Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-624/10 (M. D.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-624/10

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 624/10, rješavajući apelaciju Muhameda Dizdara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Muhameda Dizdara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06- 001768 od 18. septembra 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Dizdara podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 209 od 12. januara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Dizdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 209 od 12. januara 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te od učesnika u postupku „Krajina-osiguranja“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 8. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. marta 2011. godine, Okružni sud 16. marta 2011. godine, a drugotuženi 15. marta 2011. godine. Prvotuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 9. marta 2011. godine, do dana donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. februara 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P- 2048/98 od 21. jula 2006. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, pa je prvotuženog obavezao na naknadu materijalne štete u iznosu od 30.738,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 1. juna 1992. godine kao dana kada je šteta nastala pa do konačne isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.

7. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-001768 od 18. septembra 2007. godine uvažio apelantovu žalbu pa je prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženog, a slijedom čega su prvotuženi i drugotuženi obavezani da apelantu solidarno nadoknade označeni novčani iznos na ime štete sa zakonskom zateznom kamatom od 21. jula 2006. godine pa do isplate, uz naznaku označenog iznosa troškova postupka. Najzad, žalba prvotuženog je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama, tako da se zakonska zatezna kamata dosuđuje od 21. jula 2006. godine pa do isplate.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelant imao „uvjetni“ zahtjev za plaćanje prema osiguravaču ZOIL „Sarajevo“ iz Sarajeva, Filijala Banjaluka, s kojim je 20. juna 1991. godine zaključio ugovor o kasko-osiguranju. Ukazano je na to da, prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse izraženom u ovakvim i sličnim činjeničnim i pravnim situacijama, odgovornost prvotuženog postoji, s obzirom na to da je organiziran od dijela imovine ZOIL „Sarajevo“, pa da ne bi bilo nikakvog opravdanja da za iste obaveze ne odgovara i drugotuženi kao pravni slijednik matične zajednice osiguranja, tj. ZOIL „Sarajevo“. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu tužbu u odnosu na drugotuženog, te je zaključio da je odgovornost prvotuženog i drugotuženog solidarna.

9. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete dosudio od 1. juna 1992. godine. Prema ocjeni Okružnog suda, visina naknade predmetne štete je utvrđena prema cijenama na dan presuđivanja, a zbog čega apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana presuđivanja pa do isplate, shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Apelant je 20. novembra 2007. godine uložio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3141/07 od 17. decembra 2007. godine odbacio apelaciju kao preuranjenu, jer je protiv presude Okružnog suda drugotuženi izjavio reviziju o kojoj nije bilo odlučeno.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-rev-08-000 209 od 12. januara 2010. godine reviziju drugotuženog usvojio, te je prvostepenu i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosio na drugotuženog i apelantovu tužbu u tom dijelu odbacio obavezujući apelanta da drugotuženom nadoknadi troškove postupka.

12. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, ukazano na to da je osnovan prigovor drugotuženog koji je isticao u postupcima pred nižestepenim sudovima da sudovi u Republici Srpskoj nisu nadležni za rješavanje spora u odnosu na njega, a shodno članu 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, istaknuto je da nadležnost nije bilo moguće zasnovati ni na osnovu člana 47. ZPP jer se na području Republike Srpske ne nalazi imovina drugotuženog, niti predmeti koji se tužbom traže, niti bi se tu trebala ispuniti obaveza čije se ispunjenje traži. Shodno navedenom, zaključeno je da se apelantova tužba u odnosu na drugotuženog trebala odbaciti i to u prvostepenom postupku, u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 1. ZPP, u postupku povodom žalbe na osnovu člana 227. stav 2. ZPP, te u postupku povodom revizije na osnovu člana 249. stav 2. ZPP, uz napomenu da se pod pojmom sudske nenadležnosti prema citiranim odredbama podrazumijeva nenadležnost sudova u Republici Srpskoj.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda jer smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 16. stav 3. ZPP kad se uzme u obzir član 46. istog zakona. Prema apelantovom mišljenju, iz sadržaja parnice je evidentno da su tuženi materijalni suparničari, pa s obzirom na to da je Osnovni sud nesporno bio nadležan da postupa u odnosu na prvotuženog, onda je u skladu sa navedenom odredbom bio nadležan postupati i u odnosu na drugotuženog. Apelant ukazuje na to da je isti sud identičan prigovor drugotuženog u Presudi broj 118-0-rev-08-000 299 od 17. septembra 2009. godine odbio kao neosnovan. U prilog tvrdnji da je postojala nadležnost sudova u Republici Srpskoj i u odnosu na drugotuženog, apelant je ukazao i na rješenje Suda Bosne i Hercegovine u kojem je zaključeno da postoji nadležnost suda u Mrkonjić-Gradu, bez obzira na to što je tužena bila Federacija Bosna i Hercegovina. Na temelju navedenog, apelant zaključuje da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da sudovi u Republici Srpskoj nisu nadležni za parnice u kojima se kao tuženi pojavljuje pravno lice sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine.

15. Apelant je istakao da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 3141/07 od 17. decembra 2007. godine njegovu apelaciju uloženu protiv osporene presude Okružnog suda odbacio kao preuranjenu, sa naznakom da će apelaciju protiv iste odluke Okružnog suda moći dostaviti kada bude okončan postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. Kako je Vrhovni sud donio osporeno rješenje, apelant ponovo osporava presudu Okružnog suda u odnosu na odluku o zakonskim zateznim kamatama. Prema njegovom mišljenju, Okružni sud je odlukom o kamatama povrijedio član 186. ZOO-a kojim je jasno regulirano da obaveza naknade materijalne štete dospijeva od trenutka nastanka štete, a to je u konkretnom slučaju 1. juni 1992. godine, a ne, kako je utvrdio Okružni sud, 21. juli 2006. godine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe ZPP na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a shodno čemu nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, prema njegovom mišljenju, presudom ovog suda nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje apelacijom.

18. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je tačan apelantov navod da su prvotuženi i drugotuženi materijalni suparničari, ali da njegovo sjedište nije u Republici Srpskoj, zbog čega se nije mogao primijeniti član 46. ZPP jer je ograničen samo na lica čije je prebivalište odnosno sjedište u Republici Srpskoj. Dalje, ukazano je na to da se nadležnost nije mogla zasnovati ni primjenom člana 16. stav 3. odnosno člana 47. ZPP jer su svu imovinu ZOIL „Sarajevo“ na teritoriji Republike Srpske preuzeli prvotuženi i SOD „Jahorina“ Pale, pa drugotuženi nema imovinu na teritoriji Republike Srpske, niti bi se tu mogla ispuniti obaveza čije se ispunjenje traži. Prema mišljenju drugotuženog, apelant pogrešno ukazuje i na primjenu člana 186. ZOO-a u pogledu odluke o kamatama. U vezi s tim je istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na polisi kasko-osiguranja, pa da je vrijednost vozila utvrđena na dan presuđivanja na bazi totalne štete, odnosno da je apelant u potpunosti obeštećen i njegova materijalna situacija je dovedena u stanje u kojem je bila prije nastanka štete jer je za iznos dosuđene naknade mogao kupiti drugi automobil koji po vrijednosti odgovara ukradenom automobilu. Na temelju navedenog, drugotuženi zaključuje da je apelantu zbog toga dosuđena kamata od dana presuđivanja pa do isplate, a u skladu sa članom 189. stav 2. ZOO-a. Najzad, drugotuženi je istakao da je na apelantov prijedlog proveden postupak izvršenja, a budući da su protekli i subjektivni i objektivni rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje, od apelanta se više ne može tražiti povrat sredstava koja je naplatio. V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

Član 46.

Ako je jednom tužbom tuženo više lica u svojstvu materijalnih suparničara (član 362. stav 1. tačka 1.), a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženih.

Član 47.

Tužba o imovinskopravnim zahtjevima protiv lica za koje ne postoji opšta mjesna nadležnost u Republici Srpskoj, može se podnijeti svakom sudu u Republici Srpskoj na čijem se području nalazi kakva imovina tog lica ili predmet koji se tužbom traži. (...)

U sporovima protiv lica za koje u Republici Srpskoj ne postoji opšta mjesna nadležnost, za obaveze koje treba ispuniti u Republici Srpskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obavezu treba ispuniti.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/09, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Apelant je 18. februara 2010. godine uložio apelaciju kojom je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-rev-08-000 209 od 12. januara 2010. godine, a kojim je odlučeno o reviziji drugotuženog, na način da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbačen. U predmetnoj apelaciji apelant je osporio i Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001768 od 18. septembra 2007. godine u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama, ukazujući na Odluku o dopustivosti broj AP 3141/07 od 17. decembra 2007. godine.

Dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda

24. Ispitujući dopustivost apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je zaključio da je osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-rev-08-000 209 od 12. januara 2010. godine apelantu uručeno 10. februara 2010. godine, a apelaciju je podnio 18. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Dopustivost u odnosu na presudu Okružnog suda

25. Apelant je osporio i Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001768 od 18.

septembra 2007. godine u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama.

26. Ispitujući dopustivost apelacije u ovom dijelu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud najprije ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3141/07 od 17. decembra 2007. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001768 od 18. septembra 2007. godine u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama, jer nije bio okončan postupak povodom revizije koju je protiv ove presude izjavio drugotuženi.

S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno o reviziji drugotuženog, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda apelantu uručena 15. oktobra 2007. godine, a da je apelacija u kojoj je apelant osporio Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001768 od 18. septembra 2007. godine podnesena 22. novembra 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

27. Ustavni sud podsjeća na to da je, u skladu sa članom 316. ZPP, tužilac dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima ako se ne može izraziti u novcu (stav 1); kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (stav 2); kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (stav 3). S obzirom na ovakvo određenje vrijednosti spora, proizlazi da se pri ocjeni osporenog dijela presude, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, može uzimati u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Naime, da bi revizija bila dopuštena, vrijednost osporenog dijela presude mora preći iznos od 10.000 KM. Vrijednost spora mora biti označena već u tužbi i ona se kao takva utvrđuje u toku postupka. Utvrđena vrijednost spora predstavlja i osnov na temelju kojeg se vrši obračun kamata. Koliko će biti plaćeno po osnovu zakonske zatezne kamate utvrđuje se prilikom konačne isplate. Dakle, ne radi se o iznosu čija je nominalna vrijednost utvrđena u samoj presudi, a na temelju čega bi se moglo ocijeniti da vrijednost osporenog dijela presude, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, prelazi iznos od 10.000 KM. Zbog toga, kada je drugostepenom presudom odlučeno o glavnoj stvari i o isplati kamate kao sporednog potraživanja, revizija se ne može izjaviti samo protiv dijela presude kojim je odlučeno o kamati.

28. U konkretnom slučaju, apelant je osporio presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama, dakle o sporednom potraživanju, pa, shodno navedenom, nije mogao izjaviti reviziju. Stoga, osporena presuda Okružnog suda u odnosu na dio koji se osporava (zatezne kamate) predstavlja odluku protiv koje su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Naime, iako je povodom revizije drugotuženog doneseno rješenje Vrhovnog suda koje apelant također osporava apelacijom, konačnom odlukom u odnosu na zatezne kamate smatra se osporena presuda Okružnog suda, protiv koje apelant nije mogao izjaviti reviziju, pa Vrhovni sud nije bio u mogućnosti da odlučuje o eventualnim povredama prava na koje apelant ukazuje u apelaciji.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda i presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Navodi u odnosu na osporenu presudu Okružnog suda

33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete nisu dosuđene od trenutka nastanka štete.

34. Ustavni sud podsjeća na to da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/08, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 50/09). U navedenim odlukama usvojeno je stanovište da se pri određivanju naknade materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, zaključio: „[…] članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete“. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate kod materijalne štete.

35. Imajući u vidu da je ovakvo stanovište izraženo u vezi sa tumačenjem relevantnih odredbi ZOO-a, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Okružnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da i predmetnu odluku donese u skladu sa navedenim odlukama Ustavnog suda, te da se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda u potpunosti poziva na prethodno citirani stav. Pri tome, Ustavni sud se rukovodio činjenicom da je, prije svega, potrebno osigurati pravilnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i pravilne primjene materijalnog prava.

36. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da presuda Okružnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je za posljedicu imalo povredu apelantovog prava garantiranog citiranim odredbama. Ostali navodi u odnosu na presudu Okružnog suda

37. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, što temelji na identičnim navodima koji su već razmotreni u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Navodi u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda

38. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Vrhovni sud, prema njegovom mišljenju, pogrešno zaključio da sudovi u Republici Srpskoj nisu nadležni da odlučuju o dijelu apelantovog tuženog zahtjeva koji se odnosio na drugotuženog. Prema njegovom mišljenju, prvotuženi i drugotuženi imaju svojstvo materijalnih suparničara pa nadležnost sudova u Republici Srpskoj proizlazi iz člana 46. ZPP. Dalje, apelant je ukazao na to da je Vrhovni sud identičan prigovor drugotuženog odbio kao neosnovan u Presudi broj 118-0-Rev-08-000 299 od 17. septembra 2009. godine. Također, apelant je ukazao i na stav Suda Bosne i Hercegovine prema kojem su sudovi u Republici Srpskoj nadležni da postupaju u predmetima u kojima se kao tuženi pojavljuju pravna lica iz Federacije Bosne i Hercegovine.

39. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se svode na tvrdnju da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda i, prema njegovom mišljenju, pogrešnim tumačenjem nadležnosti onemogućen pristup sudu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo i da države uživaju široko polje procjene u uspostavljanju ograničenja koja mogu varirati u vremenu i mjestu zavisno od potreba i resursa zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 18 (1975), EHRR 524 para 38 PC). Ograničenja ne mogu biti takva da dovode u pitanje suštinu prava, te moraju imati legitiman cilj i uspostavljati razuman odnos proporcionalnosti između cilja koji se želi postići i upotrijebljenih sredstava (vidi Evropski sud, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 93 (1985); EHRR 528, para 57).

40. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom radi naknade štete proistekle iz polise kasko-osiguranja pokrenuo parnicu protiv prvotuženog i drugotuženog. Nesporno je da se radilo o sporu građanske prirode za koji je ustanovljena nadležnost redovnih sudova u Republici Srpskoj. Međutim, pored nadležnosti suda da odlučuje o određenoj vrsti spora, potrebno je da je sud i mjesno nadležan da odlučuje. Kod određivanja mjesne nadležnosti opće pravilo je da je nadležan sud koji je nadležan za tuženog, a u svrhu olakšanja njegovog položaja u postupku. Koji sud je nadležan za tuženog određuje se najprije s obzirom na prebivalište odnosno boravište kada je u pitanju fizičko lice, odnosno s obzirom na sjedište ako se radi o pravnom licu. Najzad, u zakonom određenim slučajevima postoji mogućnost uspostavljanja nadležnosti i u odnosu na lica-tužene za koje ne postoji opća mjesna nadležnost (s obzirom na prebivalište ili sjedište).

41. U konkretnom slučaju, apelant je tužbom pokrenuo parnicu protiv više lica kao materijalnih suparničara. U skladu sa članom 46. ZPP, ako je jednom tužbom tuženo više lica a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženih. U konkretnom slučaju, prvotuženi ima sjedište u Banjaluci, Republika Srpska, a drugotuženi u Sarajevu, Federacija Bosna i Hercegovina, pa se nadležnost sudova u Republici Srpskoj, i pored činjenice da su prvotuženi i drugotuženi materijalni suparničari, nije mogla zasnovati na temelju ove odredbe. Naime, preduvjet za primjenu ove odredbe o određivanju nadležnosti je da je ispunjen uvjet opće mjesne nadležnosti, tj. da je i za prvotuženog i drugotuženog mjesno nadležan neki od sudova u Republici Srpskoj, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju, spor je proistekao iz ugovornog odnosa (polisa kasko-osiguranja), a u kojem slučaju se nadležnost ne može zasnovati na temelju člana 32. stav 3. ZPP jer se ovom odredbom regulira nadležnost za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, a što su upravo bile okolnosti u predmetu Vrhovnog suda na koji apelant ukazuje u prilog tvrdnji da je isti sud o identičnom prigovoru odlučivao na drugačiji način. Isto vrijedi i u odnosu na rješenje Suda BiH na koje apelant ukazuje u apelaciji. Najzad, apelant u apelaciji ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da drugotuženi ima imovinu na području Republike Srpske ili da se na navedenoj teritoriji nalazi predmet koji se tužbom traži, niti da se obaveza treba ispuniti u Republici Srpskoj, pa da su u skladu s tim ispunjeni uvjeti za uspostavljanje nadležnosti u skladu sa članom

47. ZPP (nadležnost za lica za koja ne postoji opća mjesna nadležnost). U osporenom rješenju Vrhovni sud je upravo i zaključio da ne postoje uvjeti za zasnivanje nadležnosti u smislu člana 47. ZPP prema drugotuženom kao licu prema kojem ne postoji opća mjesna nadležnost u smislu ZPP.

42. Ograničenja u pogledu suda koji je mjesno nadležan za postupanje u sporu građanskopravne prirode imaju legitimno opravdanje u razgraničenju teritorijalne nadležnosti sudova istog ranga i tradicionalno su prepoznata u službi olakšanja položaja tuženog. Dalje, postojeća zakonska rješenja dopuštaju i određena odstupanja od pravila o općoj mjesnoj nadležnosti a koja su u službi ostvarivanja zaštite prava pojedinaca u svim vrstama građanskih sporova. Najzad, odredbe o mjesnoj nadležnosti ne predstavljaju ograničenja koja dovode u pitanje suštinu prava na način koji bi rezultirao povredom prava na pristup sudu i u funkciji su ostvarivanja efikasnog sudskog sistema, a što je preduvjet za osiguranje efikasne zaštite prava pojedinca.

43. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud interpretacijom odredbi o mjesnoj nadležnosti u okolnostima konkretnog slučaja nije doveo u pitanje apelantovo pravo na pristup sudu.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Najzad, Ustavni sud ukazuje na to da je odlučio da ukine osporenu presudu Okružnog suda u dijelu odluke o kamatama sa nalogom da donese novu odluku u skladu sa pravom na pravično suđenje, iako je nakon donošenja presude osporeno rješenje Vrhovnog suda povodom revizije koju je izjavio drugotuženi. Naime, shodno članu 237. ZPP, u postupku povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije moguće osporavati pravosnažnu presudu drugostepenog suda samo zbog odluke o kamatama, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, pa je utvrđenu povredu apelantovog prava moguće otkloniti jedino u postupku pred Okružnim sudom.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležni sud pri određivanju materijalne štete zateznu kamatu dosuđuje od dana donošenja prvostepene presude umjesto od dana nastanka štete, a kako je to regulirano relevantnim zakonskim odredbama.

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada dosljednim tumačenjem odredbi o nadležnosti redovni sud nije doveo u pitanje „suštinu prava“ lica u pitanju na način da mu je onemogućen pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje.

48. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-624/10 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio