Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/10 (M. P.)

Odluka donesena 13. 03. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1014/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1014/10, rješavajući apelaciju Murisa Pivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murisa Pivića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001095 09 U od 25. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muris Pivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, a kog zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 001095 09 U od 25. februara 2010. godine.

2. Kantonalna administrativna služba Zenica je rješenjem broj MB 1142447264 od 16. juna 2009. godine apelantu priznala pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 165,30 KM od 1. januara 1998. godine. Ovaj iznos je usklađen na dan 1. januara 2004. godine sa pripadajućim povećanjem na navedeni dan, i iznosi 208,24 KM. Najzad, isplata po ovom rješenju ima se vršiti od 1. januara 2004. godine. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je utvrđeno da je apelant na dan 1. januara 1998. godine, tj. dan ostvarivanja prava na starosnu penziju, imao 43 godine, 08 mjeseci i 13 dana starosti, te da se smanjenjem starosne granice shodno stažu sa uvećanim trajanjem od 6 godina, 3. mjeseca i 19 dana, starost bi iznosila 48 godina, 08 mjeseci i 11 dana. Na temelju navedenog zaključeno je da apelant ne ispunjava uslove za starosnu penziju, odnosno prijevremenu starosnu penziju ni sa smanjivanjem starosne granice, pa da mu se ne može odrediti penzijski osnov i visina penzije od penzijskog osnova kako je propisano članom 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) odnosno od desetogodišnjeg prosjeka plate. Nadalje, ukazano je da apelant od 1. januara 1998. godine ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju po članu 52. Zakona o PIO.

3. Federalni zavod penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni PIO) je rješenjem broj 01/1-1142447264 od 9. oktobra 2009. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelantu penzijski osnov određen u skladu sa članom 52. Zakona o PIO, obzirom da je ispunio uslove za starosnu penziju kao radnik Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP), kom je radni odnos prestao po potrebi službe. Nadalje, ukazano je da je navedenom odredbom regulisano da radnik u organima unutrašnjih poslova kome radni odnos prestaje sa pravom na penziju u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima, stiče pravo na starosnu penziju ako ima najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 provedenih na radnom mjestu na kom se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, te da se penzija radniku određuje od penzijskog osnova koji predstavlja njegov prosječni lični dohodak ostvaren u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, ako je to za njega povoljnije. Shodno navedenom, zaključeno je da citirana zakonska odredba ne predviđa mogućnost izbora određivanja starosne penzije od penzijskog osnova utvrđenog na osnovu plate ostvarene u bilo kojoj godini osiguranja, već isključivo na osnovu ličnog dohotka ostvarenog u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju ili eventualno penzije određene po opštim propisima, a za koju apelant, s obzirom na godine života, nije ispunjavao uslove. Na temelju navedenog neosnovanim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da mu je penzijski osnov trebalo odrediti od ličnog dohotka ostvarenog 1991. godine. Nadalje, ukazano je da je apelantu, s obzirom na penzijski staž od 32 godine, pravilno određena penzija u visini od 81% tako da iznosi 256, 21 KM. U vezi s tim je ukazano da je penzija u navedenom iznosu primjenom odredbi člana 30. stav 4. Zakona o PIO prethodno usklađena sa kretanjem plata u januaru tekuće godine u odnosu na cijelu prethodnu godinu, da je pomnožena sa koeficijentom utvrđenim Odlukom Fonda PIO koja je donijeta na temelju člana 31. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 46. Zakona o PIO.

4. Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 001095 09 U od 25. februara 2010. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno postupili kada su apelantu pravo na penziju,odnosno osnovicu za obračun penzije utvrdili primjenom člana 52. Zakona o PIO. U vezi s tim je ukazano da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju po opštim propisima, odnosno da mu pravo na penziju može biti utvrđeno jedino na temelju citirane zakonske odredbe. Nadalje, a s obzirom na član 52. Zakona o PIO zaključeno je da nije bilo mjesta primjeni obračuna penzije apelantu prema prosjeku plata ostvarenih u 1991. godini, obzirom da citirana odredba propisuje da je penzijski osnov prosječni lični dohodak ostvaren u posljednjoj godini prije ostvarivanja prava na penziju. S tim u vezi je ukazano da je u postupku nesporno utvrđeno da je posljednja godina u apelantovom slučaju 1997. godina, pa je penzijski osnov određen na temelju prosjeka plata ostvarenih u toj godini. Najzad, kako je zaključeno da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da su dali jasna i precizna obrazloženja o načinu i postupku utvrđivanja visine penzije, Kantonalni sud je zauzeo stav da nema potrebe da se provede vještačenje po vještaku ekonomske struke, kako bi se utvrdio iznos penzije.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u osporenoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom određivanja starosne penzije, tj. Zakon o PIO obzirom da je ispunio uslove za starosnu penziju kao službenik MUP-a. Apelant navodi da je, s obzirom da je penziju ostvario počev od 1. januara 1998. godine, za penzijski osnov za određivanje starosne penzije trebalo da budu uzeti ostvareni lični dohoci u 1991. godini jer je to jedina objektivna godina sa stanovišta realnog iznosa primljene plate i koja je za njega bila povoljnija za određivanje penzijskog osnova. Apelant navodi da je radi određivanja penzijskog osnova na navedeni način predlagao da se provede vještačenje po vještaku ekonomske struke ali da sud ovaj prijedlog nije uvažio. Nadalje, apelant navodi da MUP nije uplaćivao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje pa da je retroaktivno određivanje penzijskog osnova na temelju plata ostvarenih u 1997. godini neosnovano i nepravilno, i po njega ima negativnu posljedicu koja se ogleda u 45% manjoj penziji na godišnjem nivou.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apealntovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/10 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio