Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-492/10 (Z. O.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-492/10

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 492/10, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. februra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Opačića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 083662 11 Gž od 28. februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 3. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se, u vrijeme podnošenja apelacije, vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) broj P-2457/98.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 18. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 25. oktobra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a na zahtjev Ustavnog suda 25. decembra 2012. godine dostavio je cio spis broj 71 0 P 083662 10 P.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 7. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelant je 12. juna 1987. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv ZOIL-a «Dunav» Beograd-Poslovna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U toku 1987. godine održana su tri ročišta. Tuženi je prihvatio pasivnu legitimaciju, ali je osporio odgovornost tuženog, ističući da je apelant u cijelosti obeštećen vansudskim putem. Apelantu je naloženo da predujmi troškove za vještačenje automobila koji je oštećen i za koji tužbom potražuje naknadu štete, pa je rasprava odložena na neodređeno vrijeme. Apelant je uplatu izvršio u februaru 1988. godine.

7. Tokom 1992. i 1993. godine održana su još tri ročišta a u junu 1993. godine apelant je, s obzirom na vanrednu ratnu situaciju, predložio da se postupak prekine. Rješenjem Osnovnog suda broj P-2261/87 od juna 1993. godine postupak u konkretnoj pravnoj stvari je prekinut, te je konstatovano da će se nastaviti na predlog jedne od strana u postupku.

8. Apelant je u junu 1998. godine predložio nastavak postupka, nakon čega je u septembru iste godine zakazano ročište. Na tom ročištu je konstatovano da se postupak nastavlja zbog prestanka okolnosti zbog kojih je prekinut i da će se ubuduće voditi pod brojem P-2457/98. Tuženi je izjavio protivljenje za nastavak postupka, i to na osnovu Odluke Vlade RS broj 02-1755/097 od 15. decembra 1997. godine.

9. Osnovni sud je Rješenjem broj P-2457/98 od 22. septembra 1998. godine prekinuo postupak u konkretnoj pravnoj stvari i konstatovao da će se nastaviti po okončanju postupka pred Ustavnim sudom Republike Srpske povodom predloga za ocjenu ustavanosti i zakonitosti Odluke Vlade RS broj 02-1755/97. Navedenom odlukom Vlade RS prekidaju se svi postupci naknade štete protiv svih pravnih sljednika ZOO «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, DD Osiguranje «Dunav» Beograd i ZOIL «Croatia» Zagreb u sporovima koji se vode pred redovnim sudovima u Republici Srpskoj. Osnovni sud je zaključio da je predlog za prekid postupka osnovan, budući da je Ustavnom sudu RS podnesen predlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odluke Vlade RS, koje je u konkretnom slučaju prethodno pitanje za rješenje u predmetnoj pravnoj stvari.

10. U decembru 2009. godine apelant je predložio da se postupak nastavi, istakavši da je Odluka Vlade RS na osnovu koje je postupak prekinut neustavna i da se dokazi za te tvrdnje nalaze u spisu istog suda broj P-461/02. Uredujući sudija je dopisom od apelanta zatražio odluku Ustavnog suda RS, ili podatke službenog glasnika u kojem je eventualno objavljena, nakon čega je apelant zatražio izuzeće uredujućeg sudije.

11. Odlučujući o apelantovom predlogu, predsjednik Osnovnog suda je donio Rješenje broj 071-0-Su-09-003025 od 18. januara 2010. godine kojim je apelantov predlog odbijen. Nakon toga je apelant protiv iste uredujuće sutkinje podnio tužbu radi naknade štete prouzrokovane u obavljanju funkcije zbog čega je uredujuća sutkinja podnijela pismeni zahtjev predsjedniku Osnovnog suda za svoje izuzeće.

12. Odlučujući o predlogu, predsjednik Osnovnog suda je donio Rješenje broj 071-0-Su- 10-000329 od 8. marta 2010. godine kojim je usvojen zahtjev uredujuće sutkinje S. S. za izuzeće u predmetu broj P-2457/98. Izuzeće je usvojeno na osnovu odredbe iz člana 357 stav 1 tačka 5 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da izuzeće sudije može da se traži ako postoje takve okolnosti koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.

13. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 083662 od 12. jula 2010. godine odredio nastavak postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant uz predlog za nastavak postupka dostavio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-23/00 iz koje proizilazi da su prestali razlozi sadržani u rješenju o prekidu postupka od septembra 1998. godine.

14. Na raspravi od 21. decembra 2010. godine apelant je, pored postojećeg tuženog, proširio tužbu na «Krajina osiguranje» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog čega je sud opozvao rješenje kojim je određeno pripremno ročište i ukinuo sprovedene radnje, te je konstatovao da će se naredno pripremno ročište zakazati nakon dostavljanja tužbe na odgovor drugotuženom. Drugotuženi je u decembru 2010. godine dostavio odgovor na tužbu i izvod iz sudskog registra, a Osnovni sud je pripremno ročište zakazao za maj 2011. godine. Na navedenom pripremnom ročištu apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev a u septembru 2011. godine je zaključena glavna rasprava.

15. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 083662 od 19. oktobra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu isplate u konvertibilnim markama protivvrijednost od 155.418,00 dinara na ime opravke putničkog vozila i protivvrijednost od 500.00,00 dinara na ime umanjene vrijednosti vozila, sve sa zakonskom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od 3. marta 1987. godine do isplate.

16. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 22. novembra 2011. godine o kojoj je Okružni sud odlučio Presudom broj 71 0 P 083662 11 Gž od 28. februara 2012. godine. Naime, navedenom presudom Okružni sud je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, ističući da je pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem apelant izvedenim dokazima nije dokazao pravno relevantne činjenice

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant je u podnesenoj apelaciji istakao da je tužbu radi naknade štete podnio 1987. godine, da je, zatim, tokom 1998. godine postupak prekinut i da do momenta podnošenja apelacije, pored pismenih i usmenih urgencija, predmet nije uzet u rad. Stoga je, kako je dalje istakao, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenjem od septembra 1998. godine postupak u konkretnoj pravnoj stvari prekinut i da je apelant u junu 2010. godine zatražio nastavak postupka pri čemu nije dostavio dokaze da je prestao razlog zbog kojeg je postupak prekinut. Zatim je rješenjem iz jula 2010. godine određen nastavak postupka i pripremno ročište zakazano za decembar 2010. godine.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio kod Osnovnog suda na odlučivanju, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje – razuman rok

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Period koji se uzima u obzir

27. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1987. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neophodno da podsjeti da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu pravosnažno okončan predmetni parnični postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema raspoloživim dokazima iz spisa.

28. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao devet godina, da je u tom periodu bio u fazi prekida zbog ratnih okolnosti i da je apelant 1998. godine zatražio nastavak prekinutog postupka. Nakon toga je tuženi zatražio prekid postupka zbog postojanja Odluke Vlade RS iz 1997. godine kojom se prekidaju svi postupci naknade štete protiv svih pravnih sljednika ZOO «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, DD Osiguranje «Dunav» Beograd i ZOIL «Croatia» Zagreb u sporovima koji se vode pred redovnim sudovima u Republici Srpskoj. Osnovni sud je zaključio da je predlog za prekid postupka osnovan, pa je rješenjem od septembra 1998. godine postupak ponovo prekinut, a parnične stranke poučene da zatraže nastavak prekinutog postupka čim se steknu uslovi za nastavak. Apelant je 2010. godine, istovremeno sa podnošenjem apelacije Ustavnom sudu, zatražio nastavak postupka. Ustavni sud je prilikom pribavljanja spisa na uvid utvrdio da je konkretna pravna stvar okončana donošenjem Presude Okružnog suda broj 71 0 P 083662 11 Gž od 28. februara 2012. godine, odnosno da je postupak nakon što su se stekli uslovi za raspravljanje pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao 20 mjeseci.

b) Analiza dužine trajanja postupka

29. Ustavni sud je u ovoj odluci već naglasio da će dužinu postupka ocijeniti prema raspoloživim dokazima iz spisa koji je pribavio od Osnovnog suda, budući da apelant nakon podnošenja apelacije nije obavijestio ovaj sud da je postupak u međuvremenu okončan. Iz stanja spisa proizilazi da je konkretan predmet bio prekinut punih 18 godina od kojih 15 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda (od 1995. do 2010. godine). Prvo rješenje o prekidu doneseno je na apelantov predlog, a drugo je doneseno 1998. godine na predlog tuženog. Iz sadržine ovih rješnja proizilazi da nadležni sud, zbog vanrednih okolnosti, odnosno rješavanja prethodnog pitanja, nije mogao da raspravlja o apelantovoj tužbi zbog čega je postupak prekinut. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da nadležni sud u situaciji privremenog zastoja postupka (prekid) nije ovlašćen da preduzima radnje u postupku a u konkretnom slučaju se nepostupanje suda zbog ratnih okolnosti, odnosno rješavanja prethodnog pitanja u dugom vremenskom periodu ne može da stavi na teret nadležnom sudu. Osim toga, u oba rješenja su jasno navedene odredbe prema kojima će se postupak nastaviti na predlog jedne od parničnih stranaka, odnosno čim prestanu okolnosti zbog kojih je raspravljanje o apelantovoj tužbi prekinuto. Iz spisa dalje proizilazi da je apelant predložio nastavak postupka u decembru 2009. godine i da je prvostepeni i drugostepeni postupak pred nadležnim Osnovnim sudom i Okružnim sudom dovršen u roku od 20 mjeseci, računajući od datuma kada je apelant predložio nastavak postupka.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak bio prekinut, a zatim nastavljen i okončan u roku od 20 mjeseci.

32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-492/10 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio