Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-134/10 (K. G.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-134/10

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 134/10, rješavajući apelaciju Ksantipe Gorgoljatos, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ksantipe Gorgoljatos podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000064 06 U od 17. novembra 2009. godine i Rješenja Općine Centar Sarajevo - Općinskog vijeća broj 05-31-1032/01 od 27. decembra 2005. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ksantipa Gorgoljatos (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000064 06 U od 17. novembra 2009. godine i Rješenja Općine Centar Sarajevo - Općinskog vijeća (u daljnjem tekstu: Općina Centar) broj 05-31- 1032/01 od 27. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općine Centar i zastupnika podnositelja zahtjeva A. K. (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) 24. septembra 2010. godine i 22. januara 2013. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općina Centar i zastupnik podnositelja zahtjeva 4. i 11. oktobra 2010. godine i 28. januara 2013. godine dostavili su odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i Općine Centar dostavljeni su apelantici 19. oktobra 2010. godine, a odgovor zastupnika podnositelja zahtjeva proslijeđen je apelantici 30. januara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Općine Centar broj 05-31-1032/01 od 27. decembra 2005. godine apelantici i dr. utvrđen je prestanak prava korištenja, sa dijelovima preciziranim u izreci rješenja, na gradskom građevinskom zemljištu (u izreci rješenja precizirane oznake gradskog građevinskog zemljišta, u daljnjem tekstu: zemljište), utvrđeno pravo vlasništva na zemljištu u korist graditelja, podnositelja zahtjeva, te obavezan podnositelj zahtjeva da isplati apelantici i dr. naknadu u iznosu od 2.604,28 KM, srazmjerno njihovim idealnim dijelovima. Istim rješenjem određeno je da će se naknada za uređenje i prirodnih pogodnosti zemljišta odrediti posebnim rješenjem, te naloženo Zemljišnoknjižnom uredu brisanje dosadašnjeg prava korištenja zemljišta i upis prava vlasništva u korist podnositelja zahtjeva. U obrazloženju rješenja Općina Centar je navela da je podnositelj zahtjeva 6. maja 1999. godine podnio zahtjev za legalizaciju objekta individualne stambene izgradnje (u daljnjem tekstu: objekt) izgrađenog na zemljištu, da je izvršila uvid u priloženu dokumentaciju, te da je izvršila uviđaj na licu mjesta 21. augusta 2001. godine u prisutnostu vještaka geodetske i građevinske struke i podnositelja zahtjeva. Općina Centar je istakla da su u zemljišnim knjigama upisani apelantica i dr. kao nositelji prava korištenja na zemljištu, da u katastarskom operatu prilikom uspostave novog premjera 1968. godine apelantica i dr. nisu evidentirani kao posjednici zemljišta, da apelantica i dr. dugi niz godina žive na području Slovenije, Njemačke, Srbije i Crne Gore, da su apelantica i dr. izjavili da se protive izuzimanju zemljišta, da se zemljište nalazi u II stambenoj zoni, da naknada iznosi 18,34 KM za m2, da je površina za koju se treba platiti naknada 142 m2, da troškovi naknade za utvrđeno pravo vlasništva iznose 2.604,28 KM, te da je objekt izgrađen do 5. aprila 1992. godine. Općina Centar je istakla da izjave apelantice i dr. kojim se protive izuzimanju zemljišta nisu od utjecaja, zato što se u konkretnom slučaju radi o izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu (legalizacija objekta individulane stambene izgradnje), a prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja u smislu odredaba čl. 27. do 37. Zakona o građevinskom zemljištu zemljišnoknjižni korisnik može ostvariti samo na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Osim toga, uzeto je u obzir da se apelantica i dr. u toku gradnje objekta nisu protivili gradnji, niti su osporavali upis u katastarskom operatu koji se od 1968. godine „vodi“ na Općini Centar. Budući da se radi o objektu individualne stambene izgradnje koji je izgrađen na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu na kojem je izgrađen objekt bez prava korištenja zemljišta radi građenja, za koji se naknadno može izdati odobrenje za građenje, u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, to je, u smislu člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Odlučujući o tužbi apelantice i dr., Kantonalni sud donio je Presudu broj 09 0 U 000064 06 U od 17. novembra 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da je osporeni akt donesen u postupku sanacije bespravno izgrađenog objekta i da je na taj način uzurpirano zemljište od podnositelja zahtjeva zbog čega se zemljište ima smatrati neizgrađenim zemljištem u smislu odredbe člana 4. stav 2. i člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu. Određivanjem naknade Općina Centar je postupila suprotno odredbi člana 64. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Utvrđujući utemeljenost tužbe, Kantonalni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za legalizaciju objekta 6. maja 1999. godine, da su apelantica i dr. upisani u zemljišnim knjigama kao nositelji prava korištenja na zemljištu, da apelantica i dr. nisu u posjedu zemljišta, nego da je pravo posjeda upisano u korist Skupštine općine Centar sa dijelom 1/1. Općina Centar donijela je odluku u smislu člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, a visinu naknade je odredila u skladu sa članom 64. Zakona o građevinskom zemljištu i članom 1. Odluke o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu u 2005. godini (u daljnjem tekstu: Odluka o utvrđivanju visine naknade). Kantonalni sud je naveo da je osnovni razlog zbog čega apelantica i dr. osporavaju rješenje Općine Centar visina naknade za izuzeto zemljište. Odredbama člana 26. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano je da, ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičke ili pravne osobe bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu. U konkretnom slučaju radi se o gradskom izgrađenom zemljištu u postupku legalizacije na kojem je podnositelj zahtjeva izgradio objekt do 5. aprila 1992. godine, koje činjenice apelantica i dr. ne osporavaju. Apelantica i dr. u roku propisanom u članu 26. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu nisu se protivili izgradnji, jer na tu okolnost uz tužbu nisu podnijeli dokaze da su podnosili tužbu, odnosno zahtjev da im se zemljište vrati ili plati naknada. Budući da se radi o objektu individualne stambene izgradnje koji je izgrađen na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu, na kojem je izgrađen objekt bez prava korištenja zemljišta, radi građenja, za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, to je Općina Centar na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila odredbe člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica osporava presudu redovnog suda i rješenje organa uprave, tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je to zemljište bilo ranijih vlasnika (do nacionalizacije 1958. godine) među kojim je bila i apelantica, da se zemljište, prema članu 4. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, kao zemljište koje nije privedeno građevinskoj svrsi prema propisima o prostornom uređenju moralo smatrati neizgrađenim građevinskim zemljištem i kao takvo, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, postalo je suvlasništvo ranijih vlasnika, odnosno iz statusa prava korištenja postalo je ponovo vlasništvo bivših vlasnika, tako da vlasništvo nije mogla mijenjati činjenica da je neko bespravno sagradio objekt. Sud i Općina Centar zemljištu su dali status izgrađenog građevinskog zemljišta na kojem ovlaštenje za dodjelu i posebnu naknadu ima organ Općine sa cijenama kao u legalnoj gradnji, umjesto po slobodnoj pogodbi sa vlasnicima koja je „desetorostruko“ veća. Apelantica ističe da joj je, zbog protupravnog postupanja u pogledu visine naknade, povrijeđeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelanticini navodi, jer je presuda utemeljena na važećim zakonskim propisima.

10. Općina Centar je istakla da je po zahtjevu postupala u smislu Uputstva o uvjetima i načinu legalizacije objekata individualne stambene izgradnje građenih bez odobrenja za građenje, izdatog od nadležnog organa uprave, odnosno da je nakon provedenog postupka, u skladu sa navedenim uputstvom i odredbama člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, donijela predmetno rješenje. U postupku su sudjelovali apelantica i dr. i izjasnili se u pogledu legalizacije objekta, odnosno istakli da nisu saglasni sa navedenim i tražili da im se plati ogovarajuća naknada. Općina Centar je navela da je naknadu utvrdila prema tada važećim propisima, članu 64. Zakona o građevinskom zemljištu i članu 1. Odluke o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu u 2005. godini. Općina Centar je, dalje, navela hronologiju postupanja, te istakla da u postupku nije bilo kršenja ljudskih prava.

11. Zastupnik podnositelja zahtjeva je naveo da su apelanticini navodi neutemeljeni, zato što apelantica previđa da je objekt izgrađen u vrijeme kada je apelantica prestala koristiti zemljište. Osim toga, organ uprave je rješavao po ranijem Zakonu o građevinskom zemljištu, a apelantica se poziva na novi Zakon o građevinskom zemljištu.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.

Gradskim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu smatra se:

•izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona.

Član 20. stav 2.

Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje je državno vlasništvo, smatra se:

•lice koje je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društveno, sada državno vlasništvo imalo uknjiženo pravo vlasništva u katastru nekretnina, odnosno zemljišnim knjigama;

•lice za koje se utvrdi da je bilo vlasnik u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu;

•lice na koje je raniji vlasnik do dana prelaska građevinskog zemljišta u društveno, sada državno vlasništvo prenijelo pravo korištenja građevinskog zemljišta na osnovu ugovora na kome su pravovaljani potpisi ovjereni od nadležnog organa, ili ako je ugovorena cijena isplaćena preko banke, odnosno putem pošte, ili ako je stjecatelj plaćao porez, odnosno doprinos na to zemljište.

Član 26. stav 1.

Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.

Član 61.

Na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta.

Prije utvrđivanja prava vlasništva u skladu sa ovim članom, nadležni općinski organ uprave će raspraviti imovinsko-pravne odnose.

Član 64.

Naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje obuhvata:

1. plaćenu naknadu namijenjenu za preuzeto zemljište čiji se iznos utvrđuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji;

2. naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture koje mogu nastati prilikom korištenja tog zemljišta, a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnina - renta.

Visina naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje utvrđuje se rješenjem o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja.

Član 96. st. 1. i 2.

Stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine.

Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose.

13. Odluka o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu u 2005. godini (“Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 15/05) u relevantnom dijelu glasi:

Na osnovu člana 56. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH" broj 15/94), … Općinsko vijeće Centar Sarajevo…, donijelo je

ODLUKU

O UTVRĐIVANJU VISINE NAKNADE ZA PREUZETO GRADSKO

GRAĐEVINSKO ZEMLJIŠTE U DRŽAVNOM VLASNIŠTVU U 2005. GODINI

Član 1.

Ovom odlukom utvrđuje se visina naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu na području Općine Centar Sarajevo, u 2005. godini.

Član 2.

Naknada za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu za 2005. godinu, na području Općine Centar Sarajevo, po m gradskog građevinskog zemljišta, koje se preuzima od ranijeg vlasnika, utvrđuje se množenjem osnovice od 1.019,00 KM/m i koeficijenata kako slijedi:

•za I stambenu zonu 2% •za II stambenu zonu 1,8% •za III stambenu zonu 1,6% •za IV stambenu zonu 1,4% •za V stambenu zonu 1,2% za VI stambenu zonu 1%.

14. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH" broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56. stav 1.

Naknada za 1 m2 građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu koje se preuzima od ranijeg vlasnika određuje se u procentu od prosječne ugovorene cijene koja je formirana u četvrtom tromjesečju prethodne godine za 1 m2 stambenog prostora izgrađenog u društvenoj svojini u tom mjestu, s tim da taj procenat ne može biti veći od 2% niti manji od 1%.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 000064 06 U od 17. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

21. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu time što se zemljište moralo smatrati neizgrađenim građevinskim zemljištem i kao takvo, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, postalo je suvlasništvo ranijih vlasnika, slijedom čega bi naknadu trebalo utvrditi po slobodnoj pogodbi sa vlasnicima koja je „desetostruko“ veća u odnosu na naknadu koja joj je određena.

22. U vezi sa apelanticinim navodima da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu, Ustavni sud, prvo, mora utvrditi da li je apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

23. Ustavni sud podsjeća da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelantica imala uknjiženo pravo korištenja na zemljištu. Dakle, nedvojbeno je da se radi o apelanticinoj «imovini» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a osporenim odlukama kojim je utvrđen prestanak prava korištenja na zemljištu i određeno da podnositelj zahtjeva apelantici i dr. isplati određenu naknadu, za koju apelantica smatra da je prenisko utvrđena, predstavlja miješanje u apelanticino pravo na imovinu.

24. Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je ovo miješanje bilo opravdano prema stavu 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).

25. Ustavni sud podsjeća da su osporene odluke utemeljene na odredbama čl. 61. i 64. Zakona o građevinskom zemljištu, koje, između ostalog, propisuju: Na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta. Naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje obuhvata: 1. plaćenu naknadu namijenjenu za preuzeto zemljište čiji se iznos utvrđuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji. Dalje, odluke su utemeljene na odredbama Odluke o utvrđivanju visine naknade koja je donesena na osnovu člana 56. Zakona o eksproprijaciji, koje preciziraju način i elemente obračuna visine naknade, odnosno limit za određivanje naknade. Iz obrazloženja suda i organa uprave slijedi da kako je podnositelj zahtjeva ispunio uvjete iz člana 61. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, udovoljeno je njegovom zahtjevu i određena mu obaveza plaćanja naknada. Budući da stav 2. istog člana propisuje obavezu da nadležni organ prije utvrđivanja prava vlasništva raspravi imovinskopravne odnose, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje organa uprave, koji je izvršio ovu obavezu, i obrazloženje suda iz kojih slijedi da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za legalizaciju objekta koji je izgradio (u postupku je utvrđeno da se apelantica i dr. nisu protivili gradnji) na zemljištu prije 5. aprila 1992. godine na kojem su apelantica i dr. upisani u zemljišnim knjigama kao nositelji prava korištenja, te da apelantica i dr. nisu u posjedu zemljišta dugi niz godina, nego je pravo posjeda upisano u korist Skupštine općine Centar sa dijelom 1/1. Osim toga, apelantica i dr. u roku propisanom u članu 26. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu nisu se protivili izgradnji, jer na tu okolnost uz tužbu nisu podnijeli dokaze da su podnosili tužbu, odnosno zahtjev da im se zemljište vrati ili plati naknada. Ako se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni navedenih zakonskih odredaba u konkretnom slučaju.

26. U odnosu na apelanticine tvrdnje u vezi sa statusom zemljišta, tj. da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, i s tim u vezi na pozivanje na odredbu člana 4. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu i da joj zbog toga pripada „desetorostruko“ veća naknada, Ustavni sud ukazuje da navedena odredba propisuje: Gradskim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona, a da odredba člana 96. st. 1. i 2. istog zakona propisuje: Stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine. Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose. Ustavni sud smatra da iz navedenih odredaba slijedi mogućnost uspostave ranijeg vlasničkopravnog odnosa za zemljište koje nije privedeno namjeni, dakle, utvrđuju se prava ranijeg vlasnika, a odredbe člana 20. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu propisuju ko se smatra ranijim vlasnikom (Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje je državna svojina…), dakle, ranijim vlasnikom neizgrađenog građevinskog zemljišta. Ustavni sud smatra da se apelantica neutemeljeno poziva na proizvoljnu primjenu navedenih zakonskih odredaba, budući da se u konkretnom slučaju radi o posebnom pravnom institutu, tj. o legalizaciji individualnog stambenog objekta na zemljištu, koje su organ uprave i sud označili izgrađenim građevinskim zemljištem, odnosno da su utvrdili da je objekt izgrađen prije 5. aprila 1992. godine i da apelantica i dr. niz godina nisu u posjedu zemljišta.

27. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

28. Sljedeće pitanje koje se nameće jeste predstavlja li citirana zakonska odredba, kao takva, izraz javnog interesa. Ustavni sud smatra da je odluka kojom je apelantica u konkretnom slučaju lišena ranije stečenog prava i kojom joj je određena naknada u smislu citiranih propisa u skladu sa javnim interesom i da je donesena pod uvjetima koji su propisani zakonom, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, javni interes u konkretnom slučaju jeste pravno saniranje, odnosno legalizacija odnosa nastalih bespravnom gradnjom, ali samo za one bespravno sagrađene objekte za koje se naknadno može izdati odobrenje za građenje i uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno gradsko zemljište i naknade za uređenje građevinskog zemljišta.

29. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud ponavlja da je apelantica bila uknjižena sa pravom korištenja na zemljištu i u skladu sa navedenim pravom, u postupku legalizacije objekta izgrađenog na zemljištu čijoj se gradnji apelantica nije protivila, u smislu navedenih propisa određena joj je naknada. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelanticinog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-134/10 (K. G.) | Sudska praksa | Aktio