Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-183/10 (M. K.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-183/10
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 183/10, rješavajući apelaciju Mustafe Kupinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Kupinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 284 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-754/05 od 17. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-466/2002 od 5. augusta 2004.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Kupinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozluka, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokatica iz Kalesije, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 284 od 2. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-754/05 od 17. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 466/2002 od 5. augusta 2004. godine. Od apelanta je 28. septembra i 21. oktobra 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on i učinio 14. oktobra i 8. novembra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena), učesnice u postupku, zatraženo je 15. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 29. novembra 2010. godine, Okružni sud 20.
decembra 2010. godine i 25. aprila 2010. godine, a tužena 29. novembra 2010. godine. Osnovni sud do donošenja ove odluke nije dostavio dogovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. jula 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-466/2002 od 5. augusta 2004. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-754/05 od 17. januara 2008. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant tražio da mu tužena nadoknadi štetu koju je pretrpio zbog rušenja i potpunog uništenja poslovnog prostora, ukazujući na to da ne zna sa sigurnošću kada je poslovni prostor srušen. Apelant je tvrdio da je i u toku rata u gradu funkcionirala civilna vlast koja je odgovorna za štetu koju je pretrpio. Na temelju provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je apelantov poslovni objekt oštećen rušenjem džamije u toku rata 1993. godine. Dalje, istaknuto je da bez obzira na to da li je džamiju srušila vojska, odnosno civili po nalogu pripadnika vojske ili pripadnika paravojske, da li su preostali materijal odnijeli civili, što je dovelo do potpunog uništenja apelantovog objekta, kao i drugih objekata koji su se nalazili na istoj lokaciji, zaključeno je da je za to odgovorna Republika Srpska kao entitet a ne tužena koja ni u ratu kao ni danas nema nikakva ovlaštenja nad radom i djelovanjem vojske i organa unutrašnjih poslova. S tim u vezi je ukazano na to da je rušenje apelantovog objekta uslijedilo nakon oštećenja uzrokovanog rušenjem džamije, što je očigledno posljedica neizvršenja obaveza Ministarstva unutrašnjih poslova koje je bilo dužno osigurati, kako javni red i mir, tako i sigurnost ljudi i imovine, zbog čega tužena nije odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio, s obzirom na to da navedene obaveze nisu pripadale djelokrugu nadležnosti lokalne uprave. S tim u vezi je navedeno i da apelant u postupku nije dokazao da je tužena bila nalogodavac rušenja objekta, u kojem slučaju bi postojala njena odgovornost, u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Bez značaja za apelantov zahtjev za naknadu štete nastale rušenjem objekta ocijenjeni su navodi da je odbijen njegov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju objekta na istoj parceli, s obzirom na to da je regulacionim planom na istom lokalitetu predviđena izgradnja parkinga, jer između odbijanja zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti i štete nastale rušenjem objekta nije dokazao uzročnu vezu.
7. Okružni sud je još istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev jer se radi o materijalnoj šteti nastaloj u toku ratnih djelovanja a za koju postoji odgovornost države, odnosno entiteta, u konkretnom slučaju Republike Srpske.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 284 od 2. decembra 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na to da svaka šteta ne mora uvijek biti i izvor obligacije na temelju koje za jedno lice nastaje obaveza a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Dalje, istaknuto je da bi postojala odgovornost i obaveza za naknadu štete, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetne radnje, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete i dr.), pa da je, shodno navedenom, prije svega potrebno utvrditi da li je štetu uzrokovalo lice od kojeg se traži njena naknada. Navedeno je da je apelant tražio naknadu štete od tužene zbog propusta njenih organa da zaštite njegov poslovni prostor. U vezi s tim je ukazano na to da javni red i mir, kao i sigurnost i sigurnost lica i imovine, osigurava Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, a koje nije organ tužene kako je pravilno i utvrdio prvostepeni sud. Također, apelant u toku postupka nije dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice. U vezi s tim je ukazano na to da apelant nije dokazao da je nepravilnom ili nezakonitom radnjom tužene odnosno njenog organa ili radnika uzrokovana šteta. Apelant je štetu pretrpio rušenjem džamije i djelovanjem trećih nepoznatih lica, a za što ne odgovara tužena, niti je imala instrumente i organe kojim se ovakvom djelovanju mogla ili bila dužna suprotstaviti. Najzad, iskazano je da je bez značaja odbijanje apelantovog zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti i davanje urbanističke saglasnosti drugom licu, s obzirom na to da je uništenje apelantovog objekta uslijedilo mnogo prije preduzimanja ovih radnji, kao i da se radi o upravnim aktima čiju zakonitost sud ne može ocjenjivati u parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant je u apelaciji podnijetoj 15. januara 2010. godine propustio da navede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i/ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja su mu povrijeđena osporenim odlukama. Zbog toga je od apelanta u dva navrata traženo da dopuni apelaciju. Najzad, u dopuni apelacije od 8. novembra 2010. godine apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, također, ukazao na to da su mu povrijeđeni sloboda mišljenja, svijesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na slobodu kretanja i stanovanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su vlasti grada Zvornika (tužene) srušile i potpuno uklonile njegov objekt, odnosno da je netačno da je objekt srušen u ratnim djelovanjima jer ih u toku rata u BiH i nije bilo na ovom području. Dalje, apelant tvrdi da se radilo o prizemnom objektu, pa da kao takav i oštećen nije predstavljao opasnost ni za koga, kao i da je nakon rata potpuno urušen i uklonjen. Prema apelantovim navodima, ovo je učinjeno s ciljem stvaranja prostora za izgradnju stambeno-poslovnog objekta za koji je data urbanistička saglasnost drugom licu, dok je njegov zahtjev za izgradnju objekta na istom lokalitetu odbijen. Apelant smatra da se nastala situacija morala smatrati kao eksproprijacija, u kojem slučaju pravo na naknadu ne može zastarjeti.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje. Ukazano je na to da je neosnovano apelantovo poređenje spornog slučaja sa eksproprijacijom jer eksproprijacije nije bilo. S tim u vezi je istaknuto da je apelantu predana u posjed parcela na kojoj se nalazio objekt koji je srušen tokom rata. Najzad, ukazano je na to da tokom postupka nije utvrđeno da je tužena raspolagala sa mehanizmima kojim je uništenje objekta mogla spriječiti.
11. Okružni sud je u odgovoru istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporene presude.
12. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da su apelantovi navodi da je on odgovoran za nastalu štetu na objektu u toku rata neosnovani, kao i da nije vođen nikakav postupak eksproprijacije.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/09, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.
Osnovi odgovornosti (1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 158.
Postojanje krivice Krivica za štetu postoji kada šetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 173.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 284 od 2. decembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant je najprije istakao da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
21. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
22. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima koncept «imovina» u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom nad fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se također smatrati «imovinskim pravima» i zbog toga predstavljati «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
23. U konkretnom slučaju, apelant je pokrenuo postupak pred sudom radi naknade štete koja mu je prouzrokovana na objektu za vrijeme ratnih djelovanja. U postupku nije osporavano da je apelant bio vlasnik objekta radi čijeg rušenja je tražio naknadu štete. Shodno navedenom, osporene odluke ticale su se odlučivanja o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu odnose se isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelant posebno ukazuje na to da su sudovi zanemarili činjenicu da je odbijen njegov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, kao i da se u konkretnom slučaju radi o eksproprijaciji, pa da pravo na naknadu štete ne može zastarjeti.
25. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Iz osporenih presuda proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tražio da mu se nadoknadi šteta koja je prouzrokovana na njegovom objektu u toku rata. U postupku je utvrđeno da tužena nije odgovorna za nastalu štetu. Pri tom, sudovi nisu ni odlučivali o apelantovom pravu na naknadu štete. Prema ocjeni sudova, bez značaja za rješenje pitanja da li je tužena odgovorna za štetu koja je apelantu nastala je činjenica da mu je odbijen zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da u ovom postupku sud ne može odlučivati da li su ova rješenja zakonita. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne osporava posebno ova rješenja, niti navodi da je radi ocjene njihove zakonitosti i pravilnosti pokretao upravni spor. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije bilo postupka eksproprijacije, da je apelantu vraćeno u posjed zemljište na kojem se nalazio objekt koji je srušen, a u povodu čega je apelant i tražio da mu se nadoknadi nastala šteta. Shodno navedenom, neosnovana je apelantova tvrdnja da su sudovi zanemarili odredbe o naknadi za eksproprirane nekretnine, odnosno da su se one imale primijeniti u njegovom slučaju pri određivanju naknade za porušeni objekt.
27. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
28. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ostali navodi
29. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno sloboda mišljenja, svijesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na slobodu kretanja i stanovanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjećuje da ove tvrdnje ničim nisu potkrijepljene, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su redovni sudovi u postupcima koji su rezultirali osporenim odluka o tome i odlučivali. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih razmatra u odnosu na navode koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo i odbili apelantov zahtjev za naknadu štete nastale za vrijeme rata utvrdivši da ne postoji odgovornost tužene za ovako nastalu štetu.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić