu raspravu), stanovi u predmetnoj zgradi u momentu rušenja usljed dotrajalosti nisu imali građevinsku vrijednost, čime je sporno da li je za apelantkinju i nastala šteta usljed rušenja stana.
12. Stoga, kako je dalje naveo Okružni sud, pri odsustvu odgovornosti tužene za sporno rušenje nema njene obaveze ni na naknadu štete po osnovu nekorišćenja predmetnog stana i za uništenje stvari koje su se u njemu nalazile. Pri tome, u odnosu na zahtjev za naknadu štete za pokretne stvari s obzirom na obavezu tužene da, prije nego što priđe samom rušenju zgrade, o navedenom obavijesti preostale stanare u zgradi kako bi oni blagovremeno iznijeli pokretne stvari iz stanova, odnosno da donese rješenje o zabrani korišćenja stambenog prostora, istaknuto je da prema iskazu same apelantkinje ona u predmetnom stanu nije stanovala od petog ili šestog mjeseca 2002. godine, a da je tužena odgovarajućim rješenjima preostalim stanarima u zgradi zabranila korišćenje stambenog prostora. Isto tako, izvedenim dokazima apelantkinja nije dokazala da su se u predmetnom stanu u momentu rušenja zgrade nalazile pokretne stvari, niti je dokazala njihovu vrijednost, slijedom čega je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio.
13. Dalje, Okružni sud je naveo da je, prema odredbi člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03), koji je bio na snazi u vrijeme rušenja predmetne zgrade, nakon otkupa predmetnog stana apelantkinji pripadalo i pravo suvlasništva na parceli na kojoj je sagrađena zgrada u kojoj se nalazio predmetni stan. Međutim, kako je dalje zaključio Okružni sud, navedeno pravo na zemljištu apelantkinji pripada samo dotle dok se na tom zemljištu nalazi zgrada, pa kako je ova zgrada srušena, apelantkinji više nije pripadalo pravo na zemljištu, tako da za nju ni po ovom osnovu nije nastala šteta.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 174 od 14. oktobra 2009. godine apelantkinjinu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 154 st. 1 i 3, te čl. 155, 158 i 172 ZOO i, između ostalog, istakao da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Da bi postojala odgovornost i obaveza na naknadu štete, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje štetne radnje na strani štetnika, protivpravnost te štetne radnje, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika, uzročna veza između te radnje i nastale štete). Štetna radnja je protivpravna ako je preduzeta protivno pozitivnoj zakonskoj normi. Ako je radnja izvršena u skladu sa postojećim pravnim poretkom, ova okolnost joj oduzima svojstvo protivpravnosti. Pravni subjekat koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je ono pretrpjelo, te u tom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu pomenute odredbe člana 154 stav 1 u vezi sa članom 155 ZOO.
15. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je Zakonom o uređenju prostora propisano da organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da, zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava i većih oštećenja, ne može dalje služiti svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj. Dalje je navedeno da predmetni zakon propisuje uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti, pri rušenju građevine ili dijela građevine (član 116 stav 1); da žalba protiv rješenja iz prethodnog stava ne odlaže izvršenje rješenja (član 116 stav 2); ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika, može se, prema odredbama ovog zakona, odobriti rekonstrukcija građevine, pod uslovom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja (član 117). Stoga je, kako je naglasio Vrhovni sud, organ tužene bio ovlašćen da odluči o rušenju zgrade u kojoj se nalazio apelantkinjin stan i da takvu odluku izvrši, što je i učinio. Ovakve radnje tužene, odnosno njenog organa nisu protivpravne, nego su preduzete na osnovu zakonskih ovlašćenja. Zbog tih razloga, ni po ocjeni Vrhovnog suda nisu bili ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 154 stav 1 i 172 stav 1 ZOO, niti iz odredbi člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske za dosuđenje naknade štete apelantkinji.
16. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se u parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost i pravilnost akata tužene o određivanju rušenja objekta i o izvršenju tog akta, bilo da se radi o primjeni pravila Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), ili o primjeni materijalnog prava na kojem je rješenje tužene zasnovano, jer na to nije ovlašćen nijednim zakonskim propisom. Zakonitost i pravilnost upravnih akata može se ispitivati samo u upravnom postupku, eventualno u upravnom sporu, ako je takva mogućnost propisana zakonom. Zbog toga su, kako je dalje istakao Vrhovni sud, apelantkinjini navodi o propustima organa tužene u postupku rušenja zgrade bez uticaja na presuđenje ove pravne stvari. Takve prigovore, naime, ne može ocijeniti parnični sud u ovom postupku, zato što je vezan za navedene konačne odluke donesene u upravnom postupku. Vrhovni sud je zaključio da je i Okružni sud pravilno zaključio da izvršni organi tužene, rušeći predmetnu zgradu na osnovu sadržine rješenja kojim je određeno rušenje sporne zgrade i zaključka istog organa, kojim je dozvoljeno prinudno rušenje u postupku administrativnog izvršenja tih odluka i u zakonom predviđenom postupku, nisu postupili ni nezakonito ni nepravilno.
17. Vrhovni sud je istakao da, i prema apelantkinjinom priznanju, ona predmetni stan nije koristila godinama prije njegovog rušenja, pa je očigledno da je na drugom mjestu zadovoljavala svoje stambene potrebe, te da stoga predmetni stan za nju nema karakter doma. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je predmetni stan bio apelantkinjina imovina, ali je, kao i cijela zgrada, zbog starosti, dotrajalosti i nebrige, predstavljao opasnost za stanare i okolinu, pa je njegovo rušenje bilo u skladu sa opštim interesom (radi sprečavanja eventualne štete od pada pojedinih elemenata ili cijele građevine). Apelantkinja nije dokazala da je predmetnu zgradu bilo moguće sanirati i tako je spasiti od rušenja, a u svakom slučaju to bi, kako je naglasio Vrhovni sud, bila stvar upravnog postupka koji je prethodio njenom rušenju, kao i pitanje (koje se elaborira u reviziji) dodjele građevinske parcele na kojoj se nalazio sporni stan „trećem licu za gradnju zgrade koja nije u javnom interesu, već u privatnom interesu“. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan stav Okružnog suda vezan za primjenu odredbe člana 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, jer u smislu navedene odredbe, apelantkinja, kao vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, ima pravo svojine na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelantkinja u ovom postupku nije, prema postavljenom tužbenom zahtjevu, tražila naknadu materijalne štete po osnovu gubitka dijela građevinskog zemljišta na kojem se nalazi sporna zgrada, odnosno predmetni stan, nego samo naknadu u visini vrijednosti porušenog stana, slijedom čega nižestepeni sudovi o naknadi zemljišta nisu mogli suditi, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, kako to propisuje član 2 stav 1 ZPP. Budući da je Vrhovni sud zaključio da je pobijana presuda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da nema nedostataka na koje ukazuje apelantkinja i na koje Vrhovni sud, u smislu odredbe člana 241 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, riješeno je kao u izreci, na osnovu odredbe člana 148 istog zakona.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je predmetni stan bio „njen dom, njeno prebivalište i svojina“. Navodi da je sud odlučivao na bazi neistinitih činjenica o kojim nije imala mogućnosti da se izjasni. Posebno ističe da u postupku donošenja rješenja o rušenju predmetnog objekta nije uopšte učestvovala, kao i da je to rješenje ništavo, jer je organ koji je donio rješenje povrijedio njeno pravo da učestvuje u upravnom postupku, te da taj organ uopšte nije utvrdio činjenicu da je apelantkinja vlasnik stana koji je dio zgrade koja je porušena. Navodi da je u rješenju o rušenju navedeno da se dostavlja vlasnicima, a njoj nije nikad dostavljeno, već za njega „saznaje iz Presude Vrhovnog suda“, a kasnije uvidom u ovo rješenje, „kad je predmet vraćen Osnovnom sudu u Prijedoru“, uvidom u predmet apelantkinja utvrđuje da je njegova sadržina potpuno nezakonita. Ističe da joj „u postupku pred sudom nije dostavljeno kao dokaz - Rješenje o rušenju objekta u kojoj se nalazi njen stan, a odluka suda se zasniva na ovom dokazu, povrijeđeno je njeno pravo na pravično suđenje, jer nije imala mogućnosti da se izjasni na ovaj dokaz, na osnovu koga je donesena sudska odluka“. Pored toga, apelantkinja detaljno elaborira „nezakonitosti“ u radu inspekcije, te s tim u vezi ističe i da inspekcija nije postupala u skladu sa odredbama Zakona o inspekciji Republike Srpske ili odredbom člana 154 ZOO. Posebno naglašava da „nije učestvovala u postupku nadzora i rada inspekcije, pa njihovi zapisnici nemaju status javne isprave, jer nisu rađeni u skladu sa članom 65 Zakona o opštem upravnom postupku, već su to privatni ispisi, a rješenje o rušenju je doneseno na osnovu ovakvih zapisnika - privatnih ispisa je nezakonito, a prema tome i ništavno“. Ističe da zgrada u kojoj se nalazio predmetni stan nije bila za rušenje, jer se radi o zgradi čiji su zidovi debljine 36 cm i nije se mogla srušiti bez saglasnosti vlasnika stana. Apelantkinja navodi da je u vrijeme kada se gradila zgrada iza predmetne zgrade prvobitno bio porušen dio zgrade u kojoj se nalazi stepenišni dio kojim je ona ulazila u svoj stan, zbog čega nije mogla da koristi predmetni stan. Navodi da je građevinska dozvola za taj objekat poništena aktom Ministarstva za urbanizam, stambeno - komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju od 5. maja 2004. godine zbog „neriješenih imovinskih odnosa s tim da njoj nikada nisu napravljene ulazne stepenice koje su bespravno srušene, tako da iz tih razloga nije mogla da koristi stan niti stvari u stanu“. Apelantkinja ističe da su joj uništene stvari u stanu koje su se tamo nalazile prilikom rušenja stana, a Vrhovni sud se u svojoj odluci uopšte nije osvrnuo na vrijednost ove apelantkinjine pokretne imovine.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi iz redovnog postupka na koje se u svojoj odluci opširno i iscrpno očitovao. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja isticala propuste upravnih organa u donošenju odluka na osnovu kojih je izvršeno rušenje predmetnog stana a kojim se nije mogao baviti redovni sud u parničnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelantkinja u izjavljenoj reviziji nije osporavala drugostepenu odluku u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu štete za pokretne stvari zbog čega se u tom pravcu Vrhovni sud nije mogao ni izjasniti pri donošenju osporene odluke.
20. Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantkinjini navodi zbog razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda.
21. Tužena je istakla da je dokazano da je sproveden „zakonit postupak rušenja spornog objekta, te da zbog toga nije pričinjena šteta apelantkinji“, budući da ne postoji krivica tužene pa samim tim ni njena odgovornost za štetu. Stoga, prema stavu tužene, ne postoje povrede apelankinjinih ljudskih prava na koje se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. [ ] Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
23. Zakon o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02 – prečišćeni tekst, 14/03, 112/06 i 53/07), koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, u relevantnom dijelu glasi:
Član 116.
Organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine ili dijela građevine.
Žalba protiv rješenja iz prethodnog stava ne odlaže izvršenje rješenja.
Član 117.
Ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se prema odredbama ovog zakona odobriti rekonstrukcija građevine, pod uslovom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla dobit),[…].
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 174 od 14. oktobra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 23. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 15. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelantkiwa osporava navedene presude, tvrdeći da su prekršena prava iz člana II/3 e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(…)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
32. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo o naknadi štete, odnosno da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se, u suštini, odnose na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje, a što je u odgovoru na apelaciju naglasio i Vrhovni sud, da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi revizije (izuzev navoda da se Vrhovni sud nije osvrnuo na navode o šteti zbog uništenih pokretnih stvari), te zapaža da je, suprotno apelantkinjinim navodima, Vrhovni sud u osporenoj odluci odgovorio na sve te navode. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se apelantkinjini navodi zasnivaju na osporavanju zakonitosti odluka upravnih organa (tužene), odnosno odluka kojima se odlučivalo o rušenju objekta u kojem se nalazio i predmetni stan, čime joj je prouzrokovana šteta jer je tužena „nezakonito postupala“. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka (kao i dostavljene dokumentacije) proizilazi da apelantkinja nije pokrenula bilo kakav (upravni) postupak kojim bi se navedeno rješenje proglasilo ništavim, te da su redovni sudovi odlučivali na osnovu pravnovaljanog rješenja o rušenju u čiju valjanost nisu mogli ulaziti u predmetnom parničnom postupku. Ovo stoga što se o zakonitosti akata kojima organi jedinice lokalne samouprave u opštini rješavaju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u pojedinačnim upravnim stvarima, o čemu se u konkretnom slučaju i radi, rješava u upravnom sporu (kako je to i propisano članom 1 Zakona o upravnim sporovima). S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim obrazloženjima, mada se redovni sudovi u osporenim odlukama nisu eksplicitno pozvali na ovu odredbu, ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naglašava da se isto odnosi i na apelantkinjine navode vezane za navodnu nezakonitost u radu inspekcije, budući da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da apelantkinja nije u za to predviđenom (upravnom) postupku tražila da se utvrdi eventualna nezakonitost u radu kako inspekcije, tako i drugih organa tužene u vezi sa predmetnim sporom, pa samim tim i nezakonitosti akata usljed kojih je apelantkinja pretrpjela eventualnu štetu.
35. Takođe, u vezi sa apelantkinjinim navodima da se Vrhovni sud u svojoj odluci nije osvrnuo na dio njenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog uništene pokretne imovine, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 241 ZPP kojom je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Stoga, budući da apelankinja u izjavljenoj reviziji nije osporila ovaj dio drugostepene presude, kako to proizilazi iz odgovora Vrhovnog suda, to u smislu navedene odredbe nisu postojali uslovi da se Vrhovni sud očituje o tim pitanjima.. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.
36. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da je o sadržini rješenja o rušenju saznala tek iz Presude Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj dokaz naveden u presudi Osnovnog suda (treća strana, drugi pasus obrazloženja presude), dakle, da je sproveden na glavnoj raspravi tokom prvostepenog postupka, pa su stoga apelantkinjini navodi da je o sadržini tog dokaza saznala „iz Presude Vrhovnog suda“ neosnovani. Pri tome Ustavni sud naglašava, kako je već prethodno ustanovio, da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja može biti značajno ako bi apelantkinja, eventualno, preduzela radnje u upravnom postupku.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelantkinja ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o tome da je tužena dužna da joj nadoknadi štetu zbog rušenja njenog stana. Takođe, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koji se apelantkinja pozvala.
Pravo na imovinu
38. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
39. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni stan, kao posebni dio zgrade koja je srušena, bio apelantkinjina svojina 1/1, po osnovu Ugovora o otkupu stana od 6. marta 2002. godine, kako je to predviđeno zakonom, te nesumnjivo predstavlja njenu «imovinu» u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
42. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30 stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67 i 68).
43. Shodno navedenom, Ustavni sud, dalje, treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U konkretnom slučaju apelantkinja tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu jer je njen stan srušen, kako apelantkinja smatra, na osnovu nezakonitog rješenja a zatim da su Okružni i Vrhovni sud odbili njen zahtjev za naknadu štete zbog tog rušenja. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, kojim je, dakle, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete, došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelantkinje u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
44. U vezi sa pitanjem da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu predviđeno zakonom, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je u konkretnom slučaju redovni sud utvrđivao da li je apelantkinji prouzrokovana šteta postupanjem tužene koja je u upravnom postupku donijela rješenje o rušenju predmetnog stana, te da li je tužena dužna do joj tu štetu nadoknadi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO kojim je regulisana pravna materija koja se odnosi na uzrokovanje štete (član 154 st. 1 i 3, te čl. 155, 158 i 172 ZOO) i uslove koji treba da budu ispunjeni da bi šteta koja je nastupila bila izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je u toku redovnog postupka utvrđeno da tužena prilikom preduzimanja radnje rušenja apelantkinjinog stana nije postupala protivpravno, te da je samim tim imala ovlašćenje da pod određenim zakonom propisanim uslovima donese rješenje o rušenju objekata koji predstavljaju opasnost po okolinu. Dakle, radnja kojom je prouzrokovana šteta apelantkinji nije preduzeta protivpravno i izvršena je u skladu sa postojećim pravnim poretkom, pa samim tim ni pravni subjekat koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je ono pretrpjelo. Stoga, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu pomenutih odredbi ZOO. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je ZOO objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da on na jasan i precizan način reguliše pitanje naknade štete iz čega proizilazi da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
45. U vezi sa pitanjem da li miješanje u pravo na apelanatkinjinu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da ZOO ima cilj, kako je to i definisano u osnovnim načelima, da uspostavi siguran pravni okvir za regulisanje pravnih odnosa između dviju određenih strana koji nastaju, između ostalog, i iz osnova prouzrokovane štete, a što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
46. Takođe, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantkinjinu imovinu u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelantice i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelantkinja mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98, st. 46 i 50). Dovodeći prethodni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, koje su osnov miješanja u apelantkinjinu imovinu, uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu apelantkinjinog prava i zahtjeva od javnog interesa, koji se ogleda u dosljednoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i samim tim ostvarivanja prava na naknadu štete samo u situaciji kad je nesporno utvrđeno da je takav zahtjev osnovan. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva zadovoljen princip "proporcionalnosti" iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je u postupku utvrđeno da u postupanju tužene nema protivpravnosti a što predstavlja preduslov za obavezivanje tužene da apelantkinji naknadi štetu.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
48. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
49. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantuju član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A 297-C, stav 31). U konkretnom slučaju Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantkinjinim «domom» u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li pobijane presude predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije.
50. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8 Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi, Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92, Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89, Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvještaj od 27. febraura 1996. godine, aplikacija broj 23238/94, Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
51. Kad je riječ o pitanju da li se predmetni stan može smatrati apelantkinjinim «domom» u okviru značenja člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je u postupku nesporno utvrđeno da je objekat u kojem se nalazio predmetni stan porušen i uklonjen 26. septembra 2005. godine, a da se apelantkinja iz tog stana iselila tokom 2002. godine. Dakle, iz navedenog nesporno proizilazi da apelantkinja nije koristila predmetni stan kao svoj „dom“ od 2002. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje da se iselila iz predmetnog stana jer je „srušen stepenišni dio“ zgrade u kojem se nalazio predmetni stan, tj. da iz objektivnih razloga nije mogla koristiti taj stan. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja imala mogućnost da u upravnom postupku od nadležnih organa traži da se otkloni navedeni nedostatak, te da samim tim nastavi da koristi predmetni stan, što je apelantkinja propustila da učini. Međutim, kako je u svojoj odluci istakao Vrhovni sud, „očigledno je da apelantkinja na drugom mjestu zadovoljava svoje stambene potrebe, pa taj stan za nju nema karakter doma“. S obzirom na navedeno, a budući da je, dakle u toku postupka nespornim utvrđeno da apelantkinja nije živjela u predmetnom stanu, Ustavni sud zaključuje da predmetni stan ne predstavlja apelantkinjin „dom“, te da, stoga, nije došlo do povrede njenog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje javnih vlasti u apelantkinjino pravo na imovinu zasnovano na zakonu, radi postizanja legitimnog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantkinjinog prava i zakonitog cilja kojem se teži. Ustavni sud, takođe, zaključuje da odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno ni apelantkinjino pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer apelantkinja nije stanovala u predmetnom stanu, zbog čega se taj stan ne može smatrati njenim domom. 54. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić