Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1019/10 (L. T.)
Odluka donesena 13. 03. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1019/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine, u predmetu broj AP-1019/10, rješavajući apelaciju Ljubice Tošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Tošić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 930 od 2. februara 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 431 od 12.
marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Tošić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 22. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 930 od 2. februara 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 431 od 12. marta 2008. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti Eparhiji Zahumsko-Hercegovačkoj i Primorskoj (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da raspolaže sa stanom u Trebinju, u ulici Atanasija Popovića broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kom stanu je ona nosilac stanarskog prava. Apelantica je dopunila apelaciju 21. marta 2011. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1019/10 od 7. aprila 2011. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješenjem broj 095-0-V- 000 135 od 4. septembra 2007. godine usvojio apelanticin prijedlog, te utvrdio da je apelantica kao nosilac stanarskog prava kupac, a protivnik predlagača prodavac predmetnog stana. Nadalje, u izreci je konstatovano da će rješenje služiti apelantici kao osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu, a po uplati ugovorene cijene na osnovu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), te da ovo rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Na temelju dokaza provedenih u postupku utvrđeno je da je protivnik predlagača vlasnik predmetnog stana i da je kao takav upisan u zemljišnim knjigama od 1996. godine. Nadalje, utvrđeno je da apelantica stanuje u predmetnom stanu i isti koristi po osnovu ugovora o korištenju stana koji je njen suprug zaključio sa stambenim preduzećem 1967. godine, odnosno da je apelantica, nakon njegove smrti 1999. godine zaključila novi ugovor sa SIZ-om iz stambene oblasti i time postala nosilac stanarskog prava. S obzirom da je stanarsko pravo stečeno prije 30. aprila 1991. godine, to je, shodno odredbama ZPDS-a (član 10. i član 73. stav 1. navedenog zakona) zaključeno da apelantici pripada pravo na otkup predmetnog stana. Nadalje, pošto je utvrđeno da je predmetni stan u privatnom vlasništvu protivnika predlagača, shodno članu 55. ZPDS isti se može vratiti protivniku predlagača u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, s tim da apelantici grad odnosno opština moraju omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana ali ne veći od stana koji je koristila. Također, ukazano je da protivnik predlagača ne može tražiti vraćanje predmetnog stana navodeći da je njegov vlasnik sve dok opština Trebinje ne obezbijedi drugi stan u skladu sa odredbama člana 55. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, odnosno nakon proteka roka od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona. Osnovni sud je konstatovao da je opština Trebinje ugovorom o poklonu koji je zaključila sa protivnikom predlagača 1996. godine, a po kom je protivnik predlagača postao vlasnik cijele zgrade u kojoj se nalazi i predmetni stan, te izvršio uknjižbu, na protivnika predlagača prenijela više prava nego što ih je i sama imala. Po ocijeni Osnovnog suda opština nije mogla pokloniti predmetni stan jer je na njemu konstituisano stanarsko pravo u korist apelantice, a stanarsko pravo se ne može poklanjati dok se bivšem nosiocu stanarskog prava ne obezbijedi drugi odgovarajući stan. Najzad, Osnovni sud je konstatovao da apelantici pripada pravo na otkup predmetnog stana jer joj opština Trebinje nije obezbijedila drugi odgovarajući stan i ako je to bila obavezna učiniti shodno ZPDS-a, kao i da ugovor o poklonu koji je opština Trebinje zaključila sa protivnikom predlagača ne može proizvoditi dejstvo i ako je proveden u zemljišnim knjigama iz razloga što se tuđe stanarsko pravo ne može poklanjati bez saglasnosti nosioca stanarskog prava, a što se u ovom slučaju nije desilo. S obzirom da je apelantica nosilac stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, te da se stanarsko pravo ne može oduzeti, Osnovni sud je zaključio da joj se mora omogućiti otkup predmetnog stana ili drugog odgovarajućeg stana a shodno ZPDS-a i Zakonu o stambenim odnosima.
4. Okružni sud je rješenjem broj 015-0-Gž-07-000 431 od 12. marta 2008. godine uvažio žalbu protivnika predlagača i rješenje Osnovnog suda preinačio tako da se apelantica odbija sa zahtjevom radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. U obrazloženju rješenja je konstatovano da među strankama nije bilo sporno da je protivnik predlagača u zemljišnim knjigama upisan kao titular prava svojine na predmetnom stanu, da je riječ o stanu u privatnoj svojini, a ne o stanu iz člana 9. stav 1. ZPDS-a, a zbog čega, u konkretnom slučaju, nije bilo moguće donijeti rješenje iz člana 13. stav 3. navedenog zakona, kao i da osporeno rješenje ne sadrži sve zakonske pretpostavke sadržane u odredbama člana 17. stav 1. istog zakona. Nadalje, Okružni sud je zaključio da navodi Osnovnog suda da ugovor o poklonu zaključen između opštine Trebinje i protivnika predlagača ne proizvodi dejstvo nisu bili predmet ovog vanparničnog postupka, već eventualno nekog drugog odnosa između navedenih pravnih lica i po drugom osnovu.
5. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 930 od 2. februara 2010. godine apelanticinu reviziju izjavljenu na rješenje Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se predmetni stan ne može otkupiti shodno članu 9. stav 1. i članu 13. st.1. i 2. ZPDS-a na način kako je to apelantica tražila. U prilog ovog zaključka istaknuto je da predmetni stan u vrijeme stupanja na snagu navedenog zakona (28. jul 2001. godine) nije bio u državnoj već u privatnoj svojini, pa da je apelanticin zahtjev da sud, u skladu sa članom 13. stav 3. ZPDS-a donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana neosnovan. Neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini revizioni navodi da protivnik predlagača nije stekao svojinu na predmetnom stanu. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je protivnik predlagača upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan i to na osnovu ugovora o poklonu koji je 1996. godine zaključen sa opštinom Trebinje, na koji je suglasnost dala Vlada Republike Srpske, u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 29/94). Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je protivnik predlagača zakonito stekao pravo svojine na predmetnom stanu upisom u zemljišnu knjigu, ali da je to njegovo pravo opterećeno apelanticinim stanarskim pravom. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelanticu niko ne može lišiti predmetnog stana, a da joj prethodno ne obezbijedi otkup ili zakup drugog odgovarajućeg stana, shodno članu 53. stav 2. i članu 55. stav
1. ZPDS-a, a pod uslovima utvrđenim članom 53. st. 3. i 4. istog zakona apelantica može steći i pravo na otkup tog stana. Najzad, ukazano je da se u vanparničnom postupku kao prethodno pitanje ne može utvrđivati valjanost pravnih poslova i valjanost uknjižbe u javnim knjigama, već to može biti predmet odlučivanja u parničnom postupku, kao i da je Okružni sud pravilno konstatovao da apelanticin prijedlog nije sadržao sve elemente propisane članom 17. stav 1. ZPDS-a a zbog čega se i nije mogao usvojiti.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica iznosi hronologiju postupka koji je vodila pred redovnim sudovima na način kako je to već izloženo u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tom, apelantica posebno naglašava da je, i ako je u rješenju Vrhovnog suda konstatovano da je „niko ne može lišiti spornog stana, a da joj prethodno ne omogući otkup ili zakup drugog stana“ protivnik predlagača Osnovnom sudu podnio tužbu koja je zavedena pod brojem 95 0 P 000585 08 P kojom traži da mu ona preda u posjed sporni stan. Također, apelantica je istakla i uz apelaciju priložila odgovarajuće odluke, da je njen komšija R.V. na stanu u istoj zgradi, odnosno stanu istog vlasnika kao i u njenom slučaju, bez problema ostvario svoja prava a na temelju rješenje Osnovnog suda broj R-33/03 od 19. juna 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Gž-439/03 od 15. maja 2004. godine. Najzad, apelantica smatra da bi Ustavni sud trebao obavezati Republiku Srpsku da joj isplati iznos od 10.000,00 KM jer postupak traje neopravdano dugo, te zbog činjenice da su joj povrijeđena osnovna ljudska prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje tj. donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana po zahtjevu nosioca stanarskog prava protiv istog protivnika predlagača, a koji stan se nalazi u zgradi koja je privatno vlasništvo protivnika predlagača, u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda, tj. dužine postupka, primjene materijalnog prava, razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP-1364/09 od 23. februara 2012. godine i Odluci o dopustivosti broj AP-647/10 od 18. septembra 2012. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je ukazao da su „Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dovoljno jasno obrazložili zašto je neosnovan prijedlog apelantice kojim traži otkup predmetnog stana, koji je u vlasništvu protivnika predlagatelja, pozivajući se na odredbu člana 9. stav 1. ZPDS, kojom je jasno propisano da se može otkupiti samo stan u državnoj svojini na kome postoji stanarsko pravo, što predmetni stan nije, te da je pravo apelantice, kao nositelja stanarskog prava, zakonom zaštićeno i to izmijenjenom odredbom člana
53. ZPDS, prema kojoj je općina dužna da apelantici u roku od osam godina, dakle u roku koji nije protekao, omogući da otkupi drugi odgovarajući stan ili da joj isplati naknadu u visini tržišne vrijednosti stana. Ustavni sud podsjeća da sud u predmetnom vanparničnom postupku nije bio ovlašten da preispituje valjanost ugovora o poklonu na temelju koga je protivnik predlagatelja stekao vlasništvo na predmetnom stanu, te da se to pitanje, eventualno, može raspraviti samo u okviru parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u obrazloženjima osporenih rješenja ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega se i navodi apelantice vezani za različitu praksu sudova, u cijelosti pokazuju neosnovanim. Ovo osobito imajući u vidu da se su se pred Ustavnim sudom vodili ili se još uvijek vode postupci koji se tiču gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja u kojima su sudovi u vanparničnim postupcima rješavali predmetno pravno pitanje na identičan način kao u predmetnoj apelaciji - dakle suprotno odlučenjima u rešenjima Osnovnog i Okružnog suda koje je je apelantica dostavila uz apelaciju“. Stoga se Ustavni sud i u konkretnom slučaju se u cjelini poziva na razloge i obrazloženja iz navedenih odluka. Najzad, u konkretnom slučaju neosnovani su navodi i o dužini trajanja postupka obzirom da je postupak pred tri sudske instance trajao dvije godine i pet mjeseci.
9. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom vanparničnom postupku nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić