Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5541/10 (T. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5541/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP 5541/10, rješavajući zahtjev Tee Popović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Tee Popović za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da ne provodi postupak protivizvršenja određen Rješenjem broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 15. novembra 2011. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Tea Popović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 015918 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 23. decembra 2010. godine, apelantica je dopunila apelaciju 28. decembra 2010. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio obustavu protivizvršenja po prijedlogu Grada Banjaluke u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 082288 10 I, do donošenja odluke o apelaciji“. Predmetna apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP-5541/10.
2. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP-
5541/10, Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, donio Odluku kojom je odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere, kao neosnovan, uz obrazloženje da apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavila argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda.
3. Apelantica je, zatim, 13. februara 2013. godine, podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 31. januara 2012. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio obustavu protivizvršenja [ ], do donošenja odluke o apelacijama“. Predmetna apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 655/13.
4. Nakon toga apelantica je 26. februara 2013. godine u predmetu AP 5541/10 podnijela „ponovljeni zahtjev za izdavanje privremene mjere“ kojom bi Ustavni sud „naložio obustavu protivizvršenja [ ], do donošenja odluke o apelacijama“.
5. S obzirom da se zahtjevi za donošenje privremene mjere tiče istog pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5541/10 i AP 655/13, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku o privremenoj mjeri pod brojem AP 5541/10.
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Vanparnični postupak –odluke osporene u AP 5541/10
7. Rješenjem broj 71 0 V 015918 06 V od 22. oktobra 2009. godine, koje je donio Osnovni sud a koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 015918 10 Gž od 18. februara 2010. godine, obavezan je Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: protupredlagatelj) da apelantici za nekretnine čiji su zemljišno-knjižni podaci pobliže označeni u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), isplati naknadu u iznosu od 404.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. Osnovni sud je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je na osnovu Rješenja Skupštine Opštine Banjaluka – Sekretarijata za upravno-pravne poslove broj 05-NZ-428/1-65 od 1. decembra 1965. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 1. decembra 1965. godine), Zavodu za komunalnu djelatnost Banjaluka (u daljnjem tekstu: korisnik) dato na korištenje građevinsko neizgrađeno zemljište u društvenoj svojini, odnosno predmetne nekretnine, radi uređenja i davanja, za izgradnju benzinske stanice. U rješenju je navedeno da se korisnik obavezuje da uplati naknadu za predmetno zemljište, zasade, usjeve i plodove te ogradu te da zemljište koristi Slavica Dujlović [umrla majka apelantice], kojoj je ostavljen rok od šest mjeseci od prijema rješenja da faktički izvršenu zamjenu i pravo prenese u zemljišnim knjigama. Nakon toga je protupredlagatelj donio i Rješenje broj 05-NZ-
428/65 od 5. januara 1966. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 5. januara 1966. godine), kojim je odredio naknadu za dugogodišnje zasade, plodove, usjeve i ogradu u iznosu od 231.701 dinara, u korist apelantičine majke. Osnovni sud je istakao da rješenje o određivanju naknade za eksproprisano zemljište nije doneseno niti u upravnom niti u sudskom postupku te da prednici apelantice niti apelantici, nije isplaćena naknada za eksproprisano predmetno zemljište i zasade, pa je stoga usvojio prijedlog apelantice.
9. Apelantica je, nakon dobijanja Rješenja Okružnog suda broj 71 0 V 015918 10 Gž od 18. februara 2010. godine, podnijela prijedlog za izvršenje koje je Osnovni sud odredio Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 082288 10 I od 21. aprila 2010. godine, te je 31. maja 2010. godine, apelantici isplaćen ukupan iznos od 524.6363,30 KM.
10. Odlučujući o reviziji protupredlagatelja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 015918 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine, reviziju uvažio i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 V 015918 10 Gž od 18. februara 2010. godine preinačio te presudio da se žalba protupredlagatelja uvažava i prvostepeno rješenje Osnovnog suda preinačava tako što se prijedlog apelantice za određivanje naknade na ime eksproprisanih nekretnina odbija.
11. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su pogrešni zaključci nižestepenih sudova da majci apelantice nije utvrđena naknada za izuzeto nacionalizivano gradsko neizgrađeno zemljište jer je to u suprotnosti sa sadržinom Rješenja od 1. decembra 1965. godine. Navedeno je da, kada se cijene odredbe tač. 2. i 6. Uputstva u vezi sa članom 59. Zakona o nacionalizaciji, predmetno rješenje predstavlja rješenje kojim je utvrđena naknada za ranijeg sopstvenika zemljišta. Da se radi o rješenju kojim je utvrđena naknada govori u prilog i činjenica, kako je istakao Vrhovni sud, da je majci apelantice, Rješenjem od 5. januara 1966. godine, isplaćena utvrđena naknada za usjeve i plodove, sa računa „sredstva za nacionalizaciju“ u visini iznosa koje je korisnik uplatio na račun protupredlagatelja na osnovu Rješenja od 1. decembra 1965. godine. Navedeno je da zaključak da je u pitanju rješenje kojim je utvrđena ne samo naknada za usjeve, plodove i ogradu, već i naknada za izuzimanje nacionalizovanog neizgrađenog građevinskog zemljišta, ne dovodi u sumnju to što utvrđeni iznos naknade za zemljište od 809.000 dinara nije isplaćen majci apelantice. Iz sadržine obrazloženja Rješenja od 5. januara 1966. godine proizilazi da se „ranijem korisniku ne određuje naknada za zemljište dok faktično izvršenu zamjenu i pravno ne prenese u zemljišne knjige“. Obzirom da se naknada može isplatiti samo „ranijem sopstveniku“, sredstva od 809.000 dinara su uplaćena na depozitni račun protupredlagatelja i majka predlagateljice koja je bila upisani posjednik, nije mogla ostvariti ovu naknadu sve dok se ne upiše u zemljišne knjige kao vlasnik. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je istakao da se navođenje u obrazloženju rješenja da se „ne određuje naknada za zemljište“ ima tumačiti da se neće vršiti isplata već utvrđene naknade dok za to ne budu ispunjeni uslovi o kojima je majka apelantice upoznata. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, osnovan prigovor protupredlagatelja o zastari potraživanja, u smislu odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je isticao tokom prvostepenog postupka, potom u žalbi a i u reviziji. Postupak protivizvršenja – odluke osporene u AP 655/13
12. Protupredlagatelj je, nakon dobijanja Rješenja Vrhovnog suda kojim je uvažena njegova revizija i prvostepeno rješenje Osnovnog suda preinačeno (tako što je prijedlog apelantice za određivanje naknade na ime eksproprisanih nekretnina odbijen), pokrenuo postupak protivizvršenja.
13. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 082288 1012 od 15. novembra 2011. godine dozvolio predloženo protivizvršenje.
14. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 31. januara 2012. godine odbijen je prigovor apelantice izjavljen protiv Rješenja broj 71 0 I 082288 1012 od 15. novembra 2011. godine i osporeno rješenje je u cijelosti ostavljeno na snazi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud odlučujući o prijedlogu za protivizvršenje, donio Rješenje broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 15. novembra 2011. godine, kojim je prihvatio prijedlog i naložio apelantici da izvršeniku - tražiocu protivizvršenja (gradu Banjaluka) vrati ukupan iznos od 524.363,30 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže navedene u prijedlogu.
15. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine odbijena je žalba apelantice i Rješenje broj 71 0 I 082288 1012 od 31. januara 2012. godine je u cijelosti potvrđeno. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je tražilac protivizvršenja u ranijem postupku izvršenja u cijelosti namirio novčanu obavezu iz izvršne isprave, kako je to naloženo rješenjem o izvršenju od 21. aprila 2010. godine. Naročito je Okružni sud istakao da su neosnovani apelantičini navodi da se u ranijem izvršnom postupku nije radilo o plaćanju nepostojeće obaveze, već o plaćanju obaveze koja je zastarjela, u kom slučaju nema mjesta vraćanju datog (član 367. ZOO-a) jer se u tom postupku radilo o namirenju novčane obaveze iz izvršne isprave a ne o isplati zastarjele obaveze. Navedeno je da je izvršna isprava, na osnovu koje je provedeno ranije izvršenje i isplaćeno novčano potraživanje, preinačena rješenjem Vrhovnog suda od 28. oktobra 2010. godine i stoga je bez pravnog dejstva. U takvoj situaciji, kako je dalje naglasio Okružni sud, pošto je obaveza iz izvršne isprave isplaćena prinudnim putem, a nakon toga izvršna isprava na osnovu koje je nastalo prinudno izvršenje, ostane bez dejstva, ispunjeni su svi zakonski uvjeti za prihvaćanje prijedloga za protivizvršenje i donošenje rješenja o protivizvršenju, kako je to pravilno uradio prvostepeni sud uz pravilnu primjenu odredbi čl. 54., 55. i 56. ZIP-a.
16. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama iz vanparničnog i izvršnog postupka povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu odluke iz vanparničnog postupka, apelantica ističe da se navedene povrede ogledaju, prije svega, u pogrešnoj primjeni procesnog prava jer, kako apelantica navodi, Vrhovni sud nije ispoštovao zakonsko ograničenje iz člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (nemogućnost izjavljivanja revizije zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja).. Naime, apelantica ističe da pitanje da li je njenoj majci isplaćena naknada ili nije predstavlja činjenično pitanje a nižestepeni sudovi su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da apelantici nije određena a niti isplaćena naknada. Također, apelantica navodi da analiza sadržine upravnih akata, odnosno rješenjā od 1. decembra 1965. i 5. januara 1966. godine, kao što je to uradio Vrhovni sud, ne može predstavljati tumačenje propisa, već je činjenično pitanje. Nadalje, apelantica navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio i odredbe ZOO-a u pogledu primjene odredaba o zastarjelosti, jer zahtjev za određivanje naknade za zemljište nije obligaciono-pravne prirode, pa na njega nisu primjenjive odredbe člana 371. ZOO-a. Po mišljenju apelantice, Vrhovni sud je proizvoljno ocijenio činjenice kao i proizvoljno primijenio materijalno pravo na koji način je povrijedio „ustavni standard poštenog suđenja“. Osim toga, apelantica je istakla da je po njenom prijedlogu od 24. marta 2010. godine, za izvršenje (pravomoćnog i izvršnog) Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 V 015918 06 V od 22. oktobra 2009. godine, Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 082288 10 I od 21. aprila 2010. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika [protupredlagatelja]. Određeno izvršenje je u cijelosti provedeno 31. maja 2010. godine, te je sa računa izvršenika u korist računa punomoćnika apelantice isplaćen ukupan iznos od 524.6363,30 KM
17. Nadalje, u pogledu odluka iz izvršnog postupka (predmet AP 655/13), apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO-a kojima je regulisana zastarjelost. Naime, apelantica ističe da Okružni sud u svojoj odluci nije „obrazložio da je u izvršnom postupku bila riječ „ne o plaćanju nepostojeće obaveze, već da je plaćena postojeća obaveza koja je „navodno zastarjela“ (plaćena je tzv. naturalna obligacija)“. Apelantica smatra da je ovaj prigovor bio relevantan u izvršnom postupku, budući da je odredbama člana 367. ZOO-a propisano da ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela. Dalje, apelantica navodi da naplaćena naknada za izuzetu ili nacionalizovanu nepokretnost predstavlja njenu „imovinu“, te da nalog redovnih sudova da vrati isplaćenu naknadu, uz zanemarivanje da isplaćena naknada po postojećoj ali zastarjeloj obavezi, predstavlja proizvoljno miješanje u njenu imovinu.
18. U zahtjevima za privremenu mjeru, apelantica je istakla da bi sprovođenjem protivizvršenja po nju mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, posebno u slučaju ako uspije sa apelacijama u predmetima br. AP 5541/10 i AP 655/13, pa stoga predlaže da Ustavni sud usvoji njen zahtjev i „naloži obustavu protivizvršenja po prijedlogu Grada Banjaluke po pravosnažnom rješenju Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 15. novembra 2011. godine, do donošenja odluke o apelacijama“.
19. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
20. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je Osnovni sud donio Rješenje broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 15. novembra 2011. godine kojim je dozvolio protivizvršenje i naložio apelantici da protupredlagatelju vrati ukupan iznos od 524.363,30 KM, u pojedinačnim iznosima pobliže navedenim u donesenom rješenju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da je apelantica iscrpila sve mogućnosti predviđene Zakonom o izvršnom postupku za osporavanje dozvoljenog protivizvršenja (prigovor i žalba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da apelantica u datim okolnostima nema na raspolaganju efektivno pravno sredstvo kojim bi spriječila provođenje protivizvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenim apelacijama.
22. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju očigledno da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja apelantičinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o podnesenim apelacijama. Stoga, kod postojanja ovakvih ozbiljnih pitanja koja Ustavni sud mora razmotriti (a tiču se pitanja granica koje su određene ZPP-om prilikom odlučivanja Vrhovnog suda o reviziji te odlučivanja o plaćanju navodno zastarjele obaveze po pravosnažnoj presudi suda), Ustavni sud je mišljenja da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se privremeno obustavi postupak protivizvršenja, dok Ustavni sud, u međuvremenu, ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
23. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
24. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
25. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić