Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5539/10 (T. K.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5539/10

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5539/10, rješavajući apelaciju T. K, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija T. K.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana koji je pokrenut pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Trebinje, pod brojem 05-050-48-1159/99, a koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Okružnim sudom u Trebinju.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu povodom apelantkinjine tužbe protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 341/10 od 26. oktobra 2010. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. T. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u predmetu broj 18.05/2-P 341/10.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 10. januara 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantkinja unuka umrle K. K., koja je bila nositeljica stanarskog prava na stanu površine 54 m², u ulici S. Rajčevića u Trebinju, sve do njene smrti 13. januara 1993. godine. Apelantkinja je, navodno, živjela zajedno sa svojom bakom K. K. od 1984. godine pa do njene smrti. Apelantkinja je kao član domaćinstva ostala u stanu sve do 1997. godine.

6. S obzirom na to da je, prema apelacionim navodima, deložirana iz predmetnog stana 1997. godine, apelantkinja je 6. decembra 1999. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Odsjek) podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana na kom je ona, prema navodima, nositeljica stanarskog prava. U prilog svome zahtjevu dostavila je Ugovor o korišćenju stana broj 2942-1 od 25. aprila 1978. godine, na ime svoje bake, kopiju njene lične karte i ugovor o doživotnom izdržavanju koji je apelantkinja zaključila sa svojom bakom.

7. Odsjek je Rješenjem broj 05-050-48-1159/99 od 11. marta 2002. godine uvažio apelantkinjin zahtjev i proglasio je nositeljicom stanarskog prava, te naložio povraćaj stana. Istim rješenjem je odlučeno da privremenom korisniku stana B. R. prestaje pravo privremenog korišćenja i on je dužan stan isprazniti od lica i stvari.

8. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika stana B. R. izjavljenoj protiv rješenja od 11. marta 2002. godine, Odsjek je donio novo izmijenjeno i dopunjeno prvostepeno rješenje broj 05-050-48-1159/1-99 od 10. aprila 2002. godine, kojim je uvažio žalbu i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbacio apelantkinjin zahtjev i proglasio se nenadležnim da odlučuje o ovom slučaju. U obrazloženju svoje odluke naveo je da nisu ispunjeni zakonski uslovi za povraćaj stana iz čl. 1 i 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), jer stan, na dan njegovog dodjeljivanja korisniku stana R. B., 17. februara 1999. godine, nije bio proglašen napuštenim.

9. Apelantkinja je 26. aprila 2002. godine protiv rješenja Odsjeka od 10. aprila 2002. godine izjavila žalbu drugostepenom upravnom organu, tj. Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je donijelo Rješenje broj 05-050-01-4/03 od 10. januara 2003. godine, kojim je odbilo apelantkinjinu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Ministarstvo je stanovišta da su presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-302/98 od 26. aprila 2000. godine i Okružnog suda u Trebinju broj Gž-272/2000 od 30. januara 2002. godine ustanovile da se apelantkinja ne može proglasiti nositeljicom stanarskog prava nad predmetnim stanom, što je uzeto kao relevantno za odlučivanje pred Ministarstvom.

10. Nakon toga, Vrhovni sud je Presudom broj U-670/01 od 28. aprila 2004. godine uvažio apelantkinjinu tužbu podnesenu protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 10. januara 2003. godine i osporeni akt poništio.

11. Postupajući u skladu sa Presudom Vrhovnog suda broj U-670/01 od 28. aprila 2004. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-923/04 od 15. septembra 2004. godine, kojim je poništeno rješenje Odsjeka od 10. aprila 2002. godine u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istim rješenjem je predmet upućen Odsjeku na ponovno rješavanje.

12. Odsjek je, u ponovnom postupku, donio Zaključak broj 05-050-48-1159-2/99 od 12. septembra 2005. godine, kojim je postupak pokrenut povodom apelantkinjinog zahtjeva za povraćaj stana prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog opštinskog organa. Istim zaključkom je naloženo apelantkinji da u roku od 15 dana od dana dostavljanja predmetnog zaključka pokrene postupak pred nadležnim stambenim organom u vezi sa donošenjem rješenja da je nosilac stanarskog prava, odnosno donošenjem rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana.

13. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2- P344/09 od 19. avgusta 2009. godine, kojim je uvažena apelantkinjina žalba i zaključak Odsjeka od 12. septembra 2005. godine u cijelosti poništen. Istim rješenjem je predmet vraćen Odsjeku na ponovni postupak i odlučivanje.

14. Odsjek je, u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 05-050-48-1159-3/99 od 29. oktobra 2009. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana, ranije svojina Fonda PIO Trebinje.

15. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2- P 64/10 od 15. februara 2010. godine, kojim je uvažena apelantkinjina žalba i rješenje Odsjeka od 29. oktobra 2009. godine u cijelosti poništeno. Istim rješenjem je predmet vraćen Odsjeku na ponovni postupak i rješavanje.

16. Odsjek je, u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 05-050-48-1159-4/99 od 6. maja 2010. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana, ranije svojina Fonda PIO Trebinje.

17. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2- P 341/10 od 26. oktobra 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđeno rješenje Odsjeka od 6. maja 2010. godine.

18. Apelantkinja je tužbom Okružnom sudu od 9. decembra 2010. godine pokrenula upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P 341/10 od 26. oktobra 2010. godine.

19. Prema raspoloživim i dostupnim informacijama, Okružni sud još uvijek nije donio odluku u predmetnom postupku.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje u posjed stana povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela da je 6. decembra 1999. godine podnijela zahtjev za povraćaj stana i da postupak još uvijek nije okončan. Apelantkinja predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje zbog nerješavanja u razumnom roku, te da joj se po osnovu kompenzacije isplati iznos od 3.000,00 KM.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. [...] Lica koja su napustila svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga potpuno nevezanih za sukob, odnosno konflikt. Član 15. stav 1.

Nosilac stanarskog prava iz člana 14. ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed.

22. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 6. stav 2.

Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.

23. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti suprotno javnom interesu.

[...] Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

[...]

24. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) relevantne odredbe glase:

Član 50.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan ni nakon više od 13 godina, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Meritum

29. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povraćaja stana u posjed povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – «razuman rok»

30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud smatra neophodnim da podsjeti na to da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da u konkretnom slučaju apelantkinja nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Okružni sud donio odluku, odnosno nije obavijestila Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelantkinjinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 6. decembra 1999. godine pokrenula postupak pred Odsjekom za povraćaj predmetnog stana u posjed i da taj postupak u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je period od 13 godina i dva mjeseca.

b) Analiza dužine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo odlučiti o osnovanosti apelantkinjinog zahtjeva za povraćaj u posjed predmetnog stana, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.

35. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 6. decembra 1999. godine podnijela zahtjev Odsjeku za povraćaj predmetnog stana u posjed. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Odsjek 11. marta 2002. godine, dakle, nakon dvije godine, postupio prema predmetnom zahtjevu, da bi, odlučujući o žalbi korisnika stana B. R. Odsjek donio novo izmijenjeno i dopunjeno prvostepeno rješenje od 10. aprila 2002. godine, protiv kog je apelantkinja izjavila žalbu Ministarstvu, koje je svojim rješenjem od 10. januara 2003. godine odbilo njenu žalbu. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud presudom od 28. aprila 2004. godine poništio navedeno rješenje Ministarstva, te da je Ministarstvo, postupajući u skladu sa tom presudom, donijelo rješenje od 15. septembra 2004. godine, kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo Odsjeku na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Odsjek u ponovnom postupku donio zaključak od 12. septembra 2005. godine zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog opštinskog organa, a zaključak je poništen rješenjem Ministarstva od 19. avgusta 2009. godine i predmet vraćen Odsjeku na ponovni postupak i odlučivanje. Nakon toga, Odsjek je u dva navrata 29. oktobra 2009. godine i 6. maja 2010. godine donosio rješenja kojima je odbijao apelantkinjin zahtjev za povraćaj stana, nakon čega je Ministarstvo svojim rješenjem od 15. februara 2010. godine vratilo predmet na ponovni postupak, a rješenjem od 26. oktobra 2010. godine odbilo apelantkinjinu žalbu i potvrdilo rješenje Odsjeka. Nakon toga, apelantkinja je 9. decembra 2010. godine pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja od 26. oktobra 2010. godine, a prema stanju spisa, Okružni sud još uvijek nije donio odluku u predmetnom postupku.

36. Dakle, iz navedenog proizilazi da je apelantkinja postupak povraćaja stana u posjed pred upravnim organima pokrenula 6. decembra 1999. godine, te da je predmetni postupak još uvijek u toku i da se u vrijeme donošenja odluke o predmetnoj apelaciji nalazi pred Okružnim sudom. Ustavni sud zapaža da je Odsjek više puta donosio odluke o apelantkinjinom zahtjevu, ali su one ukidane i predmet je vraćan na ponovni postupak. Dakle, iako je postupao prema apelantkinjinom zahtjevu, Odsjek nije bio djelotvoran, budući da je donosio odluke koje su ukidane. Kad je riječ o Okružnom sudu, Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe protiv rješenja Ministarstva prošlo dvije godine i tri mjeseca, a Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u kom bi iznio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantkinja na bilo koji način doprinijela dužini postupka.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelantkinja je zatražila od Ustavnog suda da obaveže Republiku Srpsku da joj zbog povrede prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije isplati odgovarajući novčani iznos.

39. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantkinjin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

40. Prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima koji je ranije utvrđen (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da postupak traje 13 godina i dva mjeseca, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak povodom zahtjeva za povraćaj stana nije okončan ni nakon 13 godina i dva mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, a pri tome nadležni organi uprave, iako su donosili više odluka povodom apelantkinjinog zahtjeva, nisu bili djelotvorni, budući da su odluke u žalbenom postupku ukidane kao nepravilne, a ni Okružni sud nije iznio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu predmetnog postupka.

42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5539/10 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio