Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1007/10 (I. F. i I. F.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1007/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1007/10, rješavajući apelaciju Ilije Filipovića i Ive Filipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Filipovića i Ive Filipović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-00148 od 10. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07000685 od 11. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Filipović i Iva Filipović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, a koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ Mostar, podnijeli su 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-00148 od 10. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07000685 od 11. maja 2007. godine.

2. Općinski sud je rješenjem broj 065-0-I-07000685 od 11. maja 2007. godine, a koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-00148 od 10. decembra 2009. godine, odbacio je prijedlog za dozvolu izvršenje koji su apelanti uložili na temelju rješenja Ministarstva odbrane, Uprave i Ureda za odbranu Mostar broj 02-36/05-95-02 od 21. novembra 1995. godine a protiv izvršenika, Ministarstva odbrane BiH, Vojska Federacije BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik). U obrazloženju rješenja je ukazano da, u skladu sa članom 27. Zakona o izvršnom postupku, sud određuje izvršenje na temelju izvršne isprave koja treba da bude podobna za izvršenje. Izvršni dokument je podoban za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Nadalje, ukazano je da predmet izvršenja, kao obligaciono pravna kategorija podrazumijeva činjenje ili nečinjenje i određen je ako je tačno utvrđeno šta izvršenik treba da čini ili ne čini da bi odgovorio svojoj obavezi. Najzad, ukazano je da nedostatak zakonom utvrđenog sadržaja ili nedovoljnost prednjih elemenata, sprečava određivanje izvršenja dok se nedostatci ne otklone. Shodno navedenom, zaključeno je da je postojanje izvršne isprave određenog sadržaja nužna pretpostavka za dopustivost izvršenja. Općinski sud je ukazao da je uvidom u rješenje Ministarstva odbrane, Uprave i Ureda za odbranu Mostar broj 02-36/05-95-02 od 21. novembra 1995. godine, a koje je ponuđeno kao izvršni naslov uz prijedlog za dozvolu izvršenja, utvrdio da je apelantima u upravnom postupku priznato pravo na porodičnu invalidninu u odgovarajućim mjesečnim iznosima počev od 1. maja 1992. godine, pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje tog prava. Ukazujući na član 27. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je zaključio da priloženo rješenje ne ispunjava zakonom propisane uslove i da nije podobno za sudsko izvršenje u odnosu na predmet izvršenikove činidbe, „jer ne sadrži određenje kojim se izvršeniku nalaže ispunjenje obaveze“. Po ocijeni Općinskog suda ponuđeni izvršni dokument – a kojim se konstituiše pravo apelanta na porodičnu invalidninu, na čiju isplatu je upravljen prijedlog za izvršenje, deklaratornog je karaktera i nije podoban za izvršenje u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku.

3. Kantonalni sud se saglasio sa obrazloženjem i razlozima iz osporenog prvostepenog rješenja, ponavljajući stav da ponuđena izvršna isprava nije podobna za sudsko izvršenje u odnosu na predmet izvršenikove činidbe, obzirom da ne sadrži određenje kojim se izvršeniku nalaže ispunjenje obaveze.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti tvrde da je „isti sud po istim predmetima uvažavao prijedloge za dozvolu izvršenja, te po istim tražiteljima izvršenja izvršio i naknadu tj. isplatu“. U prilog ove tvrdnje dostavili su prijedlog za dozvolu izvršenja u kom je punomoćnik bio isti advokat kao i u njihovom slučaju, a u kom je kao izvršna isprava označeno rješenje Ministarstva odbrane, Uprava i Ured za odbranu Mostar od 19. februara 1996. godine kojim se navedenim licama priznaje pravo na porodičnu invalidninu od 1. januara 1994. godine, rješenje Općinskog suda kojim se dozvoljava izvršenje po ovom prijedlogu, te uplatnicu da je licima označenim u prijedlogu i rješenju o izvršenju njihov punomoćnik uplatio na ime isplate štete označeni novčani iznos. Obzirom da se, po mišljenju apelanta, radi o istom predmetima iz predočenih dokaza proizlazi da sud različito postupa prema strankama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da su se nalazili u identičnoj situaciji kao i lica kojim je pravo priznato a u prilog čega su priložili prijedlog za izvršenje i rješenje o dozvoli izvršenja za A. i N. B.. U predočenom prijedloga za izvršenje u kom su kao izvršenici označeni A. i N. B. navedeno je: „Pravomoćnim rješenjem Ministarstva odbrane, Upava i Ured Mostar (…) dužnik je obavezan vjerovnicima isplaćivati mjesečni iznos od (…)“. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja redovnih sudova proizilazi da je ocijenjeno da rješenje koje su apelanti predočili kao izvršnu ispravu ne ispunjava zakonom propisane uslove iz člana 27. Zakona o izvršnom postupku, jer „ne sadrži određenje kojim se izvršeniku nalaže ispunjenje obaveze“ kako je izričito navedeno u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, odnosno da je ovo rješenje samo deklaratornog karaktera. Najzad, apelanti nisu predočili rješenje Ministarstva odbrane, Uprava i Ured Mostar, koje su predočili kao izvršnu ispravu, kao ni prijedlog za izvršenje koji je osporenim rješenjima odbačen. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1007/10 (I. F. i I. F.) | Sudska praksa | Aktio