Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3349/10 (S. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3349/10
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3349/10, rješavajući apelaciju Slavka Mijatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slavka Mijatovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 013609 11 Gž od 21. septembra 2011. godine, i izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Doboju pod brojem 71 0 I 133426 11 I.
Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 71 0 I 133426 11 I, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Slavku Mijatoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Doboju i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavko Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnio je 2. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njegove tužbe podnesene 3. juna 1997. godine, u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem 85 0 P 013609 10 P i u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo). Apelant je 7. avgusta 2012. godine dopunio apelaciju i predložio da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da hitno odluči o prigovoru izvršenika Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske koji je izjavljen protiv Rješenja o izvršenju broj 71 0 I 133426 11 I od 27. decembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), i Osnovnog suda zatraženo je 18. maja 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 28. maja 2012. godine, a Osnovni sud 17. jula 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 15. oktobra 2012. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Parnični postupak
6. Apelant je 3. juna 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete. Apelant je tužbom zahtijevao naknadu štete u iznosu od 1.328.415,00 dinara, koja je nastala na građevinskim objektima – farmi (mobilisana za potrebe tužene) i porodičnoj kući, poljoprivrednim mašinama i alatima, svim pokretnim stvarima koje su se nalazile u zgradama i za stoku, a zahtjev je zasnovao na činjenici da je šteta nastala zbog držanja municije, naoružanja i minsko-eksplozivnih sredstava na njegovoj farmi, zbog čega je došlo do požara 12. avgusta 1994. godine, za koju štetu je odgovorna tužena.
7. Podneskom od 23. januara 2003. godine apelant je uredio tužbu tako da je precizirao tužbeni zahtjev izražen u KM, pa prema njemu ukupna šteta za uništenu imovinu iznosi 402.550,00 KM.
8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-543/02 od 23. januara 2003. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 42.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 12. avgusta 1994. godine kao dana nastanka štete pa do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen.
9. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene protiv presude Osnovnog suda broj P- 543/02 od 23. januara 2003. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-136/03 od 12. novembra 2004. godine, kojim su žalbe uvažene, osporavana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Rješavajući apelantovu tužbu u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-515/04 od 8. decembra 2005. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim da postupa u ovoj pravnoj stvari i predmet ustupio na nadležni postupak Pravobranilaštvu, a s obzirom da je 21. novembra 2005. godine donesen Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» br. 103/05, 1/09 i 49/09), kojim je predviđeno da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom pravobranilaštvu na daljnji postupak, radi zaključenja vansudskog poravnanja.
11. Iz stanja spisa proizilazi da je Pravobranilaštvo podneskom od 31. decembra 2007. godine tražilo izjašnjenje Vlade Republike Srpske, da odredi visinu iznosa koji bi se ponudio apelantu prilikom postupka poravnanja. S obzirom da Pravobranilaštvo nije dobilo traženo izjašnjenje, nije bilo u mogućnosti da apelantu ponudi konkretan iznos naknade koja bi zadovoljavala njegov zahtjev, osim iznosa koji je bio utvrđen presudom Osnovnog suda od 23. januara 2003. godine.
12. Podneskom od 8. aprila 2010. godine apelant je izjavio da ne prihvata vansudsko poravnanje pred Pravobranilaštvom, nakon čega je predmet vraćen na postupanje Osnovnom sudu.
13. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 013609 10 P od 18. maja 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 013609 11 Gž od 21. septembra 2011. godine, obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 199.544,72 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos računajući od 12. avgusta 1994. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 51.507,37 KM.
14. Iz stanja spisa proizilazi da je tužena protiv presude Okružnog suda od 21. septembra 2011. godine izjavila reviziju i da je predmet dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na postupanje, o kojoj još uvijek nije odlučeno.
Izvršni postupak
15. Nadalje, iz dopune apelacije proizilazi da je apelant 8. decembra 2011. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 013609 10 P od 18. maja 2011. godine i to izvršenjem na sredstvima na računu tužene radi naplate duga u iznosu od 251.052,09 KM.
16. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 133426 11 I od 27. decembra 2011. godine odredio predloženo izvršenje.
17. Tužena je, kao izvršenik, 19. januara 2012. godine izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju, o kojem prema stanju spisa još uvijek nije odlučeno.
18. Apelant je podneskom od 21. maja 2012. godine zatražio od Osnovnog suda da ubrza postupak, s obzirom da o prigovoru izvršenika još uvijek nije donesena sudska odluka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom povrijeđeno pravo na suđenje u «razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), kao i pravo na i imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki opisao tok postupka i istaknuo da je pred Osnovnim sudom zakazano i održano 23 ročišta, ali da presuda nije donesena, te da je nedjelotvornim postupanjem Osnovnog suda i Pravobranilaštva povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu, pa je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Apelant traži od Vlade Republike Srpske da mu naknadi nematerijalnu štetu zbog dužine trajanja parničnog postupka 150,00 KM za svaku godinu.
20. Apelant je u dopuni apelacije obavijestio Ustavni sud da je Osnovni sud donio presudu od 18. maja 2011. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 21. septembra 2011. godine. Apelant je naveo da je na osnovu navedenih presuda apelant podnio prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu, koji je usvojen Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 133426 11 I od 27. decembra 2011. godine, protiv kojeg je izvršenik, Republika Srpska, Ministarstvo odbrane Republike Srpske, izjavila prigovor 19. januara 2012. godine, o kojem još uvijek nije odlučeno. Apelant je predložio da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da hitno odluči o prigovoru izvršenika.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi neosnovani. Pravobranilaštvo je navelo da je presudom Osnovnog suda od 18. maja 2011. godine, koja je i potvrđena presudom Okružnog suda od 21. septembra 2011. godine, usvojen apelantov tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari, pa je shodno tome prijedlog Ustavnom sudu da naloži donošenje presude koja je već donesena, očigledno neosnovan. Dalje, Pravobranilaštvo je navelo da je 21. novembra 2005. godine donesen Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, kojim je propisano da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju na postupanje nadležnom pravobranilaštvu radi zaključivanja vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo je navelo da nisu tačne apelantove konstatacije da Pravobranilaštvo nije postupalo u postupku nakon što mu ga je sud ustupio 8. decembra 2005. godine, istaknuvši da je zatražilo izjašenjenje Vlade RS da odredi visinu iznosa koji bi se ponudio apelantu prilikom postupka poravnanja, a s obzirom da Pravobranilaštvo nije dobilo traženo izjašnjenje, nije bilo u mogućnosti da ponudi apelantu konkretan iznos naknade koja bi zadovoljila njegov zahtjev. Nakon što je apelant podneskom od 8. aprila 2010. godine izjavio da ne prihvata vansudsko poravnanje pred Pravobranilaštvom, predmet je vraćen na postupanje Osnovnom sudu koji je, kako je već navedeno, donio presudu od 18. maja 2011. godine, kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev.
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju slučaja, te istaknuo da je tužena izjavila reviziju i da je predmet dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje gdje se trenutno nalazi. Osnovni sud je još istaknuo da se u predmetnom slučaju postupalo u skladu s važećim procesnim zakonom, uz važeću primjenu materijalnog prava, kao i svih drugih prava zaštićenih Ustavom i Međunarodnom konvencijom, tako da apelantovo pravo nije povrijeđeno u konkretnom slučaju, odnosno nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. U Zakonu o ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05) relevantne odredbe glase: Član 4.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. […] Član 6.
Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. jun 2006. godine.
26. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/09) relevantne odredbe glase:
Član 4.
U članu 5. poslije riječi: „nadležnom pravobranilaštvu“ stavlja se tačka, a riječi: „u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona“ brišu se. Član 5.
Član 6. briše se, ostali članovi pomjeraju se.
27. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 118/09) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Čl. 4. i 5. brišu se, a ostali članovi pomjeraju se.
28. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. Dalje, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na parnični postupak
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak bio u toku, te da je okončan Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 013609 11 Gž od 21. septembra 2011. godine (protiv koje je tužena izjavila reviziju), što znači da je i u vrijeme podnošenja apelacija ispunjavala uslov dopustivosti iz člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, budući da se apelant žalio na nedonošenje odluke u razumnom roku. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Dopustivost u odnosu na izvršni postupak
33. U toku postupka pred Ustavnim sudom apelant je dostavio dopunu apelacije u kojoj predlaže da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da hitno odluči o prigovoru izvršenika i u najkraćem roku sprovede izvršni postupak, koji prema stanju spisa još uvijek nije okončan.
34. Ustavni sud smatra, nasuprot navodima Osnovnog suda iz odgovora na apelaciju, da okolnost da je tužena protiv drugostepene presude izjavila reviziju kao izvanredni pravni lijek, o kojoj još nije odlučeno, ne utiče na dopustivost ove apelacije. Naime, apelant je izdejstvovao pravosnažnu i izvršnu presudu kojom je zadovoljan i čije izvršenje je dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda, a povredu svojih prava vidi u nemogućnosti izvršenja pravosnažne i izvršne sudske presude. Stoga, Ustavni sud ističe da revizija koju je izjavila tužena nije od značaja za provođenje rješenja o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelacija dopustiva, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija i u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija u ovom dijelu nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant ukazuje na to da mu je zbog dužine trajanja parničnog postupka i nedonošenja odluke o njegovom tužbenom zahtjevu, kao i zbog neodlučivanja o izvršenikovom prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju od 27. decembra 2011. godine, odnosno zbog neokončanja izvršnog postupka, Osnovni sud povrijedio pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na parnični postupak
a) Period koji se uzima u obzir
39. S obzirom na to da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 3. juna 1997. godine, a okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 85 0 P 013609 11 Gž od 21. septembra 2011. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka trajao 14 godina i tri mjeseci.
b) Analiza dužine trajanja postupka
40. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu ratne štete nastale na građevinskim objektima – farmi (mobilisana za potrebe tužene) i porodičnoj kući, poljoprivrednim mašinama i alatima, te pokretnim stvarima koje su se nalazile u zgradama, kao i za stoku, a koja je nastala zbog držanja municije, naoružanja i minsko-eksplozivnih sredstava na njegovoj farmi, zbog čega je došlo do požara 12. avgusta 1994. godine. S obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se može govoriti o nešto složenijem predmetu. Osim toga, kako se radi o apelantovoj imovini, odnosno kući i farmi koja mu je uništena tokom rata, a da je apelant izbjeglica, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta značajan.
41. Ustavni sud zapaža da je povodom apelantove tužbe podnesene 3. juna 1997. godine Osnovni sud donio presudu 23. januara 2003. godine, dakle nakon pet godina i šest mjeseci, koja je poništena rješenjem Okružnog suda od 12. novembra 2004. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovnom suđenje. Nakon toga Osnovni sud je, nakon više od godinu dana, donio rješenje od 8. decembra 2005. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i predmet ustupio na nadležni postupak Pravobranilaštvu. Stoga, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije postupao s potrebnom ažurnošću u predmetnom postupku. U vezi sa pokušajem Pravobranilaštva da dužinu predmetnog postupka opravda stupanjem na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, Ustavni sud zapaža da je tačno da su donošenjem navedenog zakona (21. novembra 2005. godine) svi predmeti za naknadu ratne štete koji do tada nisu bili pravosnažno okončani trebali da budu proslijeđeni nadležnom pravobranilaštvu, ali, prema tada važećim odredbama, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog zakona, a o kojima je, u smislu tada važeće odredbe člana 6, trebalo odlučiti do 30. juna 2006. godine. U skladu s tada važećim odredbama, Osnovni sud je predmetni spis 8. decembra 2005. godine dostavio Pravobranilaštvu. Pri tome treba imati u vidu da se predmet skoro pet godina zadržao kod Pravobranilaštva, koje je za to vrijeme jedino zatražilo izjašnjenje Vlade RS da odredi visinu iznosa koji bi se ponudio apelantu prilikom postupka poravnanja, a koje nije dobilo, nakon čega je apelant podneskom od 8. aprila 2010. godine izjavio da ne prihvata vansudsko poravnanje, pa je predmet vraćen na nadležno postupanje Osnovnom sudu. Osnovni sud je nakon toga donio presudu od 18. maja 2011. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 21. septembra 2011. godine, a kojima je usvojen njegov tužbeni zahtjev.
42. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zapaža da apelant nije doprinio dužini postupka, niti su Osnovni sud i Pravobranilaštvo za ukupnu dužinu postupka ponudili racionalno obrazloženje, pa je za Ustavni sud to sasvim dovoljno da zaključi da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na izvršni postupak
44. Prije svega, Ustavni sud smatra da je neophodno da se podsjeti da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Osnovni sud okončao predmetni izvršni postupak. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka cijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
a) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant 8. decembra 2011. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje, te da u dopuni apelacije ukazuje da ni nakon više od godinu dana Osnovni sud nije odlučio o prigovoru izvršenika na rješenje o izvršenju od 27. decembra 2011. godine.
46. Ustavni sud prije svega ukazuje da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, „izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 Evropske konvencije“ (vidi vodeće odluke Ustavnog suda AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05 i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kom su države ugovornice dužne da organizuju svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te da obezbijede izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84).
47. Ocjenjujući postupak u cjelini i vodeći računa o ispitanim kriterijumima (u dijelu koji se tiču parničnog postupka), Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog izvršnog postupka od godinu dana i tri mjeseca, koji još nije okončan, zajedno s parničnim postupkom koji mu je prethodio, (ukupno 15 godina i tri mjeseca) ne zadovoljava zahtjev «razumnosti», za što su odgovorni redovni sudovi. Zbog toga je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
48. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se ti navodi temelje na istim razlozima.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
49. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
50. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da predmetni postupak traje 15 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.250,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pred redovnim sudovima trajao preko 14 godina (od toga pet godina pred Pravobranilaštvom), te da je takva dužina parničnog postupka a priori nerazumna i mogla bi da se opravda samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju ne postoje.
52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada Osnovni sud u izvršnom postupku, ni nakon više od godinu dana, nije odlučio o prigovoru tužene kao izvršenika, odnosno, okončao postupak u smislu člana 64 Zakona o izvršnom postupku i kada nadležni Osnovni sud nije ponudio nikakve razložive argumente za ovako dugo trajanje izvršnog postupka koji je zakonom okarakterisan kao hitan.
53. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić