Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4379/12 („KONS“ d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4379/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 4379/12, rješavajući zahtjev „KONS“ d.o.o. Ljubuški za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „KONS“ d.o.o. Ljubuški za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „KONS“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 13. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 F 009350 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 00935 10 P od 4. jula 2011. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Drage Sušca (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da mu na ime neisplaćenog dijela nematerijalne štete za duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnost, pretrpljenu fizičku bol i strah, isplati ukupan iznos od 6.542,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. jula 2010. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate te da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.227,87 sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je tužitelj bio uposlenik apelanta na radnom mjestu kraniste i da je nakon urušavanja skele na kojoj je radio, doživio tjelesne povrede precizirane u presudi. Utvrđeno je i da je apelant sa „Croatia osiguranjem“ d.d. zaključio dvije polise osiguranja za kombinirano kolektivno osiguranje uposlenika i polisu sa „Euroherc osiguranje“ kao i da je apelant iz svojih sredstava plaćao premije za uposlenike. Utvrđeno je i da je na osnovu navedenih polisa tužitelju nakon doživljene nesreće, Croatia osiguranje dd isplatio iznos od 28.000,00 KM, a od „Euroherc osiguranje“ 5.869,89 KM Osim toga, Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio navedenu tužbu protiv apelanta kojom je potraživao naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova usljed umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni stran u ukupnom iznosu od 40.410,00 KM.

3. U vezi sa navedenim, Općinski sud je obrazložio da je nesporno da je apelant sa osiguravajućim društvom zaključio kombiniranu kolektivnu polisu o osiguranju od odgovornosti kojim je osigurao sve djelatnike prema popisu, a radi toga da smanjio svoju obavezu za slučaj posljedica nesretnog slučaju. Prema obrazloženju Općinskog suda, imajući u vidu navedeno, taj sud je zaključio da je apelant u obavezi da tužitelju isplati samo razliku između sume isplaćene po osnovu osiguranja i potraživanog iznosa naknade nematerijalne štete, sve shodno odredbama čl. 919. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tom je Općinski sud naveo da je imao u vidu i odredbu člana 948. stav 3. ZOO kojim je propisano da se odredbe tog člana koje se odnose na mogućnost kumuliranja naknade za nematerijalnu štetu i osigurane svote, ne odnose jedino na slučaj kada je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti. Navedeno je da, kako je nesporno da je apelant sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti, to je, prema mišljenju Općinskog suda, neosnovan tužiteljev prigovor da apelant nije sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti pa je apelant dužan isplatiti samo razliku između isplaćenog i potraživanog iznosa a na osnovu izvršenog vještačenja i na taj način utvrđene visine pričinjene nematerijalne štete.

4. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom broj 63 0 P 009350 11 Gž od 26. septembra 2011. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je nesporno da je apelant sklopio dvije polise osiguranja od posljedica nesretnog slučaja za sve svoje uposlenike kao i da je apelant plaćao ugovoreno osiguranje iz svojih sredstva o čemu svjedoče uplatnice o plaćenoj premiji. Navedeno je da je i temeljem navedenih polisa osiguranja tužitelj naplatio osiguranu sumu zbog čega se, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može tužitelju isplatiti ukupni potraživani iznos nematerijalne štete već smo razlika između isplaćene sume osiguranja i utvrđene visine nematerijalne štete. Zbog navedenog, kao razloga preciziranih u presudi, Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu..

5. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je presudom broj 63 0 F 009350 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine reviziju apelanta odbio a reviziju tužitelja usvojio i preinačio obje nižestepene presude na način da je apelant obavezan da isplati tužitelju na ime naknade nematerijalne štete pored dosuđenog iznosa od 6.542,51 KM i iznos od 33.867,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Presudom je obavezan apelanta da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 6.479,99 KM. Presudom je, također, odbačena dopuna revizije tužitelja kao neblagovremena.

6. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova. U vezi s navedenim je, između ostalog, istaknuto, da okolnost da je apelant kao poslodavac zaključio ugovor sa osiguravateljem o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja sa kombiniranim kolektivnim osiguranjem od nezgode odnosno dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja u korist tužitelja kao njegovog uposlenika, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne isključuje kumuliranje naknade štete zbog povrede na radu sa svotom pripadajućom po osnovu zaključenog ugovora o osiguranju. Ovo stoga jer kako je naveo Vrhovni sud, iz predmetnih polisa osiguranja ne proizlazi da su navedena osiguranja ugovorena kao osiguranje od odgovornosti kakvo ima u vidu odredba člana 948. stav 3. ZOO.

7. Vrhovni sud je, nadalje, obrazložio da u smislu navedenih pravila materijalnog prava, samo ukoliko je tužitelj primio navedene iznose (ukupno 33.867,49 KM) po osnovu osiguranja od odgovornosti, u tom slučaju bi bilo osnova za odbijanje primljene svote od ukupne svote novčane naknade nematerijalne štete koju je utvrdio sud. Kako u konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, navedeni iznos tužitelj nije primio iz predmetnog osnova, to nisu ni ostvarene materijalno pravne pretpostavke za uračunavanje iznosa. Zbog toga se, kako je obrazložio Vrhovni sud, iznos isplaćen tužitelju po osnovu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja i dopunskog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja ne odbija od ukupno pripadajuće naknade nematerijalne štete već se ti iznosi kumuliraju. Ovo stoga, jer se, kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju radi o osiguranju ugovorenom u korist zaposlenika kao osiguranika zbog čega su, prema zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su za isplaćenu svotu tužitelju po osnovu osiguranja, smanjili pripadajuću naknadu za nematerijalnu štetu. Vrhovni sud je istakao da uzimajući u obzir navedeno, nije odlučno ko je plaćao premiju odnosno čijim novcem je premija plaćena već je odlučno ko je osiguranik odnosno u čiju korist je ugovor o osiguranju zaključen. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude kao u izreci.

8. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je Vrhovni sud pogrešno protumačio prirodu predmetnih ugovora o osiguranju jer su ugovori o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja po svojoj pravnoj prirodi ugovori o osiguranju od odgovornosti budući da je apelant kao pravno lice svoju odgovornost za eventualnu štetu prema svojim uposlenicima prenio na osiguravatelja. U korist svojih tvrdnji apelant navodi da je dosadašnja sudska praksa zauzela stanovište da je ocjenu da li je osiguranje od nezgode ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti odlučujuća okolnost plaća li se premija po ugovoru o osiguranju od nezgode iz poslodavčevih sredstava pa ako se plaća da se radi o ugovoru o osiguranju od odgovornosti. Smatra da je zbog navedenog u konkretnom slučaju, shodno zakonskim odredbama, zabranjeno kumuliranje štete i sume osiguranja a kako su, prema apelantovom mišljenju, pravilno utvrdili nižestepeni sudovi čije je presude Vrhovni sud prinačio.

9. Apelant zbog navedenog traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi do donošenja odluke po apelaciji obustavio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je odredbom člana 216. ZOO propisano da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povreda tijela, narušavanja zdravlja ili smrti ukoliko je isplata izvršena savjesnom pribaviocu te da bi izvršenjem sporne presude prije donošenja odluke po apelaciji nastale štetne posljedice po apelanta jer u slučaju uspjeha u apelacionom postupku, ne bi imao zakonsku mogućnost da vrati isplaćenu navedenu sumu.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije dostavio nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj tražio izvršenje presude čiju obustavu izvršenja apelant traži. Osim toga, Ustavni sud smatra da pozivanje apelanta na odredbe člana 216. ZOO kojim je regulirano pitanje neosnovanog bogaćenja ne predstavlja razloge niti dokaze iz kojih bi proizlazila potreba da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po sudskoj odluci koja je konačna i izvršna. Ustavni sud nadalje ukazuje da se ovako postavljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o čemu Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i odredbe Zakona o izvršnom postupku koje reguliraju postupak protivizvršenja (član 54.), zbog čega se pokazuje neosnovanom bojazan apelanta vezana za primjenu člana 216. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4379/12 („KONS“ d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio